U državi ne može biti podstanara

26 Sep 2008

Živan

Živan Berisavljevi?, dugogodišnji politi?ar i vojvo?anski autonomaš

Statut sada predložen od koalicije koja je na vlasti u Vojvodini, tragi?an je pokušaj te koalicije da izvu?e optimum iz pozicije Vojvodine tako ome?ene ustavom, da je to nemogu?e uraditi. Taj napor, da se iscijedi, zaslužuje podršku, ali iluzija da se bez promjene Ustava Srbije može ostvariti bilo kakva autonomija Vojvodine, prakti?ki je otjelotovorena u ovom prijedlogu statuta i u tom smislu, šta god od toga pro?e, bit ?e dokaz nekakvih dobrih namjera onih koji su to predložili, ali što god od toga ostane, bit ?e dokaz teškog kompromisa na koji su bili prinu?eni pristati
Po?etkom idu?eg mjeseca u Srbiji bit ?e obilježene dvije obljetnice koje su, svaka na svoj na?in, dugoro?no obilježile sudbinu ove države, pa i šire regije. Jedna je osma obljetnica 5. listopada, kraha Miloševi?eva režima i bu?enja nade u budu?nost, a druga je dvadeseta godišnjica 6. listopada, novosadske Jogurt revolucije, koja je kota? povijesti pokrenula u smjeru ratova, bijede i nesre?e.
Tog je 6. listopada 1988. godine tzv. „doga?anjem naroda“ s vlasti otpuhano kompletno državno i politi?ko vo?stvo Vojvodine. Bio je to po?etak ukidanja vojvo?asnke autonomije, ali i najava krvavog raspada jugoslavenske federacije. Voljom naroda kasnije su, od ukupno osam, ?ak sedam konstitutivnih federalnih jednica postale samostalne države.
Politi?ar s dugogoišnjim iskustvom u državnom i partijskom vrhu Vojvodine, Srbije i SFRJ, te u jugoslavenskoj diplomaciji, Živan Berisavljevi?, neposrednim je sudionikom i svjedokom svih tih zbivanja i, u svijetlu rasprave o budu?em pokrajinskom najvišem aktu, jedan od relevantnih sagovornika na temu: Vojvodina, njena sadašnjost, prošlost i budu?nost.

HR: Kako vidite sadašnji ustavni položaj Vojvodine?

– Sadašnji ustavni položaj Vojvodine je ?edo uvjerenja srbijanske politi?ke elite i ne malog dijela stranaka koje imaju centrale u Beogradu, da je miloševi?evskim nasrtajem na bi?e Vojvodine i njen ustavni položaj, koji je velika te?evina njenog ukupnog povijesnog razvoja, vojvo?ansko pitanje riješeno. Dakle, novi Ustav Srbije iz 2006. godine, koji je nasljednik miloševi?evskog ustava iz 1990. godine, prakti?ki je gore izdanje miloševi?evskog ustava. Vojvo?ansko se pitanje, dakle, i dalje dramati?no name?e kao veliko neriješeno državno, pravno, demokratsko, politi?ko, unutarnje pitanje, a mogu?e je da bude i me?unarodno, ukoliko na unutarnjem planu ne bude snage da se ono riješi. Ono je otvoreno i tek dolazi na red.
– Samo ?u podsjetiti, narod u Vojvodini je odbio ustav na referendumu 2006. godine, koji su raspisale snage koje o tom ustavu nisu niti dopustile raspravu, niti unutar Srbije, niti unutar stranaka koje su taj ustav donijele. Taj je ustav predložila partitokratska vrhuška koju ?ine Boris Tadi?, kao glavni krivac za kompromis koji je napravljen, te oni koji su taj kompromis nametali: Vojislav Koštunica, kao rodona?elnik i duhovni otac tog ustava, Tomislav Nikoli?, koji je tada reprezentirao Srpsku radikalnu stranku kao a priori protivnika svake autonomije Vojvodine, Mla?an Dinki?, centralist s ambicijom da raspolaže ogromnom mo?i, i SPS, koji je po defaultu, po Sloba jugend obavezama nove generacije miloševi?evaca da slijede Miloševi?evu koncepciju u odnosu na Vojvodinu, podržao taj ustav. Dakle, taj je ustav antivojvo?anski. Taj je ustav Vojvodini dao manje prava, suštinski manje ?ak i od miloševi?evskog. Onaj Miloševi?ev nije uspio toliko ukinuti koliko je ovaj sada suzio osnovne okvire za autonomiju Vojvodine.

