VUK PERIŠIĆ: Dijaboličan savez između obitelji i domovine

14 Mar 2012

Veličanje domovine i obitelji pokazuje da je čitav "pothvat" u kojem živimo već dvadesetak godina jedna velika zavjera protiv moderniteta, civilizacije i ljudske slobode, jedna perfidna represija dostojna necivilizirane zabiti u kojoj su izbrisane granice između primitivizma i zla

Nedavne rasprave o uvođenju seksualnog odgoja u nastavu ukazale su na dvojbenu narav članka 63. stavak 1. Ustava koji roditeljima jamči ‘pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece’. Ta odredba, koja ozakonjuje roditeljsku samovolju i neograničenu vlast nad djecom, samo je djelomice ublažena odredbom stavka 2. istoga članka koji propisuje da su ‘roditelji odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti’. Dakle, samo su ‘odgovorni’ za djetetovu osobnost, ali je nisu dužni poštivati. Ako je načelo po kojem čovjekova sloboda može biti ograničena samo slobodom drugog čovjeka temelj civilizirane demokracije i morala, ova kratka analiza upućuje na zaključak da Ustav ne štiti slobodu i dostojanstvo djece i da ih prepušta na milost i nemilost roditeljskom poimanju ‘potpunog i skladnog razvoja osobnosti’.

Iz te formulacije nažalost ne proizlazi da je potpun i skladan razvoj osobnosti nemoguć ukoliko se dijete ne odgaja kao budući čovjek i građanin koji svoje sklonosti, potrebe, želje i stavove odabire iz slobode, zarad slobode i u kulturi slobode, u što nesumnjivo spada i sloboda raspolaganja vlastitom seksualnošću i vlastitim tijelom, koja poštuje istu takvu slobodu Drugoga, što nikada nije suvišno ponoviti.

Lijepo je kada se izvjesne udruge pozivaju na pravo na izbor, no dramatski obrat nastaje kada se to pravo koristi radi promicanja svjetonazora koji se užasava upravo prava na izbor i koji želi dokinuti ljudsku slobodu tamo gdje je najosjetljivija i najpotrebnija: u seksualnosti. Pozivajući se na pravo na izbor te se udruge žele izboriti za zaseban seksualni odgoj i to takav koji će afirmirati ni s čime ograničenu roditeljsku samovolju i vlast nad djetetom i koji seksualnost djeci neće tumačiti kao pitanje sklonosti, izbora i užitka, nego kao sumnjivu aktivnost koju treba podvrgnuti ograničenjima, pravilima, ucjenama i drugim oblicima moralne i psihološke represije. Nije sporno da odrasla i punoljetna osoba ako baš to želi ima pravo doživotno ostati u monogamnom heteroseksualnom braku, neka joj je sa srećom, ali kada takva odluka ne proizlazi iz svijesti da je to samo jedan od premnogih i jednako vrijednih načina života, ta odluka nije slobodna i jamči žalobno trajanje u patnji i laži. Nitko, ni roditelj, ni javnost, ni država, nemaju pravo tvrditi da je neka seksualna sklonost ili aktivnost bolja ili lošija, svakako ne bolja ili lošija u moralnom smislu, jer takvo zadiranje u spolnost je zadiranje u čovjekovu sposobnost da slobodno uživa u životu, dakle u samu jezgru njegovog psihološkog integriteta. Svaka seksualna aktivnost i svaka seksualna sklonost, pa i ona koja uživa blagoslov religijskih ustanova, postaje nemoralna, pa i perverzna, u onom trenutku kada se nameće kao jedina ispravna i jedina dopuštena, a najstrašnija je kada zlorabi dječju nemoć da bi ‘drvo savijala dok je mlado’. Utoliko između silovanja i nametanja isključivih i represivnih seksualnih normi i nema bitne razlike.

I život je trajan rizik

Istina je da seksualna aktivnost sa sobom nosi i zdravstvene rizike, ali ni više ni manje nego bilo koja druga aktivnost i potreba. I sâm život je trajni i svakovrsni rizik. Začudo, nikada nikome nije palo na pamet da zbog rizika od prehlade ili trovanja moralno preispituje disanje ili prehranu, niti je itko pokušao prometnim nesrećama stati na kraj ukidanjem prometa.

Školstvo sekularne, civilizirane i demokratske države svaki zdravstveni rizik može učinkovito umanjiti prosvjećivanjem, ali ne smije se zadovoljiti davanjem profilaktičkih uputa, nego je nadasve dužno podučiti mlade ljude da svoj način života mogu odabrati slobodno, bez grižnje savjesti i bez osvrtanja na bilo čije moralističke primjedbe, dakako pod uvjetom da svoju slobodu poštuju podjednako i bezuvjetno koliko i tuđu. Pitanje slobode na koncu i nije ništa drugo nego pitanje mentalne higijene. Hoće li slobodni i suvereni građanin imati jednog ili više partnera, istodobno ili sukcesivno, i hoće li ti partneri biti ovog ili onog spola, ne tiče se i ne smije se ticati nikoga i nitko zbog toga ne smije trpjeti nikakve pravne ili moralne konzekvence.

