TVRTKO JAKOVINA: Jugoslavija je bila velika, ovo su mala, frustrirana društva

21 Oct 2017

"Ako si smanjite svijet koji ste sami napravili, onda sa mnogo manje napora u njemu bivate dobri, najbolji"

U organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije u Beogradu je protekle sedmice održana konferencija Jugoslovensko iskustvo i budućnost regiona, na kojoj su brojni istoričari iz zemalja regije analizirali uspon i razloge kraha jugoslovenskog državnog eksperimenta. Na konferenciji je istovremeno promovisan nedavno objavljeni zbornik “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”, naučni projekt koji sadrži analizu svake pojedinačne jugoslovenske federalne jedinice i pokrajine: kako je koja od njih ušla u Jugoslaviju, kako je participirala u toj državi i najzad, kako je iz nje izašla. Organizatorka konferencije, ujedno i izdavač pomenutog zbornika, predsjednica Helsinskog odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, kazala je da je cilj ovog projekta pokušaj da se generacijama koje nisu učestvovale u ratovima devedesetih ili koje u to vrijeme možda i nisu bile ni rođene objasni što je zapravo bila druga Jugoslavija i zašto je ona razbijena na tako brutalan način.

Jedan od učesnika beogradske debate, čija se analiza Aktivna koegzistencija nesvrstane Jugoslavije našla u zborniku “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”, hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina, podsjeća da je glavni finasijer i pokrovitelj cijelog projekta Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke, čiji je ambasador u Beogradu otvorio prošlonedjeljnu konferenciju.

“Njemačka je vjerojatno jedina europska zemlja koja je u toj mjeri i dalje zainteresirana za prostor bivše Jugoslavije”, kaže profesor Jakovina. “Kada je riječ o samoj konferenciji, značajno je inzistiranje historičarske struke da se dati fenomen ne može razumijeti ako ga gledamo samo iz beogradske ili samo iz zagrebačke perspektive.”

AVANGARDA: Govorite o Jugoslaviji?

JAKOVINA: Tako je. Još u vrijeme SFRJ, manje-više sve federalne jedinice bile su sklone da iz republičkih perspektiva promatraju svijet. Po stjecanju neovisnosti, sve su svijet počele gledati iz novih, “komunalnih” perspektiva. Što hoću reći? Maribor je, primjerice, u SFRJ bio manje provincija nego što je to danas u Sloveniji; Slobodna Dalmacija bile su manje regionalane novine nego što su to danas. Zašto? Ako si smanjite svijet koji ste sami napravili, onda sa mnogo manje napora u njemu bivate dobri, najbolji.

AVANGARDA: Mnogo je lakše u provincijaliziranim, zatvorenim kiosk-državicama biti proglašen za “šekspira” ili “tomasa mana”, nego u otvorenoj, velikoj zemlji kakva je bila Jugoslavija. To hoćete da kažete?

JAKOVINA: Upravo to. Kada prošeta famoznim mostom u Skoplju i pogleda sve one skulpture, čovjek osjeti stid zbog toga što, osim Tošeta Proeskoga, ne prepoznaje mnogo likova. A morao bi, je li… Jugoslavenski prostor je, dakle, veliki gubitak za sve nas koji dijelimo jedan jezik. To posebno vrijedi kada je riječ o kulturi, koja je zasigurno najviše izgubila. Međutim, veliki broj kulturnjaka na prostoru bivše SFRJ upravo je pomoću nacionalizma krenuo u novu afirmaciju. Koliko je, recimo, loših hrvatskih glumaca koji su, zahvaljujući svom političkom i nacionalnom angažmanu, dobili svojih pet i više minuta velike slave?! Naravno da knjiga koju smo prošlog tjedna promovirali u Beogradu to ne može promijeniti, ali može pokazati da je bez ulaska u arhive nemoguće dobiti jasnu viziju Jugoslavije, koja nije funkcionirala na uzak način koji sam upravo opisao. Naprotiv.

AVANGARDA: Ima li pravo istoričarka Latinka Perović kada kaže da je Jugoslavija bila naša prva Evropa?

