VIKTOR IVANČIĆ: Gestapo HND-a

18 Jan 2016

Sva je prilika da se moralni Gestapo HND-a uživio u ulogu avangarde nailazećeg represivnog poretka; uz takvu revnost – i uz samo malo više izvršnih ovlasti – u pothvatu pripitomljavanja štampe nepotrebnima bi se mogli pokazati i policija, i tajne službe, i državotvorno sudstvo

Nakon svih užasa u kojima su kroz proteklih četvrt stoljeća na ovaj ili onaj način participirali, mogu li se hrvatski novinari pogledati u oči?

Mogu. Tako što će jedni biti stavljeni pred streljački stroj, dok će drugi, osmatrajući kolege kroz nišanske sprave, ispaliti plotun.

Iskustvo nas uči da je prilikom takve vrste suočenja broj nišandžija, u odnosu na odstrijeljene, uvijek neusporedivo veći.

Nedavna odluka Vijeća časti Hrvatskoga novinarskog društva – prema kojoj je Nikola Bajto, autor satirične pjesme ‘Lijepa naša haubico’, proglašen krivim i kažnjen opomenom, jerbo da je svojim satiričnim uratkom u kojem ismijava militarizaciju hrvatskoga društva ‘prekršio Kodeks časti hrvatskih novinara’, dok je suodgovornim u zločinu proglašen glavni urednik Novosti Ivica Đikić – zacijelo nije najgori udar na slobodu medija i slobodu izražavanja otkad postoji samostalna hrvatska država, jer u tom smo razdoblju svjedočili doista impresivnom nizu opačina što su ih režirale političke i sudske vlasti, no nema nikakve sumnje da ona predstavlja dosad najdrskiji pokušaj podrivanja slobode govora od strane onih koji bi tu slobodu trebali konzumirati.

Kao što može biti zastrašujući prizor robova koji, kao veseli dobrovoljci, strpljivo kuju vlastite lance, tako nema ničega žalosnijeg od udruženih novinara koji sastavljaju spisak svetinja što moraju ostati nedodirljive, izvan dosega bilo čijih kritičkih pomisli, jer će u protivnome slijediti oštre sankcije. Iole ozbiljno istraživanje o najznačajnijim postignućima ovdašnjega novinarstva u periodu od državnog osamostaljenja do danas, neumoljivo bi potvrdilo kako su hrvatski žurnalisti najviše kreativne energije uložili u svoju samokastraciju. Taj skupni invaliditet, kao posljedica silne žudnje za sluganstvom, dokaz je odanosti onim nacionalnim kultovima koji ne podnose drhtanje prsta na obaraču.

Najnovijom odlukom tako u prvi plan izbija misionarski aspekt struke, nešto poput ‘duhovne dimenzije’ zanata, jer Vijeće časti HND-a iskoračuje iz sfere standardnih profesionalnih uzusa u prostor obvezujuće vjere, nastupajući kao operativno inkvizicijsko tijelo koje registrira i kažnjava nedopuštene otklone od vladajuće religije. Budući da je napadno prisutan patetični kriterij ‘časti’ – prema kojem su ‘nečasni’ svi koji sabotiraju zadano novinarsko poslanje – očito se polazi od stava da je odnos prema Domovini i njenom simboličkom inventaru prvorazredno etičko pitanje.

Vijeće se u tom smislu ukazuje kao svojevrsni časnički zbor koji, umjesto nad normama profesije, bdije nad ‘zajedničkim vrijednostima’, ili kao etičko sudište nalik onome što par puta godišnje, obično u zagrebačkoj koncertnoj sali ‘Vatroslav Lisinski’, priređuje javno spaljivanje nacionalnih izroda, ili – da ne okolišamo – kao moralni Gestapo HND-a koji je presudama protiv Bajte i Đikića razapeo bodljikavu žicu i više nego jasno obilježio teren kojemu pristup nije dozvoljen, osim u klečećem stavu: nema, gospodo, zajebancije s hrvatskom himnom, s Hrvatskom vojskom, s hrvatskim narodom i s hrvatskom državom!

Prvotimci nove vlasti, koji ne skrivaju ambiciju da prinudnim mjerama učvrste kolektivnu odanost Bogu, Naciji i Domovini, nisu mogli poželjeti bolju ideološku uvertiru u obećano doba neofašističkog procvata. S obzirom na to da je protiv Nikole Bajte podnesena i kaznena prijava, da je neposlušni novinar bio izložen policijskome ispitivanju poput kriminalca i da Državno odvjetništvo još uvijek odlučuje hoće li zbog satirične pjesme podignuti optužnicu, akt Vijeća časti hrvatskih novinara očigledno služi i kao poticaj organima progona da dovrše započeti posao, te nakon ‘etičke’ zlikovcu dodijele i zatvorsku kaznu.

Sva je prilika da se moralni Gestapo HND-a uživio u ulogu avangarde nailazećeg represivnog poretka; uz takvu revnost – i uz samo malo više izvršnih ovlasti – u pothvatu pripitomljavanja štampe nepotrebnima bi se mogli pokazati i policija, i tajne službe, i državotvorno sudstvo.