HR: U tijeku je javna rasprava o novom Statutu AP Vojvodine. Šta mislite o tom dokumentu?

– Statut sada predložen od koalicije koja je na vlasti u Vojvodini, tragi?an je pokušaj te koalicije da izvu?e optimum iz pozicije Vojvodine tako ome?ene ustavom, da je to nemogu?e uraditi. Zato je ta koalicija pribjegla onome ?emu se uvijek pribjegava u politici kad se fingiraju stvari. Ustav Srbije negiranje je prava na suštinsku autonomiju. Taj Ustav Srbije u preambuli, koja je vjerovatno pravno unikatno apsurdna u povijesti državno-pravne znanosti, jer je napravljena zato da spasi izgubljenu stvar koja se zove Kosovo, verbalno obe?ava suštinsku autonomiju, ali sve ispod te preambule pokazuje kako zapravo taj ustav nudi samo nesuštinsku autonomiju, a kad je nešto nesuštinsko, onda ono i ne postoji. I zbog toga je to ustav o neautonomiji.
– Taj se ustav izravno odrazio na pokušaj demokratske vojvo?anske grupacije, koja sada upravlja Vojvodinom, da iz toga iscijedi koliko je mogu?e više ustavnih prava. Taj napor, da se iscijedi, zaslužuje podršku, ali iluzija da se bez promijene Ustava Srbije može ostvariti bilo kakva autonomija Vojvodine, prakti?ki je otjelotvorena u ovom prijedlogu statuta i u tom smislu, što god od toga pro?e, bit ?e dokaz nekakvih dobrih namjera onih koji su to predložili, ali što god od toga ostane, bit ?e dokaz teškog kompromisa na koji su bili prinu?eni pristati, ili su pristali svojom voljom, kao primjerice Demokratska stranka.
Recimo, imamo odredbu koja je u tom statutu elementarno nedefinisana, a to je da izme?u Statuta APV i Ustva Srbije imamo uba?en zakon, koji i ono što ustav nije ograni?io, može u svakom trenutku ograni?iti. Skupština Vojvodine bitne stvari ne donosi, nego samo predlaže, uklju?uju?i i statut. Skupština Vojvodine ne donosi statut, ona ga predlaže republi?koj skupštini, koja ga može prihvatiti ili ne prihvatiti, i to ?ak neoro?eno, kad god ho?e. Prema tome, ako autonomija zna?i pravo na upravljanje sobom unutar neke cjeline ?iji sam dio, onda ja to pravo ovdje nemam.

HR: Otkud taj strah beogradskih vlasti, svih do sada, od vojvo?asnke autonomije? Je li razlog tome povijesno sje?anje na ?injenicu da je autonomija Srba u Vojvodini iz 19. stolje?a za cilj imala preure?enje pa i raspad Austro-Ugarske monarhije i stvaranje južnoslavenske države?