JAKOVINA: Ima. I to u svakom smislu. Nakon dvadeset i šest godina neovisnosti, ispostavlja se, primjerice, da su pojedini jugoslavenski narodi svoje ekonomske vrhunce ispucali 1978. ili 1979. godine i da od tog trenutka nisu dalje rasli. Ako ta zaostajanja usporedite sa razvitkom Kine, Koreje, pa i nekih europskih zemalja, vidjećete da su oni prilično teško nadoknadivi. Nije, dakle, samo stvar u tome da će postjugoslavenske države, kako to tvrdi profesor Vladimir Gligorov, za nekih tridesetak godina imati europski prosjek plaća, nego je problem i u tome što je ta vrsta “napretka” uvjetovana politikama koje neće biti ovakve kakve danas imamo. Pogledajte, primjerice, što se poslednjih mjeseci događalo u Hrvatskoj.

AVANGARDA: Što se događalo?

JAKOVINA: Vlada Hrvatske je, govoreći o ekonomskim pokazateljima, inzistirala na tome da je protekla turistička sezona bila odlična i da će, nakon američko-turskih zavrzlama, i naredna biti sjajna. I? Što je sa Agrokorom?! Umjesto o tome, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ponavljala je da je Hrvatska, odnosno Jugoslavija, bila iza željezne zavjese; da je Istra Hrvatskoj pripojena zbog “crkvenih knjiga”, što, naravno, otvara barem dva nova pitanja: zašto te “crkvene knjige” nisu vrijedile 1918. godine i, možda još i više – na koji način bi te “crkvene knjige” u Rovinju, primjerice, pomogle Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji, gdje su živjeli Italijani. Pored toga, u Hrvatskoj se posljednjih mjeseci živo raspravljalo o tome da li se Ivo zove Lola ili Lolo Ribar, a sve u kontekstu odluke gradonačelnika Zagreba Milana Bandića da vrati bistu Ive Lole Ribara na jedan zagrebački trg, zajedno sa bistama svih sedam sekretara SKOJ-a.

AVANGARDA: Ne smijem ni da zamislim kako će taj “vandalizam” uticati na znamenitog Zlatka Hasanbegovića.

JAKOVINA: Ah, što da Vam kažem?!… Gradonačelnik Bandić je, pod pritiskom tog istog Hasanbegovića, najprije maknuo naziv Trg maršala Tita, a sada, kao vrstu kompenzacije, bistama sedam sekretara SKOJ-a nastoji popraviti svoju lošu odluku.

Kada već nabrajam sve hratske “goruće teme” poslednjih tjedana, ne smijem izostaviti rasprave i novinske članke o Masariku, češkom predsjedniku koji je mrtav dulje od sedam desetljeća, oko toga treba li uslišiti zahtjev ekstremne desnice i oduzeti mu ulicu. Najzad, proteklih mjeseci imali smo i nekoliko konferencija upriličenih u povodu novog polemiziranja o Golom otoku. Eto, dakle, to su teme koje okupiraju pozornost hrvatske javnosti.

AVANGARDA: U Hrvatskoj nije završen Drugi svjetski rat?

JAKOVINA: Nije. Istodobno, uopće se ne otvara tema ratova devedesetih.

AVANGARDA: Pogotovo ne priča o ulozi Hrvatske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

JAKOVINA: Priča o ulozi Hrvatske u ratu u BiH uopće ne postoji u hrvatskom javnom prostoru. Ona se ignorira.

Nažalost, današnja Hrvatska nema stvarne politike prema BiH, čak ni tamo gdje bi ju mogla imati i gdje bi toj zemlji mogla pomagati na njezinom europskom putu. Ako bi takvu politiku formulirala, Hrvatska bi morala preuzeti ulogu koja joj je bila namijenjena prije njenog ulaska u EU: stabilna, sidrišna zemlja; most između EU i ovoga dijela Europe. Naravno, sve to na način koji bi bio zdrav, a ne onakav za kakav se zalagao Franjo Tuđman kada je predlagao europeiziranje bosanskohercegovačkih muslimana.

Hrvatski premijer Andrej Plenković osam je puta posjetio BiH i, iskreno, ne bih vam znao ponoviti niti poruke, niti rezultete njegovih dosadašnjih posjeta. Kada govorimo o ulozi Hrvatske u regionu, zabrinjava to što se neprekidno podgrijava atmosfera u kojoj je dovoljna jedna izjava srpskog ministra Aleksandra Vulina da se potpuno zaustave procesi koji su najavljivani. Govorim o najavljivanom, pa nedavno otkazanom posjetu predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu, koji jeste signal da su odnosi Hrvatske i Srbije, kao i politike koje te dvije zemlje vode, u najmalnju ruku nezrleli i neozbilljni. Takvo stanje očito odgovara objema stranama. Predstavnici najvažnijih europskih zemalja frustrirani su tim odnosima, takvim politikama, zaoštravanjima po različitim točkama.

