TVRTKO JAKOVINA: Promjene u svjetskoj politici djeluju zastrašujuće

06 Feb 2017

"Drastična promjena američke politike koju najavljuje predsjednik Tramp, kao i promjena politika u Europi, jačanje desnice i Brexit dokazuju da je svijet doista ušao u novu eru, u 21. stoljeće, koje bi, po svemu sudeći, moglo biti – zastrašujuće"

Krajem januara ove godine je u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju promovisana knjiga Moj život – sjećanja velikog Titovog diplomate, nekadašnjeg ambasadora SFRJ u Rimu i Londonu Vladimira Velebita, na kojoj su, pored priređivača dr Tvrtka Jakovine, govorili Latinka Perović, Budimir Lončar, Branka Prpa i Borka Pavićević. Profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,istoričar Tvrtko Jakovina, u predgovoru Velebitove knjige kaže da bi taj “potomak austrouogarske časničke loze, general Narodnooslobodilačke vojske, diplomat prvog reda koji se s lakoćom kretao u društvu najuglednijih ličnosti svoga vremena, u nekoj drukčijoj Hrvatskoj i u nekoj drukčijoj regiji bio važan simbol jednog doba i putokaz kako bi trebalo graditi moderno europsko društvo”.

Teme kojima se bavio i knjige koje je do sada objavio – “Socijalizam na američkoj pšenici 1948–1963”, “Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945–1955.”, zatim “Treća strana Hladnog rata” i “Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća” – potvrđuju da je, u naučnom smislu, “uža specijalnost” dr Tvrtka Jakovine spoljna politika. Zato ovaj razgovor i počinjemo pričom o Donaldu Džonu Trampu, četrdeset i petom po redu predsjedniku SAD.

“I svojim inauguralnim govorom novi američki predsjednik Donald Tramp napravio je nešto što do sada nije viđeno. Naime, pored toga što je govorio isključivo o Americi (“Amerika na prvom mjestu”), i to na način koji veoma dira američke saveznike, novi šef Bijele kuće svojim je prethodnicima – predsednicima Baraku Obami, Džordžu Bušu mlađem i Bilu Klintonu – poručio da ništa nisu učinili za Ameriku, koja je, po ocjeni Trampa, već desetljećima na krivom putu. Što naprosto nije točno”, kaže Tvrtko Jakovina. “Od završetka Drugog svjetskog rata, Amerika je bila poprilično uspješna; iako je katkad bilo i krivih proscjena, bogatstvo i utjecaj SAD su rasli. Negirati sve to, uključujući i sedamdeset godina američke politike prema Europi i četrdeset godina politike prema Kini je nedopustivo. Drastična promjena američke politike koju najavljuje predsjednik Tramp, kao i promjena politika u Europi, jačanje desnice i Brexit dokazuju da je svijet doista ušao u novu eru, u 21. stoljeće, koje bi, po svemu sudeći, moglo biti – zastrašujuće”.

Donald Tramp je, tvrde analitičari, iskoristio nezadovoljstvo američkih građana establišmentom, ali je, nedugo nakon što je izabran za predsjednika SAD, u svoj kabinet uveo šest milijardera. Ko je zapravo glasao za predsjednika Trampa?

Građani koji se osjećaju zapostavljenim i nesposobnim da utječu na politički život. Danas ljudi žele promjene po svaku cijenu, što će, kako se to kaže, sasvim sigurno unijeti “dinamiku u međunarodne odnose”. Naravno, ta “dinamika” ne mora biti dobra; naročito ako postoji opravdana bojazan da bi mogla poremetiti ono što je čuvalo mir, donosilo blagostanje znatnom dijelu čovječanstva i promoviralo vrijednosti koje nisu bile suprotne vrijednostima iza kojih bi mogao stajati prosječan čovjek.

Sa druge strane, ljudi su s pravom nezadovoljni distribucijom bogatstva, tj. ogromnom nesrazmjerom između veoma bogatih i veoma siromašnih. Ali, kako onda milijarder Donald Tramp, za kojeg su glasali, uopće može biti predvodnik siromašnih?! I to nije jedina nelogičnost.

Šta je još?