– Ne, ne. Mislim, može se i tako re?i, ali ima nekoliko drugih razloga za taj strah. Ti su razlozi mentalni, povijesni i aktualno-politi?ki. Mentalni razlog: Srbija je u svom pijemontskom razvoju, pijemonstskom kompleksu i sindromu, bila država koja je pretendirala okupiti oko sebe sve slavenske narode, ali sve ih i podrediti sebi. U tom je okviru stvorila politi?ki menatlitet i elitu, i politi?ku i nacionalnu, da ravnopravnost s drugima uvijek doživljava kao neravnopravnost. Dakle, uvjet da netko sa Srbinom bude ravnopravan, jest da bude neravnopravan, da Srbin bude superioran. Srbijanski politi?ki mentalitet zna?i – ako ho?eš da budemo ravnopravni, onda ja moram biti ravnopravniji. To je menatlitet koji je zapravo izraz razapetosti Srbije izme?u njene sudbine da bude u Europi i njene azijatske povijesti.
– Povijesni razlog: u Srbiji ?ak niti u komunisti?kom izdanju, u vrijeme punog idejnog i politi?kog jedinstva jedne revolucionarne partije kakav je bio SK, dakle ?ak niti tada veliki dio vode?ih kadrova intimno nije prihva?ao ?injenicu da Srbija ima dvije pokrajine, a da druge repubilke nemaju takve pokrajine. Umjesto da to razumije kao doprinos ja?anju i objektivnoj supremaciji Srbije unutar zajednice ravnopravnih naroda, i to supremacije na koju drugi nisu imali primjedbu, oni su to doživljavali kao razdrobljavanje Srbije i taj je ose?aj ja?ao u onoj mjeri u kojoj je ja?ala demokratizacija i decentralizacija. Povijest je puna toga.
– Politi?ki razlog: pobjedom na posljednjim predsjedni?kim i republi?kim izborima u Srbiji je završena faza predominacije srbijanskog nacionalisit?kog bloka nad sveukupnosti države Srbije. Sada imamo ogoljen glavni problem Srbije, a to je apsolutisti?ki centralisti?ki koncept države. Oslonac na nacionalisit?ku svijest sada je potisnut, jer se s nacionalisti?kom sviješ?u ne može u Europu. Ali, ostao je centralisit?ki koncept države, koji je zapravo emanacija te svijesti. I u državno-pravnom smislu nikada ni najve?im zagovornicima nacionalisit?ke logike Srbije nije u interesu bio nacionalizam, nego im je državni interes bio da Srbija, odnosno Beograd kao simbol središnje vlasti, raspolaže bez ostatka svim podru?jima naših života. To je Vojvodinu dovelo u poziciju da se sada mu?i izme?u ustava protiv kojeg je bila, i statuta koji ne može ništa riješiti.

HR: I gdje je izlaz?

– Korijenite ustavne reforme u ovoj zemlji nasušna su potreba. Prvo, u Europu se ne može u?i s ovakvim ustavnim bagažom kakav sada ima Srbija. Ne može formulator ustava države koja ulazi u Europu biti Vojislav Koštunica, jer on je na srbijanskoj politi?koj sceni najve?i protivnik te iste Europe. Drugo, mi sada na teritoriji države Srbije imamo dva ustavna, konstitutivna, civilizacijska i povijesna entiteta – Vojvodinu i Srbiju.

HR: Vi dakle predvi?ate ustavne promjene?
 
– To je neminovnost.

HR: I govorite o dva entiteta?

– Vojvodina je jedan od osam konstituivnih dijelova druge Jugoslavije. Od tih osam dijelova, sedam dijelova su neovisne države, ra?unaju?i i državu Srbiju. A Vojvodina ima manje autonomije nego što je imala po Ustavu iz 1974. Ali, ona ima manje nego što je imala i po miloševi?evskom ustavu, a taj je miloševi?evski ustav bio dva puta žestoko kritiziran, i to na Londonskoj konferenciji 1992. i u Strazburu 2004. godine, kada je bila ona velika gužva zbog manjinskih prava u Vojvodini.

HR: Zašto vojvo?anske autonomaške stranke tako loše prolaze na izborima?