To očito nije jasno vladajućoj koaliciji koja je, u svojem očajničkom struganju po dnu fiskalne bačve, samce opteretila dodatnim porezima i tako jedan intimni izbor neumjesno preobrazila u poreznu kategoriju. Zašto biciklisti ne plaćaju uvećani porez? A zašto ga samci plaćaju? Takvo što moguće je u društvu u kojem je moguć i onako skandalozan civilizacijski sunovrat kakav se nedavno zbio na jednom stranačkom skupu. Naime, jedan aktivist je predsjednici svoje stranke zamjerio što je – ni više ni manje? – razvedena, što je dakle napustila životnu situaciju koja joj više nije odgovarala. Može li postojati išta ljudskije od toga? Problem je u tome što taj aktivist ne vidi nikakvo proturječje između svojeg glupavog prezira prema razvodu braka kao sudbinski važnom ljudskom pravu i atributa ‘demokratska’ koga njegova stranka (ponosno) nosi u svome nazivu. Taj incident i porez na samce kazuju čitava poglavlja o nedemokratskoj naravi te stranke, odnosno o – kako moralnoj, tako i fiskalnoj – dezorijentiranosti aktualne vlasti.

Sve su to primjeri dijaboličnog saveza između obitelji i domovine. Taj savez nije slučajan, a i sličnosti su upadljive. Obje ustanove se (žedno) pozivaju na krv i na prava koja (navodno) proizlaze iz krvi. Obje teže neograničenoj vlasti nad pojedincem i njegovoj preobrazbi u poslušnika koji se odrekao savjesti, razuma i nagona, a na svako kritičko preispitivanje reagiraju s histeričnom moralnom panikom. Veličanje domovine i obitelji pokazuje da je čitav ovaj pothvat u kojem živimo već dvadesetak godina jedna velika zavjera protiv moderniteta, civilizacije i ljudske slobode, jedna perfidna represija dostojna necivilizirane zabiti u kojoj su izbrisane granice između primitivizma i zla i jedan provincijalni skeč režiran po ukusu seoskih župnika, gimnazijskih ravnatelja i malograđana koje psovka užasava više od ratnog zločina.

Dok građanin s nasrtljivom domovinom još nekako i može izići na kraj, dijete je u obitelji potpuno bespomoćno. Jedino na što se može osloniti je ljubav u koju se svi roditelji svečano zaklinju, no podaci o roditeljskom nasilju i notornom pomanjkanju poštovanja prema djeci već na statističkoj razini razotkrivaju tu svetinju u svoj bijedi njenog licemjerja. Jasno je da će svaki roditelj, na primjedbu da budućeg građanina ne bi smio prebijati, kažnjavati, slamati mu volju i tretirati ga kao stvar, reći da to čini zato što ‘voli’ svoje dijete. Tvrdnja da roditelji zavole svoje dijete nekakvim instinktivnim automatizmom obična je mistifikacija jer ljubav se dogodi ili se ne dogodi, a nasilje i pomanjkanje poštovanja prema jednoj nemoćnoj individui koja raste pred njihovim očima – osim što ukazuju na kriminalnu posesivnost – siguran su znak da se ljubav nije dogodila. Mnoga bi djetinjstva bila sretnija da su se zbivala u ozračju elementarnog ljudskog i građanskog poštovanja umjesto u ozračju ucjenjivačkog zaklinjanja u ljubav.

Jedan od najstrašnijih oblika pomanjkanja roditeljske ljubavi i poštovanja je uskraćivanje informacija o seksualnosti ili prikazivanje seksualnosti kao grijeha ili pak nametanje kojekakvih moralističkih pravila koja sputavaju tu elementarnu, božanski lijepu, svečanu životnu silu. To nije samo moralni idiotizam i primitivna neprosvijećenost na razini neopranih ruku i liječenja pijavicama, nego i težak oblik seksualnog zlostavljanja iza koga se zapravo kriju incestuozna ljubomora i pritajena sadistička pedofilija. Neki svjetonazori propisuju i surova zadiranja u tjelesni i spolni integritet djece kakvo je primjerice obrezivanje. Posezanje za dječjim spolovilom nije manje strašno od ‘odgoja’ koji djetetu uskraćuje informaciju o seksualnosti, zbog seksualnosti mu nameće osjećaj krivnje ili mu prijeti onim famoznim ‘sušenjem kičme’.

Organizirano društvo dužno je beskompromisno zaštititi djecu od takvih nasrtaja, trajno imajući na umu da je moć koju totalitarna diktatura ima nad svojim podanicima neusporediva s moći koju roditelj ima nad djetetom. Ta moć je naš usud i katkad ni iskrena roditeljska ljubav ne može ublažiti njenu stravu. To ne može ni SOS telefon, nego tek trajno prosvjećivanje i stvaranje ozračja u kojem će mladi građani spoznati da nisu sami i da iza njihovih prava stoji čitava moderna civilizacija. Nekada su u carskoj Kini djevojčicama lomljena stopala jer je to bilo u skladu s nečijim svjetonazorom i jer su roditelji uživali neograničeno pravo i slobodu ‘da samostalno odlučuju o odgoju djece’. Stavljanje seksualnosti u kalup jednog isključivog i represivnog morala svakako je manje drastično, ali nije manje odvratno.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!