U ilegalnom BH rudniku: Ćumur i čemer

14 Dec 2014

Od ovog posla, od ovog čemera, žive hiljade duša u Kaknju i okolini, i da nije ovih jama u koje se zavlačimo, ovaj bi narod pocrk'o od gladi”, priča 42-godišnji bravar.

Padine sela Ričica povrh Kaknja pune su hrpa izrovljene crne zemlje sa uskim otvorima koji vode u njenu utrobu.

Izdaleka, ove hrpe izgledaju kao džinovski krtičnjaci, ali kada se približite, shvatite da je zemlja ustvari ćumur, a otvori – ulazi u primitivne, ilegalne rudnike u koje “rudari” ulaze baš poput krtica – zgurenih leđa, gotovo čučeći.

Pored svakog takvog rudarskog okna je akumulator koji proizvodi struju za svjetlo u jami i bušilice. Dok u podnožju, u decembarskoj sumaglici selo gotovo i ne diše, na brdima oko njega akumulatori izvode brundavi koncert.

Stajemo pred prvu jamu uz put i osim akumulatora, što poskakuje iznad “okna”, nema žive duše. Međutim, pored jame je poveća gomila ćumura i očigledno je da u njoj neko radi.

Dok uskom tranšejom, punom blatnjave vode, pokušavamo doći do ulaska u jamu i vidjeti ima li koga, iz nje izlijeću civare prepune crnog ćumura koje vozi zadihan, mlad momak, samo u majici kratkih rukava, hlačama i gumenim čizmama. Na glavi mu je jeftina, kasnije će kazati – kod Kineza za 13 maraka kupljena, lampa.

Kopači i gazde

Ispočetka ne želi govoriti, jer “neće da mu na kosti navalimo inspekciju i policiju”, ali kad obećamo da nećemo pisati imena, počinje priču i pristaje da ga zovemo Ronaldo, prema prezimenu poznatog fudbalera, ispisanom na njegovoj majici.

Kaže da nema ni punih 18 godina i da je najmlađi u jami. Završio je srednju školu i već nekoliko mjeseci vadi ćumur. Na naše iznenađenje što nema nikakvu zaštitnu opremu, pa čak ni šljem, jednostavno kaže da mu – ne treba.

Ja začas utrčim u jamu, natrpam ćumur u tačke i izvezem ga ovdje na hrpu, a poslije dođu kamioni i to pokupe. A u jami je vruće, pa sam kratkih rukava”, objašnjava.

Veli da dnevno rade četvorica-petorica kopača te da jama ima trojicu “gazda”. Kad kaže gazde, misli na ljude koji su otvorili jamu.

I dok Ronaldo već drugi put ulazi u jamu i iz nje se vraća sa punim civarama ćumura, upoznajemo jednog od “gazda”, 24-godišnjeg mladića iz Ričice, koji se vađenjem ćumura bavi već šest godina.

“Nisam ja nikakav gazda, svi smo mi ovdje isti. Ali jesam, ja sam otkopao ovu jamu i zovnuo ljude da rade. Nas četvorica smo pet dana samo sa pijucima kopali. Težak je posao otvoriti jamu ili divlji rudnik, kako neki to zovu. Treba je onda pošprajcati gredama, kako se ne bi urušila, provesti u nju struju, napraviti uslove za kopanje”, objašnjava i dodaje kako mu u poslu najviše pomaže otac, penzionisani rudar koji s vremena na vrijeme dođe u jamu i kao “nadzorni organ” provjeri stanje.

Ronaldo kaže da kopači dnevno izvuku između šest i devet tona ćumura, koje uglavnom brzo prodaju, jer je cijena tone upola jeftinija nego one iz pravog rudnika, a iznosi između 70 i 80 KM.

“Mi koji kopamo po toni dobijemo 40 KM, a ostalo ide gazdama. Oni još od toga plaćaju prevoznika koji ćumur odvozi”, priča Ronaldo, dok “gazda” o novcu uglavnom šuti.

Ronaldo sanja o poslu u legalnoj firmi, a do tad, kaže, ne želi sjediti skrštenih ruku.

“Dnevno znam zaradit’ i do 50 KM. Mogu sebi kupit’ šta mi duša želi. Kad malo uštedim, mogu otić’ i na more. I ovo je bolje, nego sjedit’ u kući i od oca tražit’ deset maraka da odvedem djevojku na kafu”, priča veselo, dok iz civara s lakoćom, baš kao da je pamuk, istresa teški crni teret.

Ubrzo iz jame izlaze i njegove kolege. Svi od opreme imaju samo kinesku lampicu i rukavice i svi se žale na policiju koja “svako malo navraća i piše kazne”.

“Ovdje u okolini Kaknja ima sigurno 100 ovakvih rudnika, a rade najmanje 30 godina. Pedesetih godina prošlog vijeka Austrija je ovdje otvorila rudnik i ovo što mi kopamo, to su ostaci toga što su oni eksploatirali. Vlast stalno govori da će ove rudnike zatvorit’, da su nelegalni, ovakvi, onakvi, da smo mi divlji rudari, a ništa ne radi da nam da legalni posao. Od ovog posla, od ovog čemera, žive hiljade duša u Kaknju i okolini, i da nije ovih jama u koje se zavlačimo, ovaj bi narod pocrk’o od gladi”, priča 42-godišnji bravar, koji po jamama radi već 15 godina, od čega hrani ženu i dvoje djece. U školi je, veli, bio “učenik generacije”, ali, svejedno, nikad nije dobio “pravi” posao.