– Prvo, ovi najnoviji izbori iz svibnja ove godine bili su referendumski. Bio je to referendum izme?u toga ho?e li Srbija u Europu, ili ?e se vratiti na miloševi?evsko-azijatske polazne osnove. Narod u Vojvodini, svi narodi, ima iznimno istan?an politi?ki sluh. On je u Srbiji prepoznavao one stranke koje treba podržati, bez obzira što njih i njihove strana?ke vrhove sada optere?uje, mislim prije svega na Demokratsku stranku, a onda i na G17 Plus, da europska Srbija može pobijediti. Bez europske Srbije niti jedno demokratsko pitanje u Srbiji ne može se razriješavati, a pogotovo ne tako složeno pitanje kakvo je vojvo?ansko.
– Prema onome kako ja razumijem volju bira?kog tijela, gra?ani Vojvodine su na ustavnom referendumu rekli ne takvom ustavu. Neodrživa je ustavna situacija, da od dva entiteta jedan kaže ne, a da se ustav i dalje smatra relevantnim.
– A onda smo imali to da su republi?ki, pokrajinski i lokalni izbori stopljeni u isti dan, pa su se ljudi prakti?ki opredjeljivali za europsku opciju, a ne za Demokratsku stranku, kako ona sada samovlasno sebi ti pripisuje. Osim toga, morate imati na umu da srbijanski nacionalisti?ki centralizam i centralizam bez nacionalizma stalno vodi ra?una o tome da drobi izvorne vojvo?anske snage i što su te snage više izvorno vovjo?anske, on ih više marginalizira i ?ini ih parlamentarno nerelevantnim, a potencira one politi?ke stranke koje prihva?aju kompromise na štetu naroda i gra?ana Vojvodine. To se doga?a i s Ligom socijaldemokrata Vojvodine, koja stalno na?elno prihva?a ono protiv ?ega su njeni nominalni ciljevi.

HR: Spomenuli ste da je Vojvodina bila jedan od osam konstitutivnih elemenata federacije, uz to ustavno ravnopravna s Kosovom, koje je bilo druga pokrajina u RS. Sada su tih sedam elemenata neovisne države, Kosovo je priznalo 47 država, a Vojvodina je tu gdje jest. Smatrate li da je ona žrtva?

– To da je Vojvodina žrtva, o tome ne želim ?ak niti lamentirati. Pripadao sam onoj politi?koj grupaciji koja je grubo politi?ki satanizirana i demonizirana, jer smo se borili protiv toga da se to Vojvodini desi. Druga je vojvo?anska konvencija dalekovido zaklju?ila, principijelno, da se vojvo?ansko pitanje može riješiti tako da Srbija bude vrlo snažna južnoeuropska i balkanska država, da bude faktor stabilnosti ovdje, a da istovremeno bude iznutra organizirana po mjeri svoga bi?a.
– Nema jedinstvene države Srbije. Poraz miloševi?evske politike Srbije od Horgoša do Dragaša povijesno je propala koncepcija. Zasad nema Dragaša, a ako bi se ta politika nastavila, bez demokratske transformacije u glavama srbijanske nacionalne i politi?ke elite, naravno da bi stvari dalje eskalirale.

HR: Mislite da onda ne bi bilo ni Horgoša?

– Može biti da ne bude ni Horgoša, u što ja ne vjerujem, jer ono što je apsurd u cijeloj argumentaciji na kojoj se ta politika vještim manipulacijama preko medija nametnula narodu i svijesti naroda, to je da nitko ne vidi kako je Vojvodina najviše postala srpskom u vrijeme najrazvijenije autonomije i da je imala najve?i prosperitet u svojoj povijesti upravo u vrijeme najrazvijenije autonomije. Prema tome, prokletstvo panonskih Srba jest u tome što srbijansko srpstvo misli da je ono mjera onoga što jest i što nije srpstvo. Da bismo mogli opstati na ovakvom nacionalnom prostoru kakva je Vojvodina, srpstvo mora razumjeti da i drugi narodi moraju osje?ati tu zemlju ravnopravno kao svoju. Ne možete praviti državu u kojoj je bilo koji narod, ma i najmanji, narod drugog reda. Nema podstanara u državi.

HR: Kako vidite taj povijesni dogovor izme?u dvaju entiteta, Vojvodine i Srbije, i kada bi se to moglo dogoditi?

