VIKTOR IVANČIĆ: Lex Croatia

12 Apr 2017

Ono što je Ivica Todorić prije neki dan uistinu „svojim potpisom predao hrvatskoj državi“ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji će vraćati zajednica što se vodi pod šifrom „hrvatski narod“

„Razlika izme?u kapitalisti?kog multimilijunaša u Francuskoj ili Švedskoj i Ivice Todori?a u Hrvatskoj, u tome je što se Francuz ili Šve?anin – koliko god mo?ni bili – moraju pridržavati francuskih ili švedskih zakona, a u Hrvatskoj se zakoni moraju pridržavati Ivice Todori?a. Ta inverzija, dostojna šibicara na periferijskim tržnicama, osnovna je pretpostavka za uzgoj hodaju?ih bogova tranzicije.“

Gornje razmišljanje ovome se potpisniku otelo iz pera prije gotovo deset godina, najavljuju?i današnje donošenje takozvanog Lex Agrokor, zakona koji, za razliku od onih ranijih, nema niti mimikrijsku ambalažu, ve? mu je jedina svrha da se „pridržava Ivice Todori?a“, i to u svim aspektima njegove propasti.

Povod je tada bio nešto druga?iji, odnosio se na jedan od živopisnijih primjera privatne uzurpacije javnoga dobra. Prema tadašnjoj lokacijskoj dozvoli i Generalnom urbanisti?kom planu Zagreba, naime, dvorac Kulmer, smješten na obroncima Sljemena, u kojem su obitavali Todori?i, imao je biti hotel s nešto više od 40 soba, odnosno „objekt javne namjene u zoni zašti?enog zelenila“, ali ga je obitelj vlasnika Agrokora, nakon kupnje, godinama koristila kao privatnu rezidenciju.

Štoviše, u to je vrijeme bila pokrenuta i procedura izmjene GUP-a pomo?u koje ?e se obaviti „prenamjena“, pa dvorac više ni formalno ne?e imati javnu nego privatnu svrhu. Novim GUP-om bio je zamišljen i redizajn ?itave „zone zašti?enog zelenila“, predvi?eno je proširenje stambenih kapaciteta, te su kreativni gradski ?inovnici propisali da se „složeni rezidencijalni objekti“ smiju podizati na „parcelama koje su ve?e od 15.000 ?etvornih metara“. Bilo je jasno da je cijela administrativna operacija oko „novog upravljanja“ javnim dobrom poduzeta radi zadovaljavanja privatnih interesa Ivice Todori?a: njegova parcela zauzimala je to?no 15.100 ?etvornih metara!

Na sli?an na?in nastajali su ostali feudalni brlozi prvoga grla hrvatske kapitalisti?ke elite: i okolica njegove vile kod Lovrana, gdje mu je dodijeljena koncesija na javnu plažu, da bi je ovaj onda ogradio žicom i pretvorio u privatno kupalište duga?ko nekoliko kilometara; i pošumljene zone Mljeta, i strme padine Biokova, gdje je dobio koncesije za lovišta, da bi tamo s poslovnim partnerima tamanio divlje svinje; i onaj otok u srednjoj Dalmaciji, tako?er s koncesijom, tako?er privatan, s ?ijih su pitoresknih obala tjerani i ribari i reporteri Ferala…

No, u toj farsi?noj relaciji izme?u javnog i privatnog još je važnije nešto drugo: kao što je imao privatni dvorac formalno opremljen javnom (hotelskom) namjenom, Ivica Todori? je posjedovao privatni aparat opremljen državnim pridjevima. Raspolagao je dakle privatnim gradona?elnicima, privatnim premijerima, privatnim ministrima unutrašnjih poslova i ostalim primjercima iz kolekcije batlera što su, uz bijele rukavice i srebrne pladnjeve, nosili važne državne ingerencije. U zadnjoj rundi imenovao je i privatnoga ministra financija, odnjegovanog u ra?unovodstvenom pogonu kompanije, dresiranog tako dobro da ni jedno od njegovih personalnih svojstava, uklju?uju?i frizuru, ne iska?e iz dizajna korporacijskoga loga.

Eto škrto skicirane podloge za nastanak Lex Agrokora, zakona ?ija je jedina namjena da se „pridržava Ivice Todori?a“. Moglo bi se re?i da je njime, barem u prvoj etapi, dovršena kružna evolucija hrvatskoga kapitalizma: od privatne uzurpacije javnoga dobra do javnog preuzimanja privatnoga sloma.

