VIKTOR IVANČIĆ: Odgađanje naroda

13 Jun 2016

Interesi hrvatskoga naroda odviše su važni da bi bili prepušteni slobodnome izboru i hirovima korisnika, smatra nacionalistička desnica

Malo je što tako solidno, čvrsto i dugotrajno kao nepovjerenje hrvatske nacionalističke desnice u hrvatski narod.

Dok se punim plućima u njega zaklinje, dok sriče himničke refrene o njegovoj tradicionalnoj mudrosti, stoičkome mučeništvu, vjekovnom junaštvu, veličanstvenim podvizima i nepokolebljivoj vjeri u plemenske ideale, dok kroji planove za njegove svijetle perspektive i opći boljitak, dok ispisuje njegovo ime na svojoj zastavi, hrvatska desnica potpuno je uvjerena da hrvatski narod nije u stanju samostalno pridonijeti sudbini kakvu zavrjeđuje. Jedini način da usrećiš hrvatski narod, da ga približiš njegovim najdubljim težnjama, da ga uzdigneš na visinu njegove povijesne odgovornosti, jest da sabotiraš njegovu volju, smatra hrvatska desnica.

Hrvatski narod, po mišljenju hrvatske nacionalističke desnice, posjeduje potencijal za najnevjerojatnija postignuća, uz uvjet da u njima ne sudjeluje ili da vlastitu inicijativu svede na razumni minimum, što se kroz protekla stoljeća u bezbroj navrata potvrdilo. Najveći historijski uzleti hrvatskoga naroda događali su se kada je hrvatski narod u tim ključnim previranjima pospano statirao.

Hrvatski se narod, primjerice, herojski izborio za svoju nacionalnu državu tako što je omogućio doktoru Franji Tuđmanu da mu je pokloni. Isto kao što je i NDH, prema sudu spomenutog vizionara, predstavljala ‘izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda’ upravo stoga što mu je bila nametnuta od strane nacističkih velesila, uz bonus u vidu oktroirane vlade.

Ukratko: interesi hrvatskoga naroda odviše su važni da bi bili prepušteni slobodnome izboru i hirovima korisnika. Staviti budućnost hrvatskoga naroda u ruke hrvatskoga naroda najveći je zločin koji se prema hrvatskome narodu može učiniti.

A hrvatska nacionalistička desnica uopće i nema drugih političkih prioriteta nego kontinuirano štititi hrvatski narod od zločinačkih aspiracija koje mu iz dana u dan prijete. Drugim riječima – obraniti hrvatski narod od pogubne angažiranosti samoga hrvatskoga naroda, od mogućnosti da ovaj svoju slavom opjevanu historijsku ulogu sagleda izvan rakursa upotrebljiva pijuna.

Sve drugo bila bi zlokobna opstrukcija zadane utopije: u obećanome nacionalnom raju, u kojemu cvijeće opojno miriše, ptičice pjevaju, potočići žubore, zečići skakuću, a zbor anđela zlaćanih frizura s oblaka pjeva ‘Lijepu našu’, u pastoralnoj hrvatskoj Arkadiji koja je upisana kao dolazna stanica kolektivnog putovanja, ponosni pripadnici hrvatskoga naroda raspoređeni su na strateške položaje vrtnih patuljaka.

Ono što, dok vodi računa o dobru hrvatskoga naroda, hrvatska desnica uistinu ima u vidu, jeste pravolinijski jednostavan politički život koji se odvija na relaciji između vođe i mase, blagodat konstruktivnog reciprociteta, a ako zbog nepovoljnog stjecaja okolnosti odgovarajući vođa izostaje, ako već na vidiku nema podobnoga Mesije, dobro će poslužiti i dobri stari aparat, drnčem i motornim uljem podmazana mašina koja će zamijeniti Spasitelja, dok se ovaj iznova ne ukaže i ne objavi svoj Drugi dolazak.

Izvanredni parlamentarni izbori, prema tome, ne dolaze u obzir. Narod bi se, naime, mogao opredijeliti za protunarodnu vlast. Čak i Tomislav Karamarko – koji je, pokrećući opoziv premijera Tihomira Oreškovića, praktički srušio postojeću Vladu – preferira da se nova runda domoljubne vladavine legitimira ‘preslagivanjem’ u Saboru, a ne izborima, jer ima osnova da vjeruje kako će hrvatski narod glasati protivno dugoročnim interesima hrvatskoga naroda.

