VIKTOR IVANČIĆ: Križev korak

03 Apr 2016

Nakon što je kardinal Bozanić objavio kako ‘zlo želi vladati medijskim svijetom’, jedino ispravno tumačenje njegovih riječi navodi na to da se institucionalno središte većinske religije, preko svoga najisturenijeg prelata, upustilo u proces radikalne samokritike

Napokon jedna pametna i od kardinala Josipa Bozanića. U uskršnjoj propovijedi u polupraznoj zagrebačkoj katedrali – gdje se čak i VIP-loža ukazala kao tužna i pusta drvenarija, oslobođena nazočnosti praktički svih cjenjenijih grla iz domaćega političkog stada, pa je tamo klupu grijao jedino usamljeni predsjednik Sabora Željko Reiner, ukočen u pozi skrušenoga odlikaša – preuzvišeni je, dramatično piskutavim tonom, izvolio objaviti kako ‘zlo želi vladati medijskim svijetom’. Jedino ispravno tumačenje njegovih riječi navodi na to da se institucionalno središte većinske religije, preko svoga najisturenijeg prelata, upustilo u proces radikalne samokritike.

Ako, naime, u Hrvatskoj itko vlada ‘medijskim svijetom’, onda je to Katolička crkva sa svojom zatupljujućom doktrinom. Zbog čega je predvodnik hrvatskoga klera Katoličku crkvu doveo u neugodnu i zasigurno blasfemičnu vezu s Nečastivim, zbog čega joj je tako olako pripisao atribute Zloga, nije do kraja jasno, no ako je mislio da ‘medijskim svijetom’ – shvaćenim jednako uopćeno i nediferencirano kao što ga predstavlja sam kardinal – vlada neka druga društvena sila sa svojim ideološkim aparatom, a ne ona kojom on marno komesarski rukovodi, grdno se prevario.

Dovoljno je bilo izložiti se tokom uskršnjih praznika programskoj koncelebraciji Hrvatske televizije, da bi svatko razuman zaključio kako su se uređivački timovi javnoga servisa doveli u stanje višednevne molitvene ekstaze. Predaha od zgusnute indoktrinacije i poučnih vjerskih sadržaja nije bilo ni na jednome kanalu; optimisti su se nadali da će se od religijske tlake odmoriti barem za vrijeme reklamnih blokova, ali i tada su na ekranu skakutala farbana jaja, maslinove grančice i ljudi u bijelim plahtama koji po povoljnim cijenama nude artikle namijenjene katoličkim potrošačima; nije čak bio emitiran niti jedan igrani film u kojemu bi neki drugi akcijski junak zamijenio prekaljenog Isusa Krista i skupinu neustrašivih apostola u njegovoj pratnji.

Od dva vodeća dnevna lista u Hrvatskoj, jedan je u vlasništvu neke austrijske katoličke fondacije, ali drugi – koji posjeduje poznati zagrebački odvjetnik – jedva da imalo zaostaje u smjernome širenju vjerske propagande. Tako su nedavno čitatelji uz novine na poklon dobili imbecilnu knjižicu pod naslovom ‘Stepinac’, u kojoj su sabrane znamenite misli najdražeg blaženika, valjda da bi uz poticajno štivo uzeli krunice u ruke i kolektivno molili sve dok se vatikanska administracija konačno ne udostoji našeg Alojzija proglasiti svecem. Malo zatim, čitatelji su na poklon dobili i veliki kolor poster, ‘Stepinčev križni put’, opremljen fotografijama spomeničke građe u Mariji Bistrici i efektnim fragmentima iz homilije održane 1941., bez sumnje namijenjen istoj svrsi.

Blagdanski broj lista bio je pak pravi praznik za dušu, jer je, uz obilje vijesti i osvrta o značaju Kristova povijesnog iskoraka iz svijeta mrtvih, te golemi intervju s katoličkim vojnim ordinarijem, jedan od probitačnijih komentatora preko punih pet novinskih stranica izložio nešto što je označeno kao ‘Uskrsni pojmovnik: 28 ključnih izraza za bolje razumijevanje najvažnijeg kršćanskog blagdana’, kako bi svaki čitalac – bio on katolički vjernik ili ne, bio on lojalan pripadnik zajednice ili prokleti ateist – imao priliku utuviti si u glavu što su to Vazmeno trodnevlje, Veliki četvrtak, Uskrsna osmina ili Uzašašće. Šećer na kraju dodao je ugledni meteorolog dugoročnom vremenskom prognozom: ‘Ako za Božić vodenice melju kolače, za Uskrs neće pogače.’

Prema najtiražnijem dalmatinskom dnevnom listu – također u vlasništvu onoga zagrebačkog advokata – čak se i Glas Koncila doimlje poput raskalašene svjetovne revije. Samo s korica uskršnjeg izdanja Slobodne Dalmacije čitatelje vabe sljedeći naslovi: ‘Opraštam najteže grijehe umjesto Pape’, ‘Napisao sam sto knjiga o ljudskoj sreći’, ‘Ženina ljubav me je izbavila od Sotone’, ‘Hodočastila sam 800 km bez umora’. Muškarac koji je bio opsjednut Zlim i naposljetku ga uspio svladati, tvrdi da se ‘Sotona pobjeđuje samo ljubavlju koja je povezana s molitvom i kršćanskim življenjem’, dok hodočasnica, koja je odlučila pješačiti do španjolskog svetišta Camino nakon što je pogledala film s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi, veli kako je ‘izmolila milijun Očenaša da odagna umor i bolove’.