– Dobra strana ove rasprave o Statutu AP Vojvodine jest što pametnim i pronicljivim ljudima pokazuje kako vojvo?ansko pitanje nije riješeno i da se ne može riješiti u ovim okvirima. Mora se mijenjati ustav. Kada ?e se u zadanim realnostima i politi?kim procesima u državi Srbiji, s obzirom na sve druge probleme koji je optere?uju, stvoriti onaj moment koji ?e omogu?iti razuman razgovor izme?u dviju regionalnih reprezentacija, to ja ne znam. Ali, da Srbija mora biti federalizirana, da mora biti složena država, da mora biti zajedni?ka država, to je bespogovorno. Ako to nije, onda se poništava politi?ki, regionalni, povijesni i civilizacijski subjektivitet Vojvodine i nema teorije o ravnopravnom položaju naroda i gra?ana Vojvodine.

HR: Autonomija Vojvodine ugušena je silom 1988. godine. Kompletno je pokrajinsko vo?stvo proglašeno autonomaškim, foteljaškim, birokratskim. Svi ste smenjeni ili bili prinu?eni dati ostavke, uz do tada nevi?enu medijsku kampanju diskreditiranja. Kako ste to doživjeli i preživjeli?

– Upravo sad ulazimo u dvadesetu godišnjicu tzv. Jogurt revolucije i to je sigurno povod za mnogo šira, temeljitija razmatranja onoga što se doista desilo. Ta su razmatranja neophodna zato što, evo kao što vidite, ogroman dio srbijanske politi?ke elite i srpskog naroda u Srbiji, a bogami i njihovih sljedbenika ovdje u Vojvodini, misli kako je vojvo?ansko pitanje Miloševi? riješio, a nije ga riješio. Po mom mišljenju, suština tog udara na Vojvodinu bio je po?etak razbijanja druge Jugoslavije. Mi smo se 1988. godine u prolje?e sa Srbijom Ivana Stamboli?a više-manje složili oko svih pitanja. Postigli smo ustavni dogovor, ali je zato s dužnosti morao oti?i Stamboli? i morao je do?i ve?i bojovnik. To je slu?ajno bio Slobodan Miloševi?, nesretni Brut nesretnoga Cezara. Ali, to je mogao biti i netko drugi.

HR: Zašto su nacionalne manjine po prirodi stvari uvijek vezane za decentralizaciju i autonomiju Vojvodine?

– U pitanju sta odli?no iskristili sintagmu „po prirodi stvari“. Državno se pravni oblici moraju praviti po mjeri bi?a. Vojvodina je najmnogonacionalniji dio države Srbije. Što više Srbije, to manje demografske dominacije Srba nad ostalima. U Vojvodini je to potpuno jasno. Vi ste Hrvat iz Vojvodine, tu su Ma?ari iz Vojvodine, ja sam Srbin iz Vojvodine. Uvijek ?e Hrvat iz Hrvatske u vama prepoznati vojvo?anskog Hrvata, Ma?ar iz Pešte prepoznat ?e vojvo?anskog Ma?ara, a onaj u Beogradu u meni vojvo?anskog Srbina. Zna?i, mi imamo dugu povijest iza sebe, povijest koja ima i svoju pozitivnu, i svoju krvavu stranu. Krvava strana je iskustvo koje smo pla?ali u kataklizmi?nim situacijama povijesti, a u pozitivnim fazama najviše smo se razvijali kad smo imali najviše autonomije. Zato, prakti?ki, osim ve?inskog naroda, koji je razdrobljen zbog svih ovih manipulacija kojima je bio izložen u posljednje vrijeme, sve druge manjine osje?aju kako bi daleko ve?i stupanj jamstava za svoju stvarnu ravnopravnost, sa svim instrumentima koji to osiguravaju, mogli imati ukoliko bi ustavno to osiguravala Republika Vojvodina, odnosno federalna jedinica Vojvodina, a zajedni?ka država to samo garantirala svim narodima koji žive i na prostoru Srbije i na prostoru Vojvodine.
– Nažalost, ova mlada generacija politi?ara misli kako je strana?ka politi?ka scena isto što i raspoloženje i odnos snaga u narodu. Nije! Narodi dobro osje?aju, narodi u Vojvodini fantasti?no su reagirali i na referendumu i na izborima, svi, uklju?uju?i i ovo najnovije dobjegli?ko stanovništvo u sve ve?em broju, za koje se ina?e misli da je u velikoj mjeri radiklasko-centralisti?ko. Nikada Tadi? ne bi imao tu ve?inu da Vojvodina nije tako izrazito ve?inski glasovala. A to što sitni aparat?ici Demokratske stranke taj izborni rezultat pripisuju sebi do mjere da misle kako imaju prava na sve nas, i to što sitni aparat?ici vojvo?anskig stranaka, koje su prošle cenzus zahvaljuju?i toj podršci, sada uzurpiraju pravo da govore u ime Vojvodine i pristaju na ovu blasfemiju, to je drugo pitanje. To je naravno isto zakonomjerno. Ali, to je takti?ki, to nema suštinski zna?aj.