Jačanje vojske koje je Tramp najavio nije do kraja spojivo sa najavljenom politikom izolacionizma. Jer, što ćete raditi sa tako jakom vojskom ako ne želite promovirati vrijednosti iza kojih ste kao velika sila do sada stajali? Hoće li Amerikanci ukinuti neke od svojih vojnih baza koje se nalaze u 120 zemalja svijeta? I što će to znači za svijet? Ide li svijet u pravcu nove podjele sfera interesa, što bi nas na ovom prostoru dodatno podijelilo i gurnulo u nove sukobe?

Da, često se poslednjih mjesci govori o “novoj Jalti”….

Otvoriti Rusiji zonu utjecaja značilo bi u ruske ruke dragovoljno predati dio američkih saveznika. Napetost između Rusije i SAD bi se u tom slučaju smanjila, ali samo pod uvjetom da Moskva dobije određene zalogaje u zoni koju smatra svojom.

Mislite na Baltik i na Balkan?

Tako je. Budući da je u nekim baltičkim zemljama gotovo pola stanovništva rusko, ali i da je riječ o prostoru koji je na granicama Rusije, Baltik ne bi mogao proći neokrnjeno. Istodobno, u igri Trampovog rušenja EU Balkan bi ostao vakuum koji bi netko morao popuniti. Tko? Rusija, naravno.

Ako je suditi po susretu sa britanskom premijerkom Terezom Mej, ali i po
intervjuu britanskim medijima u kojem direktno politički potkopava kancelarku Angelu Merkel, da li predsjednik Tramp zaista ruši EU?

Trampov intervju koji spominjete je skandalozan i u biti doista potkopava temelje EU. Uostalom, razgovore sa europskim liderima američki predsjednik počinje pitanjem – tko je sljedeći. Tramp podržava Brexit, što je sve zajedno dovelo do toga da se više od milijun Britanaca izjasni protiv najavljenog posjeta američkog predsjednika Londonu. Sve u svemu, zalaganje predsjednika Trampa za koncept vraćanja Europe na nacionalne države može biti poguban.

Ima li SAD mehanizme koji takvu politiku mogu kontrolisati?

Paradoksalno je da tektonski poremećaj koji svijet dovodi u poziciju sličnu onoj iz 1914. ili 1941…

Kakvu poziciju?

Svijet se očito mora ili resetirati ili nanovo preslagivati. Neobično je, kažem, da takav zahtjev dolazi iz zemlje koja je najviše profitirala od svoje politike mira i zajedništva. I koja, pritom, nema dubinski gospodarski pad. Sve ovo ne mora značiti da će biti velikog svjetskog rata, ali velike bitke, kako bi to rekao Slobodan Milošević, nisu isključene.

Kada je riječ o mehanizmima, još ćemo vidjeti kakav će biti otpor Trampovim politikama. On ga sada ima u okviru Republikanske stranke; o demokratama da i ne govorim. Ipak, to će za sada ostati u drugom planu: još se, naime, dijele funkcije i još nitko ne zna što će se dalje događati. Ne bih rekao da je Tramp suočen sa blokadom Kongresa, kako je to bio predsjednik Obama. Koji je, doduše, dokazao da se može vladati i oko Kongresa i mimo njega, samo ako ste dovoljno vješti. U svakom slučaju, mislim da ne bi trebalo polagati puno u nade u brzi impeachment ili u brzo stvaranje nekakve antitrampovske koalicije.

Što je sa EU? Koliko se ona, ovakva kakva je, danas može oduprijeti namjeri predsjednika Trampa da je u najmanju ruku dovede u pitanje?

Europa je ostala sama; sučeljava sa demontiranjem europskih vrijednosti u samoj EU, u strahu je od novog izbjegličkog vala, od novih izbora u pojedinim državama EU, od desnice koja bi mogla osvojiti vlast u Francuskoj… Sa jedne strane ima Rusiju, koja plaši dobar dio europskih zemalja, a sa druge više nema Ameriku koja će doći i intervenirati ako se ovdje napravi novo krvoproliće. Današnja Europa mnogo je nesposobnija od nesposobne Europe od prije dvadesetak godina. Međutim, i takvu kakva je, EU bismo morali sačuvati do nekih sretnijih vremena. Tim prije što je predsjednik Tramp doveo u pitanje i opstanak ovakvog NATO saveza. Koji je, kada je formiran 1949, imao cilj držati Amerikance unutra, Njemce dolje, a Ruse van. Tijekom vremena NATO je tražio svoje vizije i tu je nedvojbeno dolazilo do određenih pogrešaka. Međutim, NATO je svijetu ipak donio upravo ono što je napisao jedan norveški povjesničar: priželjkivano carstvo. Jer, iako su se zapadnoeuropske zemlje odrekle dijela vlastitog suvereniteta u korist SAD, dobile su i sigurnost i mogućnost da, umjesto na obranu, svoje resurse usmjere na obnovu vlastitih društava.