U istome broju čitatelji se mogu upoznati sa stavom teološki potkovanog kolumnista koji, povodom terorističkog napada u Bruxellesu, piše da je ‘nasilje upisano u srce islama’, za razliku od kršćanstva, koje obiluje nježnošću, milosrđem i porukama ljubavi. Duplerica je rezervirana za poeziju, pa donosi petnaest (15!) soneta čakavskoga pjesnika posvećenih muci Gospodina Našeg Isusa Krista, napisanih na bračkom dijalektu – ‘Kruna ol šonjetih’. Uz niz drugih edukativnih priloga (na primjer: ‘Gospin plač u srcu Hvara’), tu je još i članak koji promovira ‘društvenu igru religiozne tematike’ što ju je, po uzoru na ‘Monopoly’ ili ‘Rizik’, osmislila jedna vjeroučiteljica, i to pod naslovom ‘Igra u kojoj Stepinac pobjeđuje Tita’. ‘Igra je zamišljena kao Stepinčev životni put obrađen kroz 448 kartica s pitanjima…’ Vremenska prognoza? ‘Uskrs sunčan, ponedjeljak kišan.’

Tko god je makar površno prelistao najutjecajnije izdanke hrvatske štampe svjetovnoga usmjerenja, a pritom nije fanatizirani lizač oltara, morao je ostati osupnut količinom klerikalne pornografije i monokonfesionalnog šunda koji se tu proizvodi na dnevnoj bazi, pa ocjena čelnoga duhovnika Katoličke crkve da ‘zlo želi vladati medijskim svijetom’ može važiti samo kao provala energične i hrabre samokritike.

U hrvatskome ‘medijskom svijetu’ – shvaćenom jednako uopćeno i nediferencirano kao što ga predstavlja sam kardinal Bozanić – defiliraju popovi i vjeroučitelji, prijete biskupi i kardinali, zvona zvone, orgulje sviraju, Gospa cvili, Isus pati, jaganjci mekeću, pilići cijuču, farbaju se jaja, farbaju se čitatelji, demonizira se islam, psuju pravoslavci, proklinju bezbožnici, žurnalističke trupe puze kroz guste slojeve tamjanova dima, a sveta vodica curi li ga curi, škropi i škopi… Budući da preferira liturgijski oblik angažmana, hrvatsko je novinarstvo – s pogledom uprtim ka Kaptolu i dlanovima sklopljenim za molitvu – doslovno na koljenima!

Ukoliko, međutim, kardinal nije imao u vidu katoličku industriju svijesti kada je zborio o tome da ‘zlo želi vladati medijskim svijetom’, nego je – baš suprotno – mislio na nedostatak vjerske discipline, izvjesno je da imamo posla s poglavarom koji želi kruha povrh pogače, s totalitarnim glasom koji zahtijeva potpunu kontrolu i obračun sa zadnjim ostacima sekularnog društva, a pritom se ne libi sadističkim žarom šibati dokazane pokornike i u sebi urlati: ‘Malo je to, marvo! Još se pognite! Još krotkosti iskažite!’

No – što to uistinu mijenja na stvari? Može li se nezajažljivošću prelata opravdati vlastita odgovornost za prodanu dušu? Treba li uz toliko slinave usrdnosti očekivati išta drugo osim razigranog biča? Ne leži li stvarni problem u pristanku na status sluge, a ne u tome što je gospodar više ili manje okrutan?

Koliko poznajem ovdašnje prilike, agilniji će medijski poslanici uputiti vođi Katoličke crkve u Hrvatskoj poneku pseudodemokratsku pritužbu, da bi potom njihovi pogoni nastavili čitateljima poklanjati plastične krunice, štancati postere u slavu blaženog Stepinca, dijeliti naljepnice s likom Majke Božje, tržiti recepte za pravilno spravljanje šunke i purice, te sistematično pljuckati po zaostalim tekovinama svjetovnosti. Kritički šiljci hrvatske štampe dosegnut će se najdalje do toga da Bozanićevoj rigidnosti suprotstave otvorenost i širinu pape Franje, pa će i na taj način – kroz figuru dobroga i lošeg policajca – demonstrirati odanost vladajućoj religiji i njenoj klerikalnoj mašineriji.

Sekularno društvo, kako god okreneš, napreduje križevim korakom. Još od vremena kada je Hrvatska, uz opće oduševljenje, konstituirana kao katolička država, ‘medijski svijet’ iznad svega štuje simbiotski savez vjere i nacije. Kao što jednom reče Nietzsche, mada se ne mogu sjetiti gdje: Mnoge pojave u ovoj zemlji su mi se popele navrh glave, ali dvije se posebno ističu – Bog i Hrvati.

(Novosti)