Nije mi poznato da li gospoda, prilikom zasjedanja, preko opasača nose mrke svećeničke mantije, no posve je izvjesno da im je namjera utvrditi takva ‘novinarska načela i principe’ (što su ih Bajto i Đikić, eto, ‘povrijedili’) koji će dopuštati isključivo religiozan odnos prema hrvatskoj državnosti, uključujući sve ikonografske detalje koji idu u paketu s božanstvom. Samo takva polazna osnova – da se domoljublje novinarima nametne kao etička i profesionalna obaveza – objašnjava pregršt doslovno imbecilnih konstatacija iz obrazloženja pravorijeka, poput one kako je ‘legitimno pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje’.

Još je efektnije sljedeće zapažanje: ‘Ovakvim komentarom (jer satira jest komentar) nije poštovana etika javne riječi, niti su uvaženi čast, ugled i dostojanstvo skupine s kojom se polemizira (u ovom slučaju Hrvatske vojske/hrvatskog naroda/hrvatske države), kako nalaže 6. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara.’

Zadivljujući napor da se hrvatska država (ostavimo li načas po strani ostale ‘polemičke partnere’, hrvatski narod i Hrvatsku vojsku), umjesto kao servisna služba građana, ili geopolitička činjenica, ili neka treća tehnička zadanost, tretira kao čista ideološka fiksacija, koja ima svoju ‘čast, ugled i dostojanstvo’, vjerojatno i svoju ‘dušu’, pa dakle zbog satiričnih žaoka može osjećati duševne boli, svjedoči da novinarsko sudište djeluje i brusi kriterije u polju egzekutivne mistike, šireći dim tamjana i mašući s oltara Kodeksom časti koji vrvi evanđeoskim dvosmislicama.

Premda bi po svojoj zanatskoj vokaciji trebali težiti istini, izgleda da organizirani žurnalisti odbijaju prihvatiti notorna otkrića, poput onog da kultove nameću ljudi, a ne više sile. Proglasite li vodu intaktnom svetinjom, puko utaživanje žeđi predstavljat će blasfemiju.

Umjesto da upravo Hrvatsko novinarsko društvo bude to koje će se založiti za ukidanje Zakona o zastavi, grbu i himni RH, te sličnih normativnih vulgarnosti koje sakraliziraju državu i njen simbolički imaginarij, guše slobodu govora i vrijeđaju ljudsku pamet, časnički zbor HND-a čak i radove koji ne krše takve zakone proglašava nedopustivim i moralno izopačenim.

Cinizam na taj način postaje neizostavnim dijelom inkvizicijskoga akta. Vijeće časti, primjerice, prosuđuje kako ‘paušalne teze’ iz Bajtine himničke rugalice ‘dodatno opterećuju (ionako već bremenite) međunacionalne odnose (između Hrvata i Srba) u RH (odnosno između Hrvatske i Srbije), čemu novinarstvo ne bi smjelo služiti’.

Svi, dakako, dobro znaju da međunacionalne odnose nitko nije tako temeljito trovao kao što su to činili hrvatski novinari, da su oni godinama opsluživali baš ono čemu ‘novinarstvo ne bi smjelo služiti’, pa se Hrvatsko novinarsko društvo tim povodom nikada nije oglasilo, naprotiv, osiguravalo je izdašnu institucionalnu potporu najodurnijim šovinističkim hajkama, no to ne priječi vrlu novu avangardu da jedan antiratni novinski prilog proglasi ratnohuškačkim i da, prema kameleonskom klišeju, vlastita zlodjela pripiše onome tko ih ironijski demaskira.

Takva je, naime, dramaturgija obnove devedesetih, te je Vijeće časti HND-a, omamljeno aromom skorih društvenih promjena, požurilo proglasiti se dijelom represivnog aparata buduće vlasti. Ova pak ne ostavlja nikakvih sumnji u to da će nastupiti kao militantna pseudoreligijska sekta koja, slijedeći poruke preminuloga proroka, obogotvorenjem države namjerava državljane držati u pokornosti.

Ostaje, međutim, činjenica da ipak postoje novinari koji znaju da se u hrvatskim prilikama, koliko god to bilo neudobno, stvarnost najjasnije može sagledati zauzimanjem stajališta nasuprot streljačkome stroju. Stoga odjavnu špicu ovoga teksta prepuštam članici Vijeća časti HND-a Veroniki Rešković koja je, zajedno s Marinkom Jurasićem, glasala protiv izricanja osuda Đikiću i Bajti. Na kraju svog izdvojenog mišljenja ona kaže:

‘Mogu samo izreći žaljenje da satirična pjesma ‘Lijepa naša haubico’ u javnosti nije iskorištena kao prilika za ozbiljnu raspravu, pa ako je potrebno i polemiku, o stupnju militarizacije našeg društva i odnosa prema nacionalnim manjinama, nego je – po tko zna koji put – krenuo monolog o domoljublju i nedodirljivosti nacionalnih simbola.

(Novosti)