Što za zemlje bivše Jugoslavije znači dovođenje u pitanje NATO alijanse? Hrvatska i Slovenija su članice NATO, Crna Gora je na korak od članstva…

Usprkos problemima, crnogorski državni vrh pokazao je zrelost kakvu nijesu pokazale ni mnogo veće zemlje. Kao i određenu stabilnost. Za Crnu Goru bi veoma važno bilo da se ugovor u Vašingtonu potpiše čim prije, što, naravno, ne zavisi od Podgorice.

U Hrvatskoj je, na primjer, svojedobno vođena kampanja Bolje pakt nego rat i vjerujem da bi upravo u tom modelu trebalo gledati prednosti ulaska Crne Gore u NATO. Za našu regiju bi, naime, bilo izuzetno važno izbjeći novi rat, i to po svaku cijenu. Tim prije što bi taj eventualni sukob, budući da više nemamo nikavu supstancu i da, izuzev možda infrastrukture, svi zajedno ne proizvodimo gotovo ništa, bio čak pogubniji od onoga kroz koji smo prošli devedesetih. Najzad, pogledajte što se događa u postratnim društvima, čak i kada su ona iz ratova izašla kao pobjednici.

Što se događa u Hrvatskoj, koja je, za razliku od Srbije, iz ratnog sukoba devedesetih zaista izašla kao zemlja pobjednica?

Nažalost, Hrvatska se i dalje ne uspijeva izvući iz rata devedesetih, što je prije svega odgovornost elita koje su se pokazale nesposobne postaviti agendu budućnosti. Duboki nacionalizam je i danas mobilizator hrvatskog društva, što se ogleda i kroz činjenicu da se vlast protiv svojih političkih oponenata bori tako što ih optužuje za jugonostalgiju ili za komunizam. Pritom, nitko ne postavlja pitanje kako to da su očevi te nove hrvatske Republike bili komunisti i visoki fukncioneri SFRJ.

Zar i Franjo Tuđman nije izašao direktno iz Titovog šinjela?

Jeste. Zanemarivanje te činjenice govori i o intelektualnoj potkapacitiranosti hrvatske političke scene, koja se trudi uspostaviti crno-bijelu sliku. Jedino je, naime, u tim crno-bijelim kategorijama moguće nedovoljno obrazovanom stanovništvu prodavati nejasnu viziju. Otuda i stalni pokušaji revizije povijesti, gdje je Hrvatska, po mom sudu, najnesigurnija od svih zemalja bivše Jugoslavije.

Zašto?

Zato što se u Hrvatskoj cijelo 20. stoljeće nastoji svesti na dvadeset i pet godina: na osamnaest godina Autrougarske, četiri godine Nezavisne države Hrvatske i na razdoblje nakon rata devedesetih. Svi ostali događaji u 20. stoljeću interpretiraju tako da postaju besmisleni. Zašto je to potrebno? Zato što u zemljama u kojima odavno nema stvarne borbe oko stvarnih politika revizija povijesti ostaje jedino političko oruđe. I to je osnovni problem. Oprostite, ali nije zdravo da su, četrdeset godina nakon njegove smrti i dvadeset i sedam godina nakon raspada SFRJ, Jospip Broz Tito i Jugoslavija i dalje pitanja svih pitanja.

Zbog čega je Jugoslavija i dalje takav bauk?