‘Učenik generacije’ u divljem rudniku

“Mi ovdje radimo na sramotu ove države i njene vlasti. Umjesto da nam pomogne, ona nam samo šalje inspekciju i policiju koja nas tjera i naplaćuje kazne. A ima li kazne za državu koja nije svojim građanima osigurala egzistenciju? Slobodno napišite da ja ovoj državi sve po spisku i jamu ću napustiti samo kada mi osigura posao. Zapišite i to da u ovim jamama ćumur vade i fakultetski obrazovani muškarci, da je bilo i ljekara i inžinjera koji su tu hljeb zarađivali”, priča i pali cigaru za cigarom.

Kad im kažemo da želimo ući u jamu i vidjeti uvjete u kojim rade, ovi ljudi koji do tada nisu željeli ni imena svoja reći (“da policiji i inspekciji ne olakšavaju posao”) ne kriju oduševljenje i pitaju zašto nismo donijeli kamere “da sve snimimo i vlasti i narodu pokažemo gdje oni rade i kako preživljavaju”.

NESREĆE U DIVLJIM RUDNICIMA

Početkom oktobra ove godine u jednoj od jama u Ričici nastradao je 25-godišnji Irnis Škulj, kada se na njega srušila velika količina ugljenog kamena. Irnis je teško povrijeđen i još je na liječenju. Kopači sa kojima smo razgovarali kažu da je to u posljednje vrijeme jedina veća nesreća koja se dogodila u divljim rudnicima i da ih je u prosjeku manje nego u pravim rudnicima. “Jame su puno pliće, nema plinova kao u dubokim rudnicima i lakše je pobjeći”, objašnjavaju. Kažu i to da, kad se neko od njih povrijedi, obično prvo ode kući da se okupa i presvuče, pa tek onda ode u Hitnu, gdje obično izmisli neku priču – da je pao sa traktora ili nešto slično, jer se plaše da bi ljekari mogli u sve uplesti policiju, a to bi moglo rezultirati zatvaranjem rudnika.

Na ulazu u ovu, kao ni okolne jame, nema kolica koja vode rudare u njenu unutrašnjost, nema ventilacije, boca sa zrakom, protivpožarnih aparata…, nema ni prozvike niti znaka i pozdrava “sretno” kao u pravim rudnicima. Kažu da se umjesto toga svako od njih ujutro izljubi sa familijomi i s Božjom pomoći uđu u jamu.

U toj rupi pod zemljom ipak ima nekog sistema – podijeljena je po sistemu komora koje podupiru drvene grede. U jednoj komorici vidi se mnoštvo plastičnih kesa i papira. Kažu: “To nam je od užine. Tu sjednemo da jedemo, dođu nam i žene, pa i one s nama sjede i jedu, donesu i kafu. Ponekad i zapjevamo.”

Od alata tu su lopate i jedna bušilica koju jednostavno zovu “hilti”. U bušilici je gotovo 12 kilograma i njom ćumur lomi najstariji kopač među njima, kojeg Ronaldo zove “amidža”. On uključuje bušilicu i njom počinje lomiti ugalj. Cijela jama podrhtava, a sa stropa padaju crni mlazovi vode.

Strah od ‘bijelog auta’

Kažu da u sljedećoj komori strop pucketa iznad glava i može se lako obrušiti.

“Radio sam nekidan tamo. Čujem lijepo kako pucketa, sila je to zemlje iznad glave. Znam da se može srušiti, ali mi nema druge, moram kopati”, priča “amidža”.

Pitamo zašto bar šljemove ne kupe.

“Ako kupimo šljemove, onda moramo imati i originalnu lampu, a to košta”, odgovara.

Dok idemo prema izlazu iz jame, pričaju kako je to jedna od srednje dubokih i da ima jama koje su doboke i po 150-200 metara.

“Garantujem ti da 90 posto muškaraca iz okoline Kaknja radi u ovim jamama, a ostalih deset posto ili se drogira ili krade”, govori jedan od njih, dok gazimo kroz mrak.

Na pitanje šta im je u tom poslu najteže, odgovaraju:

“Najteže je od ulaza u jamu do njenog izlaza i obratno”, odgovara spremno “amidža” i žuri da lampom posvijetli put.

Poslije, ekipa kopača koristi naše prisustvo da se malo odmori pred jamom i uskoro dolazi i “drugi glavni”, kako jednog od gazda zove Ronaldo.

Izlazi iz auta i odmah pita ko smo. Kad čuje da je ekipa Al Jazeere, nasmije se, otpuhne sa olakšanjem i kaže: “A vi ste, dobro je. Znate li da su se iz okolnih jama svi razbježali i pogasili akumulatore, jer se u selu pročulo da je došlo ‘bijelo auto’, a to ovdje predstavlja inspekciju.”

Pričaju da im je sezona od maja do augusta kada dolaze narudžbe za ćumur i da tada rade dan i noć. Sa dolaskom zime, posla je sve manje, jer ogrjev se ranije osigura i što uspiju dotad zaraditi – zaradili su.

“Ovo ti je posao od danas do sutra, od zvijezde do zvijezde. Kreneš na posao dok je mrak, onda uđeš u mrak i u njemu radiš, a kad završiš opet izađeš u mrak. Posao crn kao ovaj ćumur”, priča “amidža” i žali se kako im svima dolaze veliki računi za struju jer im za kupanje nakon posla treba po “bojler vode”.

Mlađi kopači se nadaju da će se ipak jednog dana zaposliti, dok stariji polako gube nadu i samo mole Boga da vlast ne pozatvara jame.

“Ne smijem o starosti ni misliti, o tome kako će izgledati ti dani kad više ne budem imao ni snage, a ni penzije ”, kaže “amidža”.

Dok odlazimo, ovi rudari pogureni ponovno zamiču u jamu – u stvarnost popločanu crnilom.

Snježana Mulić Softić (Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!