U politici još iz mladih dana

Živan Berisavljevi?, nekadašnji visoki pokrajinski, republi?ki i savezni dužnosnik, ro?en je u Srijemu, u Martincima. Odrastao je u partizanskom okruženju, otac mu je bio predratni ljevi?ar. U Novi Sad se preseljava nakon rata i, kako sam kaže, smatra se Novosa?aninom i po obrazovanju i po životnoj pri?i. U Beograd odlazi 1958. godine kao istaknuti funkcionar omladine. Studirao je pravne i politi?ke znanosti paralelno. Bio je prvi i najmla?i politikolog na tada otvorenoj Visokoj školi politi?kih znanosti. U vrijeme obra?una s Rankovi?em bio je funkcionar u CK KP Srbije, pa onda ministar za prosvjetu, znanost i visokoškolstvo u Srbiji i to kao 31-godišnjak. U diplomaciju je otišao pomalo sklonjen iz politike. „Imali smo teške politi?ke sukobe i ja sam otišao u diplomaciju kao anarholiberal, a poslije su oni koji su me tamo šutnuli uvis, pali kao liberali, pa sam ja onda liberal na kub“, kaže Berisavljevi?. Pet je godina bio pomo?nik minista vanjskih poslova SFRJ i tek je onda otišao u London za veleposlanika.
Nakon šest godina provedenih u Londonu vra?a se u Vojvodinu.
„Sve ono što se kasnije drasti?no i krvavo raspletalo, sve se to zapletalo u vrijeme moje politi?ke mladosti. Sve se to vidjelo. I ?ovjek je onda, naravno u mjeri u kojoj može proniknuti u to, procenjivao što je sudbinski najvažnije, i ja sam se tako ponio. Zato sam se vratio u Vojvodinu.“
Prema vlastitim rije?ima, slovio je za ?ovjeka izrazito antinacionalisti?ke opcije, a za perjanicu vojvo?anskog autonomaštva proglasili su ga tek autonomaši pali s vlasti.
„Sotonizacija je bila stravi?na, ako vam kažem da je jedan od urednika informativnog programa na TV Novi Sad nakon pobjede DOS-a smijenjen samo zato što sam se ja pojavio na televiziji ?etiri minute, onda možete pretpostaviti kakva je sotonizacija bila i koliko je zapravo unutar DOS-a produžena miloševi?evska karakteristika i politika. I to i u Demokratskoj stranci, a naro?ito u DSS-u. Jer, DOS je i Velja Ili? i masa tih ljudi koji su eksponirani centralisti i velikosrpski nacionalisti.“
Živan Berisavljevi? ima izdava?ku ku?u M.I.R. (Misli i rije?i), koja se uglavnom bavi mecenarskim aktivnostima i objavljuje knjige koje „uop?e ne bi mogle na?i nakladnika u ovakvoj zemlji kakva je Srbija“.

(Hrvatska rije?)

Podelite ovu stranicu!