VIKTOR IVANČIĆ: Koketiranje sa fašizmom je hrvatski društveni projekt

"Hrvatska nije u dobrim odnosima sa istinom od svog konstituiranja"

30. jan 2019

„U Hrvatskoj je uspostavljen jedan cijeli niz kultova i mitova koji se moraju praktički religiozno poštovati, poput kulta domovinskog rata, kulta hrvatske države, kulta hrvatske nacije, kulta nacionalne kulture. Sve su to stvari o kojima se govori u mitskim kategorijama, tako da građanstvo između tih svetih veličina hoda kao ‘po jajima'“, kaže za Radio Slobodna Europa (RSE) Viktor Ivančić, jedan od osnivača splitskog satiričnog tjednika Feral Tribune, novinar i književnik.

RSE: Što je danas jednostavnije u Hrvatskoj – plakati od smijeha ili smijati se do suza, ili je stvarnost gora od svake satire i humora koji se može napisati na Balkanu?

Ivančić: Prema zadnjim presudama satira bi faktički trebala biti zabranjena u Hrvatskoj. Dovoljno je pogledati presudu protiv satiričkog portala News bara u kojoj je zagrebačka sutkinja Snježana Šagud faktički redefinirala satiru, negirala joj je fikcionalna svojstva, jer satiru definira kao ismijavanje stvarnih, a ne izmišljenih događaja. Znači satira je praktički zabranjena. Nema satire.

RSE: Nedavno ste napisali da je „otvoreni prezir prema istini od slavne 1991. usađivan strpljivo i širen kapilarno od kulta do kulta, od mita do mita, od epopeje do epopeje“. Kako je Hrvatska uopće došla u takvu situaciju?

Ivančić: Hrvatska nije u dobrim odnosima sa istinom od svog konstituiranja. Uspostavljen je jedan cijeli niz kultova, mitova, koji se moraju praktički religiozno poštovati, poput kulta domovinskog rata, kulta hrvatske države, kulta hrvatske nacije, kulta nacionalne kulture. Sve su to stvari o kojima se govori u mitskim kategorijama, tako da građanstvo između tih svetih veličina hoda kao „po jajima“, vrlo oprezno. To se naprosto uhvatilo i proširilo.

Uspostavljena je neka vrsta cinične zajednice, gdje svatko za sebe duboko zna da je nešto istinito, ali se njihova javna cirkulacija smatra nedopustivom. Tako se stvara cijeli niz nesporazuma koji počinju biti nerješivi. Vi danas u Hrvatskoj možete eventualno objaviti da je potpredsjednik vladajuće stranke prepisao diplomski rad što je potpuno notorno, ali onda vas on tuži i sud vas osudi za klevetu, iako je nedvojbeno da je to istinito, jer je potpredsjednik HDZ-a Miljan Brkić morao čak iznova pisati taj diplomski rad.

Sudsko obrazloženje nakon toga bude da se insistiranjem na istinitom informiranju ne smije ugroziti nečiji ugled i čast. Dakle, time je kriminalizirano novinarstvo kao ideja. Govorim o konkretnom primjeru zato što je tjednik „Lider“ kažnjen, čini mi se, sa 50 tisuća kuna jer je objavio da je Miljan Brkić prepisao diplomski rad. Tako su ti problemi sa istinom postali sveobuhvatni.

Ako imate parlament koji jednoglasno, dakle bez ijednog glasa protivljenja usvoji Deklaraciju o domovinskom ratu, taj dokument je nešto što svi znamo da je, finim riječima formulirana laž, onda taj parlament ne radi ništa drugo nego prezire istinu i to kanonizira kao vladajući princip. I to se onda naprosto dekadentno i destruirano primjenjuje. I to je problem koji ima Hrvatska.

RSE: Kako kažete, na sceni u Hrvatskoj je organizirana laž. Znači da li se ta laž u ovoj posljednjoj „tinejdžerskoj godini“ 21. stoljeća ipak bolje „nosi“ nego prije tridesetak i više godina?

Ivančić: Rekao bih da je društvo bolje utrenirano, bolje uvježbano. I prije su sudovi donosili ovakve somnabulne presude sa namjerom da kriminaliziraju neke novine, ali radilo se o nekim novinama, dakle radilo se o par nezavisnih listova gdje je namjera bila da se uguše na financijski način. Danas je sa takvim presudama bombardirana kompletna medijska scena. E sad, čovjek ne može ne biti malo zloban, i da se ne sjetim iskustva „Ferala“.