Naravno da se mogul odmah podredio njegovu blagotvornom djelovanju. Zašto se Ivica Todori? ne bi pridržavao zakona koji se pridržava Ivice Todori?a? Aktiviravši ga dan nakon njegova usvajanja u parlamentu, odaslao je u javnost re?enicu koja ?e jednoga dana, kada Hrvatske više ne bude, ostati zlatnim slovima upisana u knjizi sje?anja na njenu usahlu državnost:

„?etrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan ?ovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“

Još jednom, sada sa svim gramati?kim greškama u sve?anom kurzivu:

„?etrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan ?ovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“

I tako hrvatska kapitalisti?ka bajka skon?ava u jeftinome nacionalisti?kom narativu, istome s kojim i zapo?eta. Stotine je prizora iz ranih devedesetih godina prošloga stolje?a koje možemo izabrati za njegov simboli?ki po?etak. Jedan je možda onaj organizirani odlazak radnika splitskog brodogradilišta, predvo?enih zapjenjenim sindikalnim vo?ama, pred gradsku komandu JNA, gdje je nepoznat netko upucao vojnika Saška Gešovskog, žude?i za što skorijim po?etkom rata. A po povratku u radne pogone i po ostvarenju državotvornog sna, više tisu?a njih dobili su otkaze bez otpremnina, škverski su navozi pretvoreni u pustoš i ?eli?nu prašinu, da bi onoj preostaloj ša?ici zaposlenih prekarne uvjete života danas odre?ivao tvorni?ar vijaka iz unutrašnjosti.

Ono što je Ivica Todori? prije neki dan uistinu „svojim potpisom predao hrvatskoj državi“ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji ?e ruskim i ostalim bankarima strpljivo i samoprijegorno vra?ati solidarna zajednica što se vodi pod šifrom „hrvatski narod“. Dok je podizao svoje poslovno carstvo, odnosno predvodio „izgradnju cijele Hrvatske“, vlasnik Agrokora nije, razumije se, svojim potpisom predavao hrvatskoj državi (ili, bože zakloni, hrvatskim gra?anima) godišnje stope profita: taj je, kao što znamo, završio u podrumima Kulmerova dvorca, a ovi se – prema Generalnom urbanisti?kom planu Republike Hrvatske – prostiru do Kajmanskih i sli?nih otoka.

I to je jedina bitna istina o hrvatskoj državi. Tvorevini zbog koje propali magnat, dok promatra kako se ruši sve osim njegova podsljemenskog staništa i pripadaju?eg podrumskog blaga, danas može biti „ponosan ?ovjek“, jer su u samim njenim temeljima ugra?eni svi zaštitnini mehanizmi za njegovu sortu, i jer su od samoga po?etka – prema modelu „mitologija vama – resursi nama“ – velike kapitalisti?ke aspiracije i velike nacionalisti?ke naracije marširale u istome državotvornom stroju. Dok je onog ?uvenog dana slavna krivousta figura s jednog od balkona u centru Agrama uzvikivala „Imamo Hrvatsku“, u podnožju je odjekivalo „Imamo eksploataciju“, no jedva da je itko to bio spreman ?uti.

Pritisnut uro?enom skromnoš?u, ne mogu odoljeti napasti da na ovome mjestu citiram autora kojim je i zapo?et ovaj tekst, sada iz priloga od prije par godina: „Socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isklju?ivo zbog toga da bi Todori? mogao živjeti u dvorcu s ?etrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravlja?i, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalisti?ku državu sanjali od stolje?a sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge.“

Lex Agrokor utoliko zaista jest Lex Croatia. Misliti, me?utim, da ?e Hrvatska propasti skupa s Agrokorom, potpuno je pogrešno: Hrvatska je – kao samostalna i suverena zemlja slobodnih ljudi – propala prije više od ?etvrt stolje?a, to?no u momentu njezina osnutka, naime od trenutka kada je, voljom vlasti, kapitalisti?ka pohlepa nastupaju?e oligarhije podmetnuta kao kolektivni nacionalni san, da bi široke narodne mase, uklju?uju?i socijalisti?ki proletarijat, to radosno prihvatile.

(Peš?anik)

Podelite ovu stranicu!