AVANGARDA: O kojim evropskim zemaljama govorite? Rekli ste da Njemačka pokazuje interesovanje za region.

JAKOVINA: Najprije, volio bih da su i druge zemlje zainteresirane za ovaj dio Europe. Istodobno, bili suglasni ili ne sa politikom koju ona vodi spram Balkana, mislim da je ipak bolje što je Njemačka ovdje prisutna, nego da nije. Sa druge strane, ne čini mi se savim dobrom politika oslanjanja na jednog ili na dvojicu lidera. Ne možete, naime, nekoga podupirati samo zato što ste svjesni da u određenom društvu nema drugih politički relevantnih partnera.

AVANGARDA: Kancelarka Angela Merkel je 2015. nedvosmisleno podržala Tomislava Karamarka, koji je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) vratio na pozicije ekstremnog nacionalizma i rehabilitacije ustaštva. Njemačka kancelarka snažno je podržala i autorirani režim Aleksandra Vučića, čime je ne samo dodatno frustrirala demokratske snage u Srbiji, nego i podstakla porast evroskepticizma, posebno kod onih građana Srbije koji su se uvijek zalagali za ulazak Srbije u EU.

JAKOVINA: Kancelarka Merkel se u slučaju Hrvatske opekla i ovo o čemu govorite nedvojbeno je bila jedna od bizarnijih pogrešaka Njemačke, zemlje koja je, ponavljam, veoma zainteresirana za Balkan. Pritom, nemojte zaboraviti da je Berlin, prije nego je dao potporu Karamarku, bio frustriran neefikasnošću, sporošću, arogantnošću prethodnog premijera Zorana Milanovića, vjerojatno se nadajući da će se novi lider Hrvatske do preuzimanja vlasti promijeniti. Kada su vidjeli da je Karamarko ozbiljan u svojoj “kulturna revolucija” politici, u koketiranju sa fažizmom, njemačka potpora je zaustavljana. U svakom slučaju, pogrešni potezi i krive procjene Njemačke pokazuju i veoma problematičnu kompetentnost njemačkih eksperata u to vrijeme nadležnh za Balkan, što može biti povezano i sa ovim što ste govorili kada je riječ o Srbiji. U tom smislu, trebalo bi povesti računa o tome da potpora političarima koji verbalno obećavaju EU i europsku politiku, čak i kada možda i neke stvari vode u pravom smjeru, može biti kontraroduktivna po države i društva koje tu potporu uživaju. Ne smije se, naime, dozvoliti da se iza načelnih stvari skrivaju veliki problemi. Tim prije što europsko ponašanje ne znači samo prilagodbu propisu; ono podrazumijeva mijenjenje suštine društva. Loše je zatvarti oči pred činjenicom da od tog mijenjanja suštine zapravo nema ništa.

AVANGARDA: U zborniku “Jugoslavija i istorijska perspektiva”, koji je promovisan prošle sedmice, pisali ste o aktivnoj koegzistenciji nesvrstane Jugoslavije. Kako je uopšte Tito došao na ideju nesvrstanih?

JAKOVINA: Istraživajući kada je Jugoslavija uopće prepoznala taj dio svijeta, u jednom časopisu iz 1953. našao sam zanimljiv tekst Milovana Đilasa “Istočno nebo”, u kojem on opisuje svoj put u Burmu i Indiju. Dijelom je riječ o putopisu, što se može razumijeti – jer, tko je, pobogu, tih godina išao u Burmu, pogotovu iz jugoslavenskih zemalja?! U spomenutom tekstu Đilas ne samo da veoma plastično opisuje tamošnju bijedu, koju uspoređuje sa onom u nekim djelovima svoje zemlje, nego i podvlači da je Jugoslavija izašla na međunarodnu scenu, što iritira one koji je žele sabiti u kut. Ipak, najvažije je, kaže Đilas, to što smo svijet krenuli gledati otvorenih očiju, što smo ga počeli osjećati i shvatati što se zapravo događa. To novo razumijevanje svijeta veoma je važno, posebno u kontekstu početka Hladnog rata. Jugoslavija je shvatila da i kada ne utječe na događaj, mora definirati na koji način će oni utjecati na prilike u vlastitoj zemlji, ali i naći načina da na međunarodnoj pozornici o tome nešto kaže.

AVANGARDA: Kada govorite o Đilasovom tekstu iz 1953. godine, koji je, dakle, objavljen prije njegovog političkog sloma januara 1954…

JAKOVINA: Da, da, tekst je objavljen godinu prije Đilasovog političkog pada. Međutim, on je značajan i zbog toga što je pokazao kada je Jugoslavija zapravo počela otkrivati svijet koji bi mogao u nečemu biti sličan njoj, a da to ipak nije Istok, nije SSSR. Jasno je da je Đilas tekst napisao nakon što je Jugoslavija prekinula odnose sa Staljinom; poslije, dakle, Rezolucije IB-a 1948. U tom kontekstu su neke stvari koje je vidio tijekom putovanja u Đilasu dobile drugačije značenje. Njegov vrisak – evo, i ja sam ovdje! – čini se kao nastojanje zauzimanja mjesta u svjetskoj politici. Koje će Jugoslavija nedvojbeno uskoro i uzeti. Činjenica da je Jugoslavija, koja je izašla iz onakvog rata i imala sustav po mnogo čemu usporediv sa tada najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak uspjela formirati vlastitu, originalnu politiku prema svijetu i konzekventno je provoditi, meni, izvinite, iz današnje perspektive izgleda nestvarno.

AVANGARDA: Što je Titu i Jugoslaviji omogućilo da vode takvu originalnu politiku?

JAKOVINA: Najprije istorijski uvjeti. Neki putevi su, naime, toj zemlji u to vrijeme bili zatvoreni. Jer, ako ste do jučer bili na Istoku, a niste mogli do kraja na Zapad, to vas je moralo gurati u drugom pravcu. Ipak, taj drugi pravac se morao najprije osmislilti, a onda i provoditi i kombinirati sa različitim silnicama koje su postojale u svijetu.

AVANGARDA: Ta se politika nije sviđala ni SSSR-u, ni SAD-u?

JAKOVINA: Nije. Obje te velike sile dugo su razmišljale kada će se Jugoslavija vratiti na staro ili kada će prijeći preko. Hoće li, najzad, “ostati vjernica dogme”, kako je čuveni američki diplomat Džordž Kenan, prije nego što je došao za američkog ambasadora u Beograd, tu stvar formulirao. Kenan je, naime, proveo nekoliko dana na ljetovanju sa Alešom Beblerom, nakon čega je napisao analizu u kojoj je tvrdio da će Jugoslaveni ostati marksisti do kraja, budući da od toga naprosto ne mogu odustati. Zašto ne mogu? Zato što nemaju drugog načina objasniti kako su ušli u revoluciju, kako su povlačili poteze koje su u međuvremenu povukli. Uključujući i “Ne” Staljinu. Istodobno, Kenan je itekako svjestan da jugoslavenska dogma o kojoj piše nikada ne može biti onakva kakva je bila staljinistička, jer bi i tada ona izgubili svoj legitimitet. Gledano u tom kontekstu, Jugoslavija je, logično, tražila svoj put između. To je bio Pokret nesvrstanih.

Zanimljivo, Amerikance je uvijek mučio i frustrirao strah da će Egipat i druge zemlje radikalno negativno utjecati na jugoslavensku poziciju. Kao povjesničar, pitao sam se zašto su se svi bojali da će Jugoslavija proširiti “virus socijalizma” u zemljama nesvrstanih, a ne da će možda biti obrnuto. Zašto Jugoslaveni ne bi, recimo, gledali u Indiju i rekli – vidi, oni imaju demokraciju, a ne…

AVANGARDA: Zašto?

JAKOVINA: Zato što su ti zaključci donošeni bez pravog promišljanja. Ali, to nisu neuobičajne stvari.

AVANGARDA: U analizi navodite da je Henri Kisindžer, uoči posjete predsjednika Ričarda Niksona Jugoslaviji 1970. godine, napisao da bi, tokom susreta sa Titom, ipak “valjalo spomenuti Pokret nesvrstanih, koji ima malu važnost, ali je drag njegovom (Titovom) srcu”. Stoji li ova ocjena?

JAKOVINA: Prvo, važanost Pokreta nesvrstanih je varirala. Treća konferencija nesrvrstanih u Lusaki, na kojoj su sudjelovale 54 države, bila je, primjerice, značajna i zbog toga što je tada formirana stalna organizacija sa ciljem razvoja ekonomskih i političkih veza među državama članicama. Ne zaboravite, pritom, da je Konferencija u Lusaki održana nakon duge, šestogodišnje pauze, što je dovelo do izvjesnog pada utjecaja pokreta koji više nije imao važnost kakvu je imao u vrijeme kada je formiran 1961. Kao i nekoliko godina nakon toga. Međutim, nesumnjivo je da je poslije Lusake pokret oživio. Pozicija Pokreta nesvrstanih, dakle, nije ista 1970. i, recimo, 1979. godine, u vrijeme održavanja Konferencije u Havani, kada je on bio ne samo važan Jugoslaviji, nego i SAD-u. To se vidjelo i po onima koji su došli na otvorenje, ali i po načinu na koji Amerikanci o tome govore. Između Jugoslavije i radikalne Kube Amerikacima je, naime, Jugoslavija svakako bila kudikamo prihvatljivija. Zato su je i podupirali. To se lako može utvrditi i po posetama Jugoslaviji 1978. i 1979, pred sam samit u Havani.

AVANGARDA: Prva i poslednja konferencija nesvrstanih održane su u Beogradu – prva 1961, poslednja 1989, uoči raspada Jugoslavije.

JAKOVINA: Jugoslavenski diplomati su te 1989. vjerovali da će dolaskom velikog broja državnika iz svijeta u Beograd uspjeti pobuditi svijest o važnosti opstanka SFRJ i nekako pokušati da uozbilje igrače na domaćoj političkoj sceni. Od toga, nažalost, nije bilo ništa. Sve republike i sva republička rukovodstva izabrala su, naime, sjajne puteve, koji su kasnije od nas napravili ovako sjajna, uspješna i uređene društva.

AVANGARDA: Sva ta naša sjajna društva sa jedne strane prave otklon od Titove Jugoslavije; istovremeno, sva se pozivaju upravo na neke od tekovina te države. Srbija, na primjer, pokušava da dokaže da je njena priča o “vojnoj neutralnosti” zapravo nastavak politike nesvrstanih, zanemarujući činjenicu da ona nije zemlja ni približno iste veličine, značaja i statusa u svijetu kakva je bila SFRJ.

JAKOVINA: Ta nastojanja doista djeluju smiješno. Naprije, nije riječ o istim okolnostima. Svijet se promijenio, a ni sve postjugoslavenske države odavno nisu u tom smislu atraktivna društva. Što je, ponavljam, bila Jugoslavija, koja je znala iskoristiti sve svoje prednosti, svoju različitost i složenost i biti dobar primjer, koji bi, da je pameti, mogao poslužiti i drugima.

AVANGARDA: Kome?

JAKOVINA: Na jugoslavenskom primjeru moglo bi se utvrdi što je to slično između EU i nekadašnje Jugoslavije; koje “nagazne mine” bi EU trebala prepoznavati i izbjegavati na svom putu kako ne bi prošla kao SFRJ.

Kada je riječ o Srbiji, ulazak u te cipele, igranje nekakve neutralnosti, nastojanje pravljenja balansa između Kine, Rusije, SAD i u onim okolnostima bilo bi previše. Jer, hladnoratovski svijet je i malim zemljama poput Jugoslavije omogućavao važne uloge. Pogotovu ako su se te države tako pozicionirale i pogotovu ako su bile na rubnim područjima.

AVANGARDA: I pogotovu ako ste, umjesto umišljenih pigmeja sa mesijanskim kompleksom, na vlasti imali velike i ozbiljne lidere kakav je bio Jospip Broz Tito.

JAKOVINA: Točno. Naše zemlje moraju shvatiti da je ta jedinstvena situacija prošla. Duboka fascinacija postjugoslavenskih političara Jugoslavijom i Titom – koja može biti i negativna, pogledajte Hasanbegovića! – pokazuje frustriranost naših malih, zatvorenih društava, koja doista nemaju ne samo lidere Titovog formata, nego i ulogu u svijetu kakvu je imala Jugoslavija. Bojim se da će ta frustracija još zadugo ostati. Kao povjesničar, upravo sam od toga i krenuo: prošlost proučavamo ne da bi je ponovili, nego da bi je se oslobodili.

(Tamara Nikčević, Avangarda)

Podelite ovu stranicu!