Danas ujedinjeno reagiraju svi – i Hrvatsko društvo novinara, i hrvatski izdavači, i društvo pisaca, itd. Da je devedesetih medijska industrija na tako ujedinjen način reagirala na kriminalizaciju nekih medijskih otoka čiji su novinari bili prokazivani kao neprijatelji države, onda se danas ne bi trebali oglašavati sa stratišta, jer ovo što danas vidimo na medijskoj sceni jest krvoproliće, skoro da više nema medija koji mjesečno ne isplati nekoliko odšteta za duševne boli. Tako da, sudstvo praktički ukida svaku mogućnost polemike, mogućnost korištenja metafora, a posljedice će biti dugoročne ukoliko se tu nešto ne promjeni.

Oživljavanje ustaštva je ozbiljan projekt

RSE: U Hrvatskoj se nedavno digla prava hajka i gotovo virtualna potraga za crtačem srpa i čekića na spomeniku Franji Tuđmanu u Zagrebu. O umjetničkoj strani spomenika neću pitati, ali ako se radi o spomeniku jednom vremenu, kako takvog „uzbuđenja“ nije bilo kada su se rušili partizanski spomenici?

Ivančić: Nije ga bilo. Ne samo da se tada nisu hvatali počinitelji, nego nije bilo ni potrage za njima. Dapače, više od tri tisuće spomenika je na različite načine uklonjeno, uništeno ili devastirano. Najkraći odgovor na to je da se to desilo jer je to bio državni projekt. Ja mislim da hrvatska država prilikom konstituiranja nije imala neke sentimente prema ustaštvu koji su bili dekorativne prirode.

Dakle, ta koketarija sa fašizmom nije bila sentimentalne naravi, to nije bila neka „ustašo-nostalgija“, nego je bio ozbiljan društveni projekt, koji je započet rečenicom Franje Tuđmana da je NDH (Nezavisna Država Hrvatska) bila, između ostaloga, i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda, i taj projekt je onda zaista provođen. Tih tri tisuće spomenika je zaista uništeno u vrlo kratkom roku. U prvom sazivu hrvatskog parlamenta je sjedio i jedan pripadnik ustaške vlade. Dakle, ne mislim da je to bila neka nostalgična priča za Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ona je bila ozbiljna i ona je dovela do rezultata kakve imamo danas.

Tako da su danas srp i čekić ili svaki spomen Jugoslavije najcrnji mrak, ali biti ćemo zato vrlo tolerantni prema ustaškim simbolima koji su nacrtani po partizanskim spomenicima. Također je prisutan i organizirani prezir prema istini, zato što se cijelo vrijeme radi o proizvodnji nekog lažnog antifašističkog ugođaja za konzumaciju fašizma. Ovdje bi svi htjeli, uključujući čak i notornog Zlatka Hasanbegovića, da pronose neke ustaške ideje, zagovaraju ustašku kulturu, itd., ali da ih se pritom ne smatra ustašama. Zbog toga su obezvrijeđene kategorije istine i laži. To vidim kao važan segment cinično konstituiranog društva i tekuće fašizacije.

RSE: U Hrvatskoj, ali i u drugim državama Zapadnog Balkana fašizacija društva postaje, nažalost, gotovo normalna stvar. A ravnodušnost prema tome sve je opasnija i tragičnija. Da li je uspjela operacija „zaborav“?

Ivančić: Operacija zaborav je svakako uspjela, ali pritom, svi glume. Zapravo, ja ne vjerujem da ima netko kome je nepoznata istina i što se zaista tu događalo, ali je javni gard prema tome – nećemo o tome govoriti ili ćemo čak veličati nešto što je bilo zlo. To je rang viši od klasičnog poricanja. Svi u Splitu znaju šta se u Lori događalo. Ali onda se na kraju digne spomenik Sedamdeset drugoj bojni koja je „ordinirala“ u Lori. Dakle, digne se spomenik ispred nekadašnjeg logora, današnje vojarne, spomenik onima koji su u logoru počinili zlo. To nije više obično poricanje. Poruka toga je otprilike: znamo što se unutra radilo, o tome ne govorimo, ali smatramo to herojskim djelima. Dakle, cinična zajednica tako funkcionira.