Jugoslavija se u našim međusobnim obračunima namjerno svodi isključivo na teror. Jer, ako vi kažete da u jugoslavenskoj zajednici za sedamdeset godina nije bilo ničega izuzev terora, onda, pored toga što nužno ulazite u laži i falsifikate, svjesno stvarate poželjnu crno-bijelu sliku u kojoj su na jednoj strani navodni patriote, a na drugoj “komunjare” i Jugoslaveni. Jasno je da se tako pravi nezdrava atmosfera sa potpuno ideologiziranom slikom jednog historijskog perioda, koja je, osim što je protivna logičkom i kritičkom razmišljanju, i nedemokratska i neeuropska.

Kako to da u Crnoj Gori nije rehabilitovan ni jedan kvisling iz Drugog svjetskog rata, što mislite?

Vladajuća elita u Podgorici odavno je zauzela poziciju obrane antifašizma i multietničnosti, nakon čega je opozicija počela na drugoj strani tražiti utemeljenje za kontru. Onaj tko se u 21. stoljeću bavi Drugim svjetskim ratom na način da veliča četnike i kvislinge, sasvim sigurno ne može imati jasnu budućnost. Svejedno da li je riječ o formalnoj ljevici ili o formalnoj desnici. Uostalom, historijska nauka je na ta pitanja odavno dala odgovore.

Ako je istorija na takva pitanja dala odgovore, zašto je onda Vlada premijera Andreja Plenkovića, nakon skandala sa postavljanjem table u Jasenovcu na kojoj piše Za dom spremni, najavila formiranje “komisije za totalitarne sisteme”?

Zato što bi se na taj način Vlada premijera Plenkovića mogla sakriti iza zaključka komisije koja će, bude li formirana, vjerojatno pokušati izjednačiti NDH sa Titovim razdobljem, i to tako što će ih okarakterizirati kao dva totalitarizma. Ustaška strana će, dakle, biti rehabilitirana do točke do koje je to potrebno, dok će patizanska biti zakopana najdublje, budući da je takva atmosfera u društvu. Ali, tako se ne rješavaju povijesne nedoumice. Najzad, ako već hoćete poništiti partizane, šta nudite kao validnu alternativu? Je li alternativa ustaštvo? Pa, nije, budući da se sa tim neće suglasiti većina hrvatskog društva.

Dio hrvatskog društva zaista se snažno protivi pokušajima rehabilitacije ustaštva. Ali, ako je premijer Plenković, nakon postavljanja sporne ploče u Jasenovcu, kazao da je riječ o “delikatnom slučaju”…

To je nedopustivo! Iako je Andrej Plenković mnogo bolji šef HDZ-a od Tomislava Karamarka, bojim se da ipak neće imati snage oduprijeti se jakoj nacionalističkoj struji unutar svoje stranke, ali i unutar vladajućeg sustava.

Nedavno sam prisustvovao domjenaku koji je, u povodu Badnjeg dana, u Zagrebu organiziralo Srpsko narodno vijeće. Na tu je proslavu premijer Plenković došao sa čak šest svojih ministara.

I, što je tu sporno?

To mi je djelovalo više kao Plenkovićev način da osigura vlastite bokove od desničara unutar HDZ-a, nego kao nastojanje da se pošalje dobra poruka srpskoj manjinskoj zajednici. Usprkos svemu, prisustvo premijera Hrvatske i članova njegovog kabineta na srpskom domjenaku bio je pozitivan pomak u odnosu na ono što je propagirala Vlada Orešković-Karamarko, u kojoj su najradikalnije prakse i najradikalniji političari poput ministara Hasanbegovića ili samog Tomislava Karamarka bili u prvom redu. Slični ljudi danas ipak nisu toliko eksponirani. Hrvatska se očito odlučila malo popeti iz dubokog ponora u kojem je bila.

Na tu proslavu Badnjeg dana u Zagrebu premijer Vučić poslao je svog savjetnika Vladimira Božovića, koji je napravio diplomatski skandal, zaprijetivši, pored ostalog, da će Srbija Srbe u Hrvatskoj štititi “svim raspoloživim sredstvima”.

Srpski političari u Hrvatskoj odmah su reagirali na taj doista skandalozan govor savjetnika premijera Vučića…

Reagovao je Milorad Pupovac, ali je premijer Vučić svog savjetnika podržao.

Podržao ga je?

Jeste. Tvrdio je da Božović u Zagrebu nije rekao ništa loše.

