VIKTOR IVANČIĆ: Pauk kruži Hrvatskom

06 May 2018

Nekadašnji parlamentarni insekt narastao je do respektabilna kukca

Nedjeljni kongres Živog zida u prepunoj zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski sve su nacionalne televizije plasirale kao udarnu vijest.

Razlog takvoj pažnji ne proizlazi tek iz faktografske građe koja bi diktirala prioritet informacija – iz činjenice da prema zadnjim anketama „protestna stranka“ uživa blizu 14 posto podrške biračkoga tijela, samo četiri posto manje od ošamućenog SDP-a, pa se utvrdila kao „treća politička snaga u zemlji“, s tendencijom nezaustavljiva rasta – već iza viška pozornosti leži slabo kontrolirana drhtavica, mukla zebnja koja trese takozvani politički centar i njegovu medijsku poslugu. Strah je svakako potenciran i dobnom strukturom bučne gomile iz dvorane Lisinski, koja budi neugodne asocijacije na ono što je Bakunjin nazivao „epidemijom mladalačke strasti“.

Zbog toga su izvještaji s raspjevana skupa svojim tonusom ponajmanje nalikovali standardnim političkim raportima, a mnogo više uradcima iz žanra meteorološkog uzbunjivanja, nagovještajima predstojeće kataklizme. Otprilike kao: „Uragan Olivia približio se na svega pedeset kilometara od obale Floride. Pripremite se na stravične gubitke. Uzmite najnužnije potrepštine, suhu hranu, važnije komade potomstva i brišite što dalje odavde. Bahamsko otočje, koje je Olivia već poharala, suočava se s desetinama mrtvih i ranjenih…“

A nakon udarnih vijesti slijedile su konstruktivne afektacije i apeli za mjere hitne samopomoći. Jedan portal pita se „Je li Živi zid opasnost za Hrvatsku?“ i odgovara potvrdno. Drugi precizira „sedam dramatičnih promjena koje bi se dogodile Hrvatskoj kad bi napustila EU i NATO“, kao što zagovara Živi zid. Marijana Puljak iz stranke Pametno koristi Facebook kao vekericu i poziva građane na neodložno buđenje: „Uključite se i pomozite nam spasiti ovu zemlju od letećeg cirkusa!“ Naime: „Opasnije od svega je promatrati ovo sa strane i ne činiti ništa!“ Staloženiji analitičari brzopotezno serviraju plan o neizbježnoj „velikoj koaliciji“ HDZ-a i SDP-a, o nužnosti zbijanja redova na teritoriju „političkog centra“, kako bi u solidnijem izdanju – ojačan, obložen dodatnim slojem armiranog betona, opasan bodljikavom žicom – središnji državotvorni bunker odolio nadirućoj destrukciji…

Političkom scenom širi se atmosfera izvanrednog stanja. Svi su osupnuti trijumfom amatera koji profesionalcima otimaju show, nabasavši na uspješniju formulu za omamljivanje masa. Pritom se malo tko usuđuje probiti kroz slojeve pseudorevolucionarne retorike i osjetiti stvarni intenzitet rušilačkog potencijala, jer se u Lisinskom, eto, predstavila borbeno raspoložena enigma. Za razliku od ostalih stranaka što pretendiraju slavodobitno razviti zastavu „treće opcije“, Živi zid se, nastupajući kao kolektiv s dijagnozom podijeljene ličnosti, uspijeva širiti i lijevo i desno od zlatne političke sredine. Sumnja se da je riječ o opkoljavanju.

Ukratko: nekadašnji parlamentarni insekt narastao je do respektabilna kukca. Pauk kruži Hrvatskom! Toliki je da i zid po kojemu gmiže djeluje živ. Snaga otrova što ga luči još nije dovoljno istražena, no opravdano se vjeruje da je smrtonosan. Nastavi li se gojiti, umjesto stabilne, sigurne i prosperitetne Hrvatske imat ćemo kukčinu!

Već je i sam stresni poremećaj što ga proživljava centralni politički i medijski pogon dovoljan da čovjeka ispuni dobrim raspoloženjem. Društvo iz Lisinskog, dakako, ne haje za crne slutnje: u nedjelju je nalikovalo vjerskoj sekti koja se erotizira i dovodi u stanje ekstaze samim uvidom u vlastiti rast. Tome je prilagođen kristoliki imidž partijskoga vođe Ivana Vilibora Sinčića, „budućega premijera“, koji prakticira profesionalno pravedništvo, propovijeda permanentni protest i podilazi masi impresivnim asortimanom opsjena. Također i logoreični patos Ivana Pernara, iz kojeg izbija diletantizam s uzvišenom gestom, tako da je svakoga trenutka spreman „sasuti istinu u lice“ bilo kojem političkom moćniku, bilo kojem akademskom autoritetu ili bilo kojoj usputnoj budali, uključujući onu koju će susresti u ogledalu.

