VIKTOR IVANČIĆ: Fetva s Pantovčaka

16 Feb 2016

Predsjedničina epistolarna prijetnja predstavlja najkardinalniji manifestni napad na građanske slobode još od doba Franje Tuđmana i njegove navade da pokreće hajke na ‘zelene i žute vragove’, te progoni izdajnike koji su spremni denuncirati vlast i potkopavati domovinu ‘za Judine škude’

“Ne začepite li gubice, loše vam se piše!’

To je, uklonimo li retorički celofan, sadržajna suština pisma što ga je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović uputila Miloradu Pupovcu, odgovarajući na njegov dopis u kojem je upozorio na atmosferu netrpeljivosti, porast nasilja i sve više otvorenih poruka mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama.

Kažimo to odmah: predsjedničina epistolarna prijetnja, budući da je odaslana s visoke državne adrese, predstavlja najkardinalniji manifestni napad na građanske slobode još od doba Franje Tuđmana i njegove navade da pokreće hajke na ‘zelene i žute vragove’, te progoni izdajnike koji su spremni denuncirati vlast i potkopavati domovinu ‘za Judine škude’.

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća je, dakle, predsjednici države u pismu između ostaloga pobrojao slučajeve organizacija i javnih osoba koje su zadnjih tjedana izložene izljevima govora mržnje i fizičkog nasilja – od Mirjane Rakić, Zorana Pusića, Olivera Frljića, Nine Violić, pa do mitropolita Porfirija – a zatim naveo i vlastiti primjer: ‘U svega sedam dana u središtu Zagreba doživio sam, a zajedno sa mnom i moji prijatelji, susjedi, studenti i suradnici koji su se zatekli u mojem društvu ili mojoj blizini, da meni nepoznati ljudi prilazeći pljunu na mene ili me pozdravljaju sa ‘Za dom spremni!’ ili uzvikuju ‘Pupovac, četniče, idi u Srbiju!’’

Kolinda Grabar Kitarović je u svome odgovoru, razumije se, osudila ‘takve postupke’, no u isti mah na autora pisma nasrnula teškim državničkim naoružanjem: ‘Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije.’

Drugim riječima: sami ste krivi! Naravno da ćemo vas smlaviti ako ‘provocirate’, ‘iritirate’, pa i ‘vrijeđate najveći dio hrvatske javnosti’! Naravno da ćete dobiti svoje ako se ‘izrugujete Domovinskom ratu’ i dovodite u pitanje ‘samu ideju hrvatske države’! Naravno da ćete – sagledamo li stvari iz tipično muške perspektive, dakle perspektive vlasti – biti silovane ako izazivate i budite strasti noseći kratke suknje! Nećemo valjda silovateljima u grijeh pripisati i neodgovorno ponašanje silovanih!?

Iza formalne osude ‘takvih postupaka’, Kolinda Grabar Kitarović zapravo šalje ubitačno jasnu poruku: Jeste, nasilje je dopušteno, jer za primjenu sile postoje opravdani razlozi, makar će se ona kao kultivirana i demokratski orijentirana državnica od siledžijstva prikladno ograditi.

Predsjednica je, naime, kako ističe u pismu, ‘dužna štititi dostojanstvo svih građana’, pa u tom smislu i ‘dostojanstvo hrvatskoga naroda i vrjednote na kojima je stvorena hrvatska država’, a ako u cilju obrane toga ‘dostojanstva’ i tih ‘vrjednota’ Milorada Pupovca treba pljunuti na ulici, nazvati ga četnikom i poslati u Srbiju – pravo mu budi. Ukoliko ne želi podnositi izljeve mržnje, zašto onda ‘provocira’, ‘iritira’ i ‘vrijeđa’ većinska hrvatska čuvstva – čuvstva koja smo striktno zadali i obilježili velikim D u riječi ‘Domovina’ – skupa sa svojim istomišljenicima i novinama koje potpisuje kao izdavač?

Predsjednica Republike, elem, ponajprije vodi računa o ‘osjećajima hrvatskoga naroda’. ‘Stoga se’, piše u pismu, ‘očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati ‘performansima’, ‘novinarskim’ ili ‘umjetničkim slobodama’ ili ‘satirom’.’

I tu se onda Kolinda Grabar Kitarović, uz ciničnu napomenu da ona ‘podržava slobodu govora i umjetničke slobode’, upustila u žustru demonizaciju ‘Novosti’, lista na kojemu je ovih dana poželjno iskaliti ‘nacionalne osjećaje hrvatskoga naroda’, po mogućnosti obrednim kamenovanjem:

‘Kada je jedan hrvatski tjednik u vrijeme dok sam još bila ministrica prenio karikature proroka Muhameda objavljene u stranom tisku, rekla sam tada da se ne slažem s njihovim objavljivanjem jer sloboda izražavanja mora znati razlučiti granicu kada prelazi u vrijeđanje drugih. Isto tako gledam i na uvredljiv tekst u ‘Novostima’, tjedniku koji izdaje Srpsko narodno vijeće, a financiraju ga hrvatski porezni obveznici, u kojem se izruguje hrvatska himna. Zar je to, kako njegovo izlaženje opravdava glavni urednik, doista ‘satira’? Podsjetit ću još samo na istovrsnu ‘satiričku’ zluradost u spomenutom tjedniku zbog pada dvaju Migova HRZ-a, a sve bez reakcije izdavača i nadležnih državnih tijela unatoč evidentnom vrijeđanju osjećaja hrvatskoga naroda.’