Čak i kad smo zbog nekih obaveza prema Evropskoj uniji i drugim zapadnim zemljama mi dužni raditi neke stvari koje inače ne bismo radili, na primjer, da sudimo nekim počiniteljima ratnih zločina s tzv. naše strane, a takvih procesa je bilo, čak su i te presude bačene kroz prozor što danas vidimo na medijskoj sceni jest krvoproliće, jer je neki generalni gard – ok, suditi ćemo, neka institucije rade svoj posao, ali svi znamo da je to farsa, držimo figu ispod stola i te ljude smatramo herojima, tako da će oni i tim presudama samo podnijeti još jednu žrtvu za hrvatsku stvar. Govorimo o Hrvatskoj. Znam da je više-manje situacija slična i u drugim zemljama.

Kako će se manifestirati bunari bijesa?

RSE: Kada treba nekoga difamirati u hrvatskoj javnosti, kaže mu se da je „jugo komunist“, „jugo nostalgičar“, „kriptokomunist“, „Srbin“, „srbočetnik“. Ustaša je već pohvalna odrednica. Što bi o tome rekao Robi K, danas već 35-godišnjak?

Ivančić: Ne znam šta bi on rekao. Njegov „dida“ je klasična komunjara. Odrednica „Jugoslavija“ je danas u Hrvatskoj više-manje psovka. Sve što ima veze sa Jugoslavijom i tim bivšim sistemom spada u kvalifikaciju uvrede. Tako da je to već postalo notorno. Pri tome, naravno, nije moguć ni realan razgovor o nečemu što je u toj Jugoslaviji bilo dobro, što je bilo loše, kao što nije moguć realan razgovor oko situacije u Hrvatskoj, što je to u hrvatskoj državi dobro, što nije dobro. Vi danas možete kazati, na primjer, ako se stavimo u kožu nacionalne perspektive, da je Hrvatska u vrijeme jugoslavenske federacije imala više državnog suvereniteta nego što ga ima danas, i da to zvuči blasfemično, mada je istinito. Razgovara se u kategorijama mitova.

RSE: Pogledamo li hrvatske susjede, vidimo proteste, građani se bune, Banja Luka, Beograd, i neki drugi gradovi Srbije. U Hrvatskoj šutnja, trpi se vrijeđanje građanske inteligencije, zdrave pameti. Zašto?

Ivančić: S jedne strane je nametnut stanoviti vid političke kulture, a sa druge strane imate potpuno razorenu opozicijsku političku scenu. Socijaldemokratska partija se pretvorila ni u što, a i prije toga, dok je bila jača, nije bila ona koja je dovodila nacionalistički poredak u pitanje, već je stalno bila opsjednuta time da ponudi neku, hajde da kažem, blažu, nježniju, rafiniraniju verziju građanskog nacionalizma, a ne da rasturi tu zlokobnu matricu koja funkcionira od devedesetih.

Dakle, imate jednu anemiju na političkoj opozicijskoj sceni, postoji nekoliko malih lijevih partija, koje su sitne i zgurane na marginu i ne mogu doći do izražaja, i imate medijsku scenu, sa tim medijskim „mainstreamom“ koji sustavno radi na pacifikaciji čitalačke publike – oni proizvode pasivnost, tako da imamo to što imamo. Nisam nekakav pesimist, u smislu da će zauvijek biti tako, jer u vremenu kada jedan kamen bačen u prozor ima vjerojatno veći mobilizacijski potencijal nego naslovnica nekih novina koja vrišti uskličnicima, treba znati kako će se ti bunari bijesa, koji se ipak skupljaju, sutra manifestirati.

RSE: Da li si i dalje uvjeren da je vrijeme Ferala prošlo i da u nekoj novoj formi ne bio prihvaćen u državama na ovim prostorima?

Ivančić: Za Feral bi bilo mjesta. Imao bi on o čemu pisati i bio bi potreban, ali ne postoje više nikakvi infrastrukturni uvjeti za to. Danas nije moguće raditi privatnu novinu koja ne bi bila oslonjena na oglasnu industriju. S druge strane, javni mediji mogu biti dobri jedino ako je država koja distribuira novac prema njima, novac građana, barem minimalno pristojna.

Dakle, javna sredstva koja idu javnim medijima moraju biti bezuvjetna. Trebalo bi biti normalno da javni medij kritizira vlast i da time ne dovodi u pitanje svoj opstanak ili svoju kadrovsku strukturu. Danas su javni mediji u pravilu servisi vlasti koji podupiru vladajuću garnituru. Istina, postoji i medijska margina, koja je dobra, i postoje mali medijski džepovi otpora u svim ovim zemljama, koji su vrlo pristojni, ali su, naravno, suočeni s besparicom i često s amaterskim pristupom poslu.

(Mirjana Rakela, Slobodna Evropa)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Šefica
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga