U ilegalnom BH rudniku: Ćumur i čemer

14 Dec 2014

Od ovog posla, od ovog čemera, žive hiljade duša u Kaknju i okolini, i da nije ovih jama u koje se zavlačimo, ovaj bi narod pocrk'o od gladi”, priča 42-godišnji bravar.

Padine sela Ri?ica povrh Kaknja pune su hrpa izrovljene crne zemlje sa uskim otvorima koji vode u njenu utrobu.

Izdaleka, ove hrpe izgledaju kao džinovski krti?njaci, ali kada se približite, shvatite da je zemlja ustvari ?umur, a otvori – ulazi u primitivne, ilegalne rudnike u koje “rudari” ulaze baš poput krtica – zgurenih le?a, gotovo ?u?e?i.

Pored svakog takvog rudarskog okna je akumulator koji proizvodi struju za svjetlo u jami i bušilice. Dok u podnožju, u decembarskoj sumaglici selo gotovo i ne diše, na brdima oko njega akumulatori izvode brundavi koncert.

Stajemo pred prvu jamu uz put i osim akumulatora, što poskakuje iznad “okna”, nema žive duše. Me?utim, pored jame je pove?a gomila ?umura i o?igledno je da u njoj neko radi.

Dok uskom tranšejom, punom blatnjave vode, pokušavamo do?i do ulaska u jamu i vidjeti ima li koga, iz nje izlije?u civare prepune crnog ?umura koje vozi zadihan, mlad momak, samo u majici kratkih rukava, hla?ama i gumenim ?izmama. Na glavi mu je jeftina, kasnije ?e kazati – kod Kineza za 13 maraka kupljena, lampa.

Kopa?i i gazde

Ispo?etka ne želi govoriti, jer “ne?e da mu na kosti navalimo inspekciju i policiju”, ali kad obe?amo da ne?emo pisati imena, po?inje pri?u i pristaje da ga zovemo Ronaldo, prema prezimenu poznatog fudbalera, ispisanom na njegovoj majici.

Kaže da nema ni punih 18 godina i da je najmla?i u jami. Završio je srednju školu i ve? nekoliko mjeseci vadi ?umur. Na naše iznena?enje što nema nikakvu zaštitnu opremu, pa ?ak ni šljem, jednostavno kaže da mu – ne treba.

Ja za?as utr?im u jamu, natrpam ?umur u ta?ke i izvezem ga ovdje na hrpu, a poslije do?u kamioni i to pokupe. A u jami je vru?e, pa sam kratkih rukava”, objašnjava.

Veli da dnevno rade ?etvorica-petorica kopa?a te da jama ima trojicu “gazda”. Kad kaže gazde, misli na ljude koji su otvorili jamu.

I dok Ronaldo ve? drugi put ulazi u jamu i iz nje se vra?a sa punim civarama ?umura, upoznajemo jednog od “gazda”, 24-godišnjeg mladi?a iz Ri?ice, koji se va?enjem ?umura bavi ve? šest godina.

“Nisam ja nikakav gazda, svi smo mi ovdje isti. Ali jesam, ja sam otkopao ovu jamu i zovnuo ljude da rade. Nas ?etvorica smo pet dana samo sa pijucima kopali. Težak je posao otvoriti jamu ili divlji rudnik, kako neki to zovu. Treba je onda pošprajcati gredama, kako se ne bi urušila, provesti u nju struju, napraviti uslove za kopanje”, objašnjava i dodaje kako mu u poslu najviše pomaže otac, penzionisani rudar koji s vremena na vrijeme do?e u jamu i kao “nadzorni organ” provjeri stanje.

Ronaldo kaže da kopa?i dnevno izvuku izme?u šest i devet tona ?umura, koje uglavnom brzo prodaju, jer je cijena tone upola jeftinija nego one iz pravog rudnika, a iznosi izme?u 70 i 80 KM.

“Mi koji kopamo po toni dobijemo 40 KM, a ostalo ide gazdama. Oni još od toga pla?aju prevoznika koji ?umur odvozi”, pri?a Ronaldo, dok “gazda” o novcu uglavnom šuti.

Ronaldo sanja o poslu u legalnoj firmi, a do tad, kaže, ne želi sjediti skrštenih ruku.

“Dnevno znam zaradit’ i do 50 KM. Mogu sebi kupit’ šta mi duša želi. Kad malo uštedim, mogu oti?’ i na more. I ovo je bolje, nego sjedit’ u ku?i i od oca tražit’ deset maraka da odvedem djevojku na kafu”, pri?a veselo, dok iz civara s lako?om, baš kao da je pamuk, istresa teški crni teret.

Ubrzo iz jame izlaze i njegove kolege. Svi od opreme imaju samo kinesku lampicu i rukavice i svi se žale na policiju koja “svako malo navra?a i piše kazne”.

“Ovdje u okolini Kaknja ima sigurno 100 ovakvih rudnika, a rade najmanje 30 godina. Pedesetih godina prošlog vijeka Austrija je ovdje otvorila rudnik i ovo što mi kopamo, to su ostaci toga što su oni eksploatirali. Vlast stalno govori da ?e ove rudnike zatvorit’, da su nelegalni, ovakvi, onakvi, da smo mi divlji rudari, a ništa ne radi da nam da legalni posao. Od ovog posla, od ovog ?emera, žive hiljade duša u Kaknju i okolini, i da nije ovih jama u koje se zavla?imo, ovaj bi narod pocrk’o od gladi”, pri?a 42-godišnji bravar, koji po jamama radi ve? 15 godina, od ?ega hrani ženu i dvoje djece. U školi je, veli, bio “u?enik generacije”, ali, svejedno, nikad nije dobio “pravi” posao.

‘U?enik generacije’ u divljem rudniku

“Mi ovdje radimo na sramotu ove države i njene vlasti. Umjesto da nam pomogne, ona nam samo šalje inspekciju i policiju koja nas tjera i napla?uje kazne. A ima li kazne za državu koja nije svojim gra?anima osigurala egzistenciju? Slobodno napišite da ja ovoj državi sve po spisku i jamu ?u napustiti samo kada mi osigura posao. Zapišite i to da u ovim jamama ?umur vade i fakultetski obrazovani muškarci, da je bilo i ljekara i inžinjera koji su tu hljeb zara?ivali”, pri?a i pali cigaru za cigarom.

Kad im kažemo da želimo u?i u jamu i vidjeti uvjete u kojim rade, ovi ljudi koji do tada nisu željeli ni imena svoja re?i (“da policiji i inspekciji ne olakšavaju posao”) ne kriju oduševljenje i pitaju zašto nismo donijeli kamere “da sve snimimo i vlasti i narodu pokažemo gdje oni rade i kako preživljavaju”.

NESRE?E U DIVLJIM RUDNICIMA

Po?etkom oktobra ove godine u jednoj od jama u Ri?ici nastradao je 25-godišnji Irnis Škulj, kada se na njega srušila velika koli?ina ugljenog kamena. Irnis je teško povrije?en i još je na lije?enju. Kopa?i sa kojima smo razgovarali kažu da je to u posljednje vrijeme jedina ve?a nesre?a koja se dogodila u divljim rudnicima i da ih je u prosjeku manje nego u pravim rudnicima. “Jame su puno pli?e, nema plinova kao u dubokim rudnicima i lakše je pobje?i”, objašnjavaju. Kažu i to da, kad se neko od njih povrijedi, obi?no prvo ode ku?i da se okupa i presvu?e, pa tek onda ode u Hitnu, gdje obi?no izmisli neku pri?u – da je pao sa traktora ili nešto sli?no, jer se plaše da bi ljekari mogli u sve uplesti policiju, a to bi moglo rezultirati zatvaranjem rudnika.

Na ulazu u ovu, kao ni okolne jame, nema kolica koja vode rudare u njenu unutrašnjost, nema ventilacije, boca sa zrakom, protivpožarnih aparata…, nema ni prozvike niti znaka i pozdrava “sretno” kao u pravim rudnicima. Kažu da se umjesto toga svako od njih ujutro izljubi sa familijomi i s Božjom pomo?i u?u u jamu.

U toj rupi pod zemljom ipak ima nekog sistema – podijeljena je po sistemu komora koje podupiru drvene grede. U jednoj komorici vidi se mnoštvo plasti?nih kesa i papira. Kažu: “To nam je od užine. Tu sjednemo da jedemo, do?u nam i žene, pa i one s nama sjede i jedu, donesu i kafu. Ponekad i zapjevamo.”

Od alata tu su lopate i jedna bušilica koju jednostavno zovu “hilti”. U bušilici je gotovo 12 kilograma i njom ?umur lomi najstariji kopa? me?u njima, kojeg Ronaldo zove “amidža”. On uklju?uje bušilicu i njom po?inje lomiti ugalj. Cijela jama podrhtava, a sa stropa padaju crni mlazovi vode.

Strah od ‘bijelog auta’

Kažu da u sljede?oj komori strop pucketa iznad glava i može se lako obrušiti.

“Radio sam nekidan tamo. ?ujem lijepo kako pucketa, sila je to zemlje iznad glave. Znam da se može srušiti, ali mi nema druge, moram kopati”, pri?a “amidža”.

Pitamo zašto bar šljemove ne kupe.

“Ako kupimo šljemove, onda moramo imati i originalnu lampu, a to košta”, odgovara.

Dok idemo prema izlazu iz jame, pri?aju kako je to jedna od srednje dubokih i da ima jama koje su doboke i po 150-200 metara.

“Garantujem ti da 90 posto muškaraca iz okoline Kaknja radi u ovim jamama, a ostalih deset posto ili se drogira ili krade”, govori jedan od njih, dok gazimo kroz mrak.

Na pitanje šta im je u tom poslu najteže, odgovaraju:

“Najteže je od ulaza u jamu do njenog izlaza i obratno”, odgovara spremno “amidža” i žuri da lampom posvijetli put.

Poslije, ekipa kopa?a koristi naše prisustvo da se malo odmori pred jamom i uskoro dolazi i “drugi glavni”, kako jednog od gazda zove Ronaldo.

Izlazi iz auta i odmah pita ko smo. Kad ?uje da je ekipa Al Jazeere, nasmije se, otpuhne sa olakšanjem i kaže: “A vi ste, dobro je. Znate li da su se iz okolnih jama svi razbježali i pogasili akumulatore, jer se u selu pro?ulo da je došlo ‘bijelo auto’, a to ovdje predstavlja inspekciju.”

Pri?aju da im je sezona od maja do augusta kada dolaze narudžbe za ?umur i da tada rade dan i no?. Sa dolaskom zime, posla je sve manje, jer ogrjev se ranije osigura i što uspiju dotad zaraditi – zaradili su.

“Ovo ti je posao od danas do sutra, od zvijezde do zvijezde. Kreneš na posao dok je mrak, onda u?eš u mrak i u njemu radiš, a kad završiš opet iza?eš u mrak. Posao crn kao ovaj ?umur”, pri?a “amidža” i žali se kako im svima dolaze veliki ra?uni za struju jer im za kupanje nakon posla treba po “bojler vode”.

Mla?i kopa?i se nadaju da ?e se ipak jednog dana zaposliti, dok stariji polako gube nadu i samo mole Boga da vlast ne pozatvara jame.

“Ne smijem o starosti ni misliti, o tome kako ?e izgledati ti dani kad više ne budem imao ni snage, a ni penzije ”, kaže “amidža”.

Dok odlazimo, ovi rudari pogureni ponovno zami?u u jamu – u stvarnost poplo?anu crnilom.

Snježana Muli? Softi? (Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!