Ako im je Beograd na takav način ponovo počeo pomagati, onda je valjda logično to što se svim Srbima u Hrvatskoj opet “tresu gaće”, komentirao je Boris Dežulović spomenuti govor savjetnika premijera Vučića. Takva “pomoć” se, naime, ni po koga od nas ne može dobro završiti. Uostalom, sjetite se šta se dogodilo devedesetih, kada je Slobodan Milošević na sličan način krenuo “braniti” Srbe u regiji.
ODNOSI CRNE GORE I HRVATSKE

Kako biste ocijenili odnose Crne Gore i Hrvatske?

Hrvatska danas veoma podupire ulazak Crne Gore u NATO, jer je to u interesu obje zemlje. Naime, kroz članstvo Crne Gore u NATO puno lakše će se riješiti prije svega sigurnosni, a onda i granični problem dvije države… Ako izuzmete prostor Dubrovnika, Crna Gora je u ratovima devedesetih bila prilično marginalna, a i drugačije je percipirana u ostatku jugoslavenskih republika, prije svega zato što je u međuvremnu doživjela duboku političku transformaciju.

Profesor Žarko Puhovski kaže da se Crna Gora, uprkos sramnoj epizodi napada na Dubrovnik i pljački Konavla, iz ratova devedesetih izvukla kao Austrija iz Drugog svjetskog rata.

Ili Jugoslavija, koja je zbog 1948. neke stvari riješila dugačije nego što se očekivalo: mnogo toga je zaboravljeno zato što se dogodio važan historijski trenutak, a to je Titovo “ne” Staljinu. Slično se desilo i Crnoj Gori. Hrvatska je tu promjenu dobro primila.

U momentu dok su pljuštale međusobne protesne note između Srbije i Hrvatske, crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova uputilo je protest Zagrebu zbog podizanja spomenika ubici jugoslovenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Mislite da je crnogorsko MVP na to imalo pravo?

Jeste. Podizanje spomenika Miri Barešiću iskaz je konzervativne revolucije koja je svoj uspon doživjela tijekom vladavine premijera Karamarka i Oreškovića. Nitko tada nije si želio postaviti pitanje tko je bio Barešić, da li je on u Švedskoj te 1972. počinio politički zločin. Najzad, slaveći teroristu, što Hrvatska uopće slavi?! Čudno je da su svi koji su u Hrvatskoj na bilo koji način bili protiv Jugoslavije odjednom postali sveci. Kod nas se vodi hajka protiv onih koji su u ime jugoslavenske UDB-e ubijali hrvatske emigrante, ali je, eto, slučaj Barešića nekako potpao pod “borbu za slobodom”. Nažalost, ovo o čemu govorim potvrđuje da u hrvatskom društvu nema jasnih kriterija, nema mogućnosti kritičkog promišljanja. Na sceni je, ponavljam,crno-bijela tehnika i povijesni falsifikati.
BALKANSKE ILUZIJE O TRAMPU

Pobjeda predsjednika Trampa oduševljeno je dočekana u Srbiji, u dijelu Bosne i Hercegovine – mislim na Republiku Srpsku – pa i u dijelu Crne Gore: vjeruje se, naime, da bi novi američki predsjednik,u dogovoru sa predsjednikom Vladimirom Putinom, Srbiji mogao “vratiti Kosovo”. Kako to vama izgleda?

Poprilično naivno. Zar zbilja netko misli da će se predsjednik Tramp započeti veliki rat kako bi ispravljao naše “historijske nepravde”?! Najzad, zašto bi Tramp Srbiji vratio Kosovo? Kako bi to uopće izgledalo? Evo, čak i ako bi Albanci pristali da se Kosovo vrati u sastav Srbije, uvjet bi bio da se uvedu europski standardi poštivanja ljudskih prava. Da li bi tom slučaju Beograd bio spreman kosovskim Albancima prepustiti barem trećinu ministara u Vladi Srbije, kao i mjesto predsjednika Skupštine? Da li bi u Vojci Srbije bilo mjesta za mlade Albance? Tko bi se suglasio sa tim da albanski postane službeni jezik u Srbiji? Mislite da je većinska Srbija spremna na tako što? Ne bih rekao.

(Tamara Nikčević, Pobjeda)