Ostavimo li po strani to što se predsjednica države, potpuno neznalački, ali zato s pozicije političke moći, upušta u procjenu što se smije, a što ne smije smatrati satirom – postupak koji je, uzgred rečeno, nezamisliv u demokratskome svijetu – posebnu pažnju u njenom pismu plijeni zagovor primjene neke vrste šerijatskog prava u obrani sakralnih vrijednosti hrvatske državnosti.

Kolinda Grabar Kitarović – koja očito smatra kako su novinari i urednici ‘Charlie Hebdoa’, upuštajući se u ‘vrijeđanje drugih’, glavni krivci za masakr koji je nad njima počinjen – vrlo egzaktno daje do znanja da će se u Hrvatskoj, zemlji gdje ona stoluje, svako kritičko pisanje o ‘Domovinskom ratu’, o ‘ideji hrvatske države’ i ostaloj mitološkoj građi koju opslužuju ‘nacionalni osjećaji hrvatskoga naroda’, doživljavati jednako kao što islamski fundamentalisti doživljavaju crtanje Muhamedova lika. Krv koja padne nakon takvih opačina, treba biti briga neodgovornih žrtava, a ne pravednički motiviranih počinitelja.

Ova ‘muhamedizacija’ cjelokupnoga državotvornog paketa – kolekcije ‘vrjednota na kojima je stvorena hrvatska država’ – podrazumijeva ‘državljane’ (kako ih skrupulozna predsjednica u pismu naziva) ujedinjene u zbijeno društvo religioznih fanatika, koje će onda mudro političko vodstvo mobilizirati u jurišnu hordu kada god sveto tlo treba očistiti od zaostalih nevjernika.

Jedini dopustivi odnos ‘državljana’ prema zadanom imaginariju hrvatske državnosti jest fundamentalistički, i to ne na način kako se fundamentalizam obično manifestira, dakle kroz doslovno čitanje i razumijevanje svetoga spisa – što bi u ovome slučaju bio ustav, koji, za nevolju, jamči i slobodu govora – već kroz doslovno prihvaćanje mitova što su uz državotvornu bajku servirani, od onoga tobožnjeg sanjanja samostalne države od stoljeća sedmog, preko krvavih bitaka za očuvanje hrvatstva, pa do fonda neprijatelja s kojima neprestano moramo obračunavati.

Jedini poželjan ‘državljanin’, ukratko, nije slobodan građanin, nego pokorni vjernik, spreman da kontinuirano kleči pred ‘vrjednotama na kojima je stvorena hrvatska država’ – pred kultom što su ga strogo definirali ovlašteni prvosvećenici – ali i zgromi svakoga tko nije voljan uspostaviti istu relaciju prema ‘Domovini’ (koju Kolinda Grabar Kitarović, usprkos svim gramatičkim normama, u službenome dopisu piše velikim početnim slovom). U protivnome, provest će se poput popljuvanog Milorada Pupovca, ili poput Zorana Pusića kojemu smo radi antifašističkih i antinacionalističkih zanovijetanja za početak probušili gume na vozilu, a sutra ćemo možda i nešto drugo.

Naizgled sitan gramatički detalj – riješenost predsjednice države da naziv službenog božanstva opskrbi velikim početnim slovom – na svoj način svjedoči o grandioznoj veličini hrvatske političke nesreće, o trijumfu mitotvorne svijesti nad bilo kojim (pa i pravopisnim) zakonom.

U isto vrijeme dok je Kolinda Grabar Kitarović pisala svoj huškački pamflet, u kojem je operativno – do zadnjega slova kletve i do zadnje kapi pljuvačke – razradila zamisao šefa svoje partije prema kojoj ‘svatko u svojoj sobi može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne’, Tomislav Karamarko u Ćilipima je govorio o onima koji ‘nisu shvatili da kada govore protiv HDZ-a, govore protiv hrvatskoga naroda’, jer ‘kada je HDZ na koljenima, onda je i Hrvatska na koljenima’. Visoki kler svjetovne religije, naime, uvijek preuzima klišeje iz religioznih svetih spisa, poput izabranog naroda, obećane zemlje i mesijanizma. ‘HDZ više nikome neće dati da blati Tuđmana!’ dodao je na kraju izlaganja Karamarko.

Epistola predsjednice Hrvatske stoga je djelo fundamentalističkoga uma, izravni atak na građanske slobode i otvoreni poziv rulji da nasrne na sve koji ‘provociraju’, ‘iritiraju’ i ‘vrijeđaju’ osjećaje silom i tamjanom unificirane većine, pa utoliko i blistava ilustracija nesumnjivoga ekstremizma koji stanuje u prostoru što sebe voli definirati ‘političkim centrom’. Budući da nastupa u ime ‘vrjednota na kojima je stvorena hrvatska država’, čini se da je realan politički sadržaj tako smišljene države identičan sadržaju predsjedničina pisma:

‘Ne začepite li gubice, loše vam se piše!’

(Novosti / Peščanik)