No mnogo je dirljiviji bio cvilež intelektualnih i medijskih perjanica hrvatske desnice, koje su proteklih dana unisono i s dužnim pijetetom tražile od Karamarka da odstupi u ime viših ciljeva, da ostavi vladajući aparat na životu, da pusti mašinu da melje (kada se već nije profilirao u Velikoga strojovođu) i na taj način uskrati šansu hrvatskome narodu da izvede samoubilački čin.

Tihomir Dujmović gotovo je doslovno kleknuo u televizijskome studiju, natapajući suzama linoleum, moleći vođu HDZ-a da ‘ima zrelosti i mudrosti’, jer će u protivnome demokratski raskalašena svjetina ‘vratiti Milanovića na vlast’, a onda će jugokomunistička pošast zdrobiti hrvatsku državu, sanjanu od stoljeća sedmog: Karamarko mora uvidjeti da su glasači nositelji zaraze koji donose kugu i koleru u dosad pomno čuvanu srednjovjekovnu utvrdu na čijim se tornjevima (još uvijek) sretno vijore šahovnice.

Višnja Starešina pak uz smrtonosne boljetice očekuje i dolazak Rusa, jerbo će Milanovićeva crvena neman ‘učiniti sve da Hrvatsku izvede iz EU, a Rusiju uvede u Hrvatsku’, što se uklapa u ekspanzivne Putinove panslavenske strategije; izborno izjašnjavanje je nedopustiva ‘revolucionarna metoda’, koja vodi u siguran krah, i kolumnistica se toplo nada da ovu situaciju ipak kontrolira ‘netko s one strane Atlantika’, Amerika, NATO ili Disney Productions.

Iz mrtvih je iznenada ustao i Vladimir Šeks, jarko rumenoga tena, što potvrđuje glasine da je u kovčegu imao ugrađen solarij, te pozvao Tomislava Karamarka da ‘postupi domoljubno’ i povuče se s položaja, jer svaka druga opcija vodi ka izvanrednim izborima, a izbori nose – abecednim redom – ‘kataklizmički rasplet’, ‘razorne posljedice’ i ‘tešku havariju’.

Rijetko blentavim pamfletom zboru se priključio Matko Marušić, znanstveni radnik široke geste i sitne reputacije, preklinjući ‘poštenoga čovjeka Karamarka’ da ponudi ostavku, da u odsudnome trenutku pomogne hrvatskome narodu i ne uvede ga u napast, tj. u izbore, jer se takvim velikodušnim činom ne bilježi ‘ni jedan poraz’, naprotiv, time se – abecednim redom – ‘postaje nacionalni heroj’, ‘spašava odlična Vlada, a time i Domovina’, te ‘za mnogo godina postiže da neprijatelji Hrvatske ne dođu na vlast’.

Ima li trunku duše, čovjek mora uzdrhtati kraj sveg tog cmizdrenja. Posve je u redu, čak i dosta realno, predviđati izborni poraz i očekivati da će kolektivni entitet – zahvaljujući demokratskom mehanizmu koji mu kratkotrajno stoji na raspolaganju – otpisati neofašistički projekt koji se taman zahuktao i zamijeniti vladajuću garnituru ‘neprijateljima Hrvatske’, ali zbog čega ‘hrvatski narod’, odnosno njegov navodni interes, u desničarskoj perspektivi i dalje egzistira kao kriterij nad kriterijima?

Čini se da je inteligenciji uvjerenoga hrvatskog desničara prirođeno da hrvatski narod istovremeno doživljava opasnom izdajničkom hordom i objektom svoga bezuvjetnog obožavanja. Možda srce koje pretjeranim intenzitetom kuca za Hrvatsku uzrokuje šizofrene oscilacije nacionalnog intelekta? Mora biti da je katkada nesnosno – makar je bez sumnje odgovorno – podnositi karakteristična struganja desnog uma: Zašto je dobrobit hrvatskoga naroda tako često u koliziji s njegovom voljom? Kako hrvatski narod spasiti od hrvatskoga naroda?

A možda je, s druge strane, problem i u samome narodu koji tu i tamo zaboravlja da je hrvatski, pa se nekontrolirano raspršuje, širi se kud ga istočni vjetar nosi, umjesto da ostane zbijen i podatan, a zatim ljudske čestice nastale dezintegracijom masovnoga bića pomišljaju kako im se baš i ne dopada da puka logika porijekla definira njihova uvjerenja i da slučajnost etničke pripadnosti potpuno zaokružuje njihov politički identitet.

U takvome nesuradljivom ambijentu nije se lako ni zvati Domoljubnom koalicijom. Čestica po čestica, zrno po zrno, izdaja po izdaja, i začas se crne strepnje nacionalističke desnice pretaču u realnost: u izvanredne izbore na kojima će hrvatski narod iznevjeriti svoja očekivanja.

(Novosti)