VIKTOR IVANČIĆ: Himna za Praljka

08 Dec 2017

„Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji?“ postavi pitanje građanka zamišljeno zureći u ekran svoga laptopa. „Misliš – zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju?“ zbunjeno je pogleda suprug

„Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji?“ postavi pitanje građanka zamišljeno zureći u ekran svoga laptopa.

„Misliš – zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju?“ zbunjeno je pogleda suprug.

„Ne, mili“, ustraje građanka. „Svečana komemoracija za Slobodana Praljka, friško osuđenoga ratnog zločinca koji je po izricanju presude u haškoj sudnici teatralno popio otrov i oduzeo si život, svakako će biti održana. I to u ponedjeljak, u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u aranžmanu Hrvatskoga generalskog zbora, uz nazočnost mnogobrojnih pripadnika političke, kulturne i društvene elite, te standardno patetičnu dramaturgiju oproštajnog protokola: uz tugaljive zborske pjesme, uz cviljenje ozbiljne glazbe, uz vijence i bukete snuždenih krizantema, uz revere ukrašene crnim florom i značkama s kariranim uzorkom, uz tronute govore odličnika u kojima će veličati zločinčeva herojstva, ili herojeva zločinstva, svejedno, čak i uz recitiranje Shakespearove poezije…“

„Zašto me onda pitaš za himnu?“ prekine je suprug.

„Zato što je, prema programskoj šemi okupljanja u Lisinskom, predviđeno da svečanost počne intoniranjem hrvatske himne. Kada sam ti postavila pitanje – Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji? – zapravo sam citirala naslov s jednoga od ovdašnjih portala, a isti je, pretpostavljam, sročen zbog toga da potakne javnu debatu.“

„Kakvu vražju debatu?!“ uznemireno poskoči suprug. „Što se oko toga ima debatirati? Jedino razumno pitanje moglo je glasiti: Zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju? Ali kad je već riješeno da zaslužuje, kad je već odlučeno da je u Hrvatskoj normalno odavati pompoznu javnu počast osuđenome ratnom zločincu, i to na elitnoj lokaciji i uz elitnu garnituru ožalošćenih uzvanika, tada je pitanje himne od drugorazrednog značaja. To je, oprosti mi na usporedbi, kao da raspravljamo o primjerenosti jednog govanca u prepunjenoj septičkoj jami.“

„Nemoj tako, mili“, usprotivi se građanka. „Najprije nije uljudno s tvoje strane da koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, ispunjenu svim tim krasnim svijetom što će se u ponedjeljak okupiti, uspoređuješ sa septičkom jamom. A zatim, pitanje himne nipošto nije drugorazredno. Pogotovo jer se njime otvaraju i neke dileme oko poštivanja zakona.“

„Kakvog zakona?“

„Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike.“

„Takvo što postoji?“

„Postoji, upravo pod takvim bizarnim nazivom. A u paragrafu 19. toga zakona piše: ‘Himna Republike Hrvatske može se izvoditi i na službenim proslavama, političkim skupovima i drugim svečanim manifestacijama. Himna Republike Hrvatske ne smije se izvoditi na način i u prilikama koji vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.’ I sad, budući da spomenuti ‘načini’ i ‘prilike’ u spomenutom zakonu nisu precizirani, onaj portal logično izvodi pitanje: Spada li komemoracija za osuđenoga ratnog zločinca u ‘prilike koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske’?“

„Drugim riječima“, zlobno se osmjehne suprug, „da li septička jama vrijeđa ugled i dostojanstvo govanca?“

„Majmune!“ drekne građanka, tražeći kakav tvrdi predmet koji bi mogla uputiti u smjeru suprugove glave, a da to ipak ne bude laptop.