„Neće valjda…“ – mrmljaju sebi u bradu bolje odgojeni građani, imajući u vidu šarm lunatika što ga oko sebe šire prvaci Živog zida. Uz istu je tu tonsku pozadinu – „Neće valjda…“ – Željko Kerum u svoje vrijeme osvojio funkciju splitskog gradonačelnika, shvativši koliko može biti unosno kada u izbornoj utrci raspaljuješ „antipolitičke“ i „antipolitičarske“ strasti. Jurišnici Živog zida političare ozloglašavaju kao beskrupulozne hulje, dok ih je Kerum prokazivao kao nepopravljive nesposobnjakoviće; dolaskom na vlast, grobar Splita je visoko podigao letvicu beskrupuloznosti te bi – analogno tome – Živi zid, dokopa li se legitimacije za upravljanje državom, trebao biti u stanju pokazati do koje mjere diletantizam može nastupati bez skrupula.

Uostalom, jedva da je Hrvatska išta bolje i zaslužila. Poslije skoro tri desetljeća planskoga nacionalističkog zatupljivanja, valjda je doista vrijeme da u idućoj petoljetki krene eksperimentirati s ludističkom varijantom iste religije. Jer u nečemu što je nazvano programom Živog zida ništa se drugo ne može pronaći: radi se o kombinaciji lažnog moralizma, stvarnog nacionalizma i infektivne paranoje oslonjene na teorije zavjere. „Da, populisti smo jer se borimo za interese naših građana!“ grmi Sinčić. „Ne, nećemo EU i NATO jer je to loše za naše građane!“ viče Pernar. „Da, slomit ćemo diktaturu stranih banaka jer one pljačkaju naše građane!“ dreždi netko treći.

Malo je tko zamijetio s kolikom predanošću dvojica Ivana i kompanija reafirmiraju zavjete iz Tuđmanova doba o sudbinskoj blagodati međunarodne izolacije i „hrvatske lisnice u hrvatskom džepu“. U tom je smislu više nego primjereno govoriti o antisistemskoj pozi najvjernije dječice sistema, o trženju fikcije o tome kako će sustav biti izložen temeljitoj „demontaži“ ukoliko ga vratimo njegovim izvorištima, pa tome dodamo koju notu bizarnosti i estradne neurastenije. Što je put od Tuđmana do Pernara nego vremenski transport jedne te iste ideje koja se nakon tragične „obnavlja“ u farsičnoj formi?

Ono čime se Živi zid uistinu bavi je simulacija prevratništva. Garnitura liječenih marginalaca, osiguravši javnu pozornost paradama egzibicionističkog aktivizma, izumila je uspješnu formulu za patvorenje revolucionarnog duha pomoću koje prikuplja energiju opće ogorčenosti i strpljivo kupuje duše ugroženih i ojađenih. Sada već, kongresnom objavom, nudi i recept za „bolje društvo“ koje se u žalosnim nijansama razlikuje od postojećeg: „jednake šanse za sve“, ali uz puno poštovanje temeljne kapitalističke regulative; „okrenuti se budućnosti“, ali ne dovoditi u pitanje slavnu prošlost i glorifikaciju mita o „Domovinskom ratu“…

Alarmiranje javnosti zbog najezde takvoga mladomisničkog buntovništva, međutim, nije motivirano brigom za stabilnost „društva“, već za sigurnost onoga koji uzbunu podiže. Taj upozorava na „ekstremističku prijetnju“ ne bi li dodatno kamuflirao ekstremizam koji odavno boravi u vladajućem „političkom centru“. Kakvom bi to grozotom Živi zid, dospije li mu kojim slučajem u ruke neka od poluga vlasti, ugrozio postojeću stravu? Legalizirao bi fašistički pozdrav? Donio zakon kojim se faktički zabranjuje pobačaj? Osigurao saborsko pokroviteljstvo nad ustaškim dernekom?…

Ono što istinski brine krizni štab u centrumaškome bunkeru je dosad iskazana nekonstruktivnost vedeta Živog zida, dosljednost s kojom su ovi uživljeni u uloge partybreakersa i prznica na egotripu. Indiferentne autsajdere, s druge strane, upravo bi to trebalo hrabriti. Nadu se isplati polagati jedino u talent Živog zida za proizvodnju nereda, a taj će, bojim se, kopnjeti s porastom popularnosti i ukazanjem prilika da se hinjeni prevratnici priključe omraženom establišmentu. Od kakvog god gvožđa da je iskovana, logika permanentnog protesta neizbježno erodira s približavanjem vlasti.

Strah okoštalih političkih struktura od uraganskog naleta diletanata stoga je do određene mjere osnovan, no prilično je prozirno virusnim ga putem širiti izvan poligona vlastite sudbine. Pauk, doduše, zaista kruži Hrvatskom. Razmeće se drčnim parolama, ali u dubini duše žudi za tim da ga se što prije umreži.

(Danas)

Podelite ovu stranicu!