„Dobro, dobro, shvatio sam“, hitro je umiri muž i konstruktivno nastavi: „Ako se kroz pitanje sugerira odgovor – naime da sudski ovjereni ratni zločinac ne zavrjeđuje ispraćaj uz državnu himnu, to jest da se država ne može povezivati sa zločinom – postavljam protupitanje: Što ako ratnoga zločina ne bi ni bilo bez države kao univerzalne izlike? Što ako su država i zločin nerazdvojni? Što ako su sve one svinjarije što su ih po direktivi iz Zagreba ‘naši’ obavili u Bosni i Hercegovini, uključujući otvaranje logora, organiziranje masovnih ubojstava i rušenje kulturnih spomenika, što dakle ako je sve to planirano i provedeno ‘u interesu Republike Hrvatske’? A nesumnjivo jest, jer se ta nedjela i danas brane uvlas istim argumentom.“

„Bojim se da si u pravu“, klimne glavom građanka. „Tim više što su najviši predstavnici državne vlasti proglasili Slobodana Praljka pravednikom i nacionalnim svecem, a pridružio im se veći dio opozicije, u Saboru su mu odali počast minutom šutnje, u podnožju spomenika banu Jelačiću načinjen je oltar sa slikom osuđenog zločinca pred kojim građani masovno pale svijeće… Ipak, smijemo li to dovoditi u izravnu vezu s Republikom Hrvatskom, odnosno s himnom koja je simbolizira?“

„Republika Hrvatska od samoga početka nije ni geopolitička činjenica, ni administrativna tvorevina, ni servisna služba građana, niti išta četvrto, već je ona mitska kategorija, entitet koji u sebi okuplja kolektivnu osjećajnost. Čak je i onaj zakon koji spominješ tretira poput živoga bića, ili poput čovjekolikog božanstva, stavljajući pod zaštitu njena delikatna ‘čuvstva’, čuvajući njeno ‘dostojanstvo’ od mogućih ‘uvreda’. Stoga je i debata koju pokreće taj tvoj portal iznikla iz tipično ovdašnje malograđanske tlapnje: kako ekskulpirati Republiku Hrvatsku od opačina koje su počinjene u ime Republike Hrvatske?“

„Drugim riječima – kako državu distancirati od gadosti kojima je ona bila oficijelni razlog?“

„Ako mene pitaš, ispratiti na onaj svijet nekoga tko se ‘u ime Hrvatske’ odao ratnim zločinima bez odgovarajućih državnih simbola – s akcentom na zastavi i himni – znači posthumno ga lišiti motivacije. Znači zabiti mu glogov kolac u lijes. Možda sam perverzan, ali ima nečega istinski ogavnog u ambiciji da se ratni zločin deetatizira u državnome interesu.“

„Tu sam te čekala, mili“, naceri se građanka. „Je li onda državna himna tek govance u onoj tvojoj septičkoj jami ili nešto mnogo veće?“

„Dobro kažeš“, dodatno se uozbilji suprug. „Šteta što je šansa propuštena. Prava bi se rasprava mogla dogoditi tek da u scenariju svečanog okupljanja u koncertnoj dvorani nije predviđeno intoniranje ‘Lijepe naše’, pa da pitanje glasi: Zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju bez himne?“

„I kakav bi bio tvoj odgovor?“

„Kategorično ne! Želi li se doista iskreno odati počast ratnome zločincu i ratnim zločinima, komemoracija bez himne je nezamisliva! Molim lijepo, kakvo bi to bilo veličanje zločina bez veličanja Hrvatske ako se bez veličanja Hrvatske zločin ne bi dogodio?“

„Ipak, ne možeš osporiti da se ogromna većina građana tome dvostrukom veličanju pasionirano prepušta, makar ga nisu spremni do kraja osvijestiti. Čini se da nema strahote koja bi bila u stanju ohladiti njihove uzavrele emocije. Sama pomisao na voljenu državu ispunjava ih ponosom i gordošću.“

„Budući da Republika Hrvatska, za razliku od mnogih drugih država, ima konstituciju religijskog kulta, izbrisana je razlika između državljana i vjernika. Dignitet se trenira u molitvenoj pozi. Građani su najuspravniji kada su bačeni na koljena. Ritualnim ustajanjem na intoniranje službenoga državnog napjeva tek potvrđuju trajnu predanost klečanju.“

„Izgleda da se samo iznimno rijetki uspijevaju tome oduprijeti“, sumorno primijeti građanka.

„Istina“, klimne glavom suprug. „Za razliku od septičke, skeptička jama je gotovo prazna.“

„Mislim da se radi o uvjetnome refleksu, mili, kad fiziologija trči ispred razuma. To sam i kod sebe primijetila.“

„Zar jesi?“

„Čim krene himna, diže mi se kosa na glavi.“

(Peščanik)

Podelite ovu stranicu!