TVRTKO JAKOVINA: Jugoslavija je bila velika, ovo su mala, frustrirana društva

21 Oct 2017

"Ako si smanjite svijet koji ste sami napravili, onda sa mnogo manje napora u njemu bivate dobri, najbolji"

U organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije u Beogradu je protekle sedmice održana konferencija Jugoslovensko iskustvo i budu?nost regiona, na kojoj su brojni istori?ari iz zemalja regije analizirali uspon i razloge kraha jugoslovenskog državnog eksperimenta. Na konferenciji je istovremeno promovisan nedavno objavljeni zbornik “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”, nau?ni projekt koji sadrži analizu svake pojedina?ne jugoslovenske federalne jedinice i pokrajine: kako je koja od njih ušla u Jugoslaviju, kako je participirala u toj državi i najzad, kako je iz nje izašla. Organizatorka konferencije, ujedno i izdava? pomenutog zbornika, predsjednica Helsinskog odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, kazala je da je cilj ovog projekta pokušaj da se generacijama koje nisu u?estvovale u ratovima devedesetih ili koje u to vrijeme možda i nisu bile ni ro?ene objasni što je zapravo bila druga Jugoslavija i zašto je ona razbijena na tako brutalan na?in.

Jedan od u?esnika beogradske debate, ?ija se analiza Aktivna koegzistencija nesvrstane Jugoslavije našla u zborniku “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”, hrvatski istori?ar Tvrtko Jakovina, podsje?a da je glavni finasijer i pokrovitelj cijelog projekta Ministarstvo vanjskih poslova Njema?ke, ?iji je ambasador u Beogradu otvorio prošlonedjeljnu konferenciju.

“Njema?ka je vjerojatno jedina europska zemlja koja je u toj mjeri i dalje zainteresirana za prostor bivše Jugoslavije”, kaže profesor Jakovina. “Kada je rije? o samoj konferenciji, zna?ajno je inzistiranje histori?arske struke da se dati fenomen ne može razumijeti ako ga gledamo samo iz beogradske ili samo iz zagreba?ke perspektive.”

JAKOVINA: Tako je. Još u vrijeme SFRJ, manje-više sve federalne jedinice bile su sklone da iz republi?kih perspektiva promatraju svijet. Po stjecanju neovisnosti, sve su svijet po?ele gledati iz novih, “komunalnih” perspektiva. Što ho?u re?i? Maribor je, primjerice, u SFRJ bio manje provincija nego što je to danas u Sloveniji; Slobodna Dalmacija bile su manje regionalane novine nego što su to danas. Zašto? Ako si smanjite svijet koji ste sami napravili, onda sa mnogo manje napora u njemu bivate dobri, najbolji.

AVANGARDA: Mnogo je lakše u provincijaliziranim, zatvorenim kiosk-državicama biti proglašen za “šekspira” ili “tomasa mana”, nego u otvorenoj, velikoj zemlji kakva je bila Jugoslavija. To ho?ete da kažete?

JAKOVINA: Upravo to. Kada prošeta famoznim mostom u Skoplju i pogleda sve one skulpture, ?ovjek osjeti stid zbog toga što, osim Tošeta Proeskoga, ne prepoznaje mnogo likova. A morao bi, je li… Jugoslavenski prostor je, dakle, veliki gubitak za sve nas koji dijelimo jedan jezik. To posebno vrijedi kada je rije? o kulturi, koja je zasigurno najviše izgubila. Me?utim, veliki broj kulturnjaka na prostoru bivše SFRJ upravo je pomo?u nacionalizma krenuo u novu afirmaciju. Koliko je, recimo, loših hrvatskih glumaca koji su, zahvaljuju?i svom politi?kom i nacionalnom angažmanu, dobili svojih pet i više minuta velike slave?! Naravno da knjiga koju smo prošlog tjedna promovirali u Beogradu to ne može promijeniti, ali može pokazati da je bez ulaska u arhive nemogu?e dobiti jasnu viziju Jugoslavije, koja nije funkcionirala na uzak na?in koji sam upravo opisao. Naprotiv.

AVANGARDA: Ima li pravo istori?arka Latinka Perovi? kada kaže da je Jugoslavija bila naša prva Evropa?

JAKOVINA: Ima. I to u svakom smislu. Nakon dvadeset i šest godina neovisnosti, ispostavlja se, primjerice, da su pojedini jugoslavenski narodi svoje ekonomske vrhunce ispucali 1978. ili 1979. godine i da od tog trenutka nisu dalje rasli. Ako ta zaostajanja usporedite sa razvitkom Kine, Koreje, pa i nekih europskih zemalja, vidje?ete da su oni prili?no teško nadoknadivi. Nije, dakle, samo stvar u tome da ?e postjugoslavenske države, kako to tvrdi profesor Vladimir Gligorov, za nekih tridesetak godina imati europski prosjek pla?a, nego je problem i u tome što je ta vrsta “napretka” uvjetovana politikama koje ne?e biti ovakve kakve danas imamo. Pogledajte, primjerice, što se poslednjih mjeseci doga?alo u Hrvatskoj.

AVANGARDA: Što se doga?alo?

JAKOVINA: Vlada Hrvatske je, govore?i o ekonomskim pokazateljima, inzistirala na tome da je protekla turisti?ka sezona bila odli?na i da ?e, nakon ameri?ko-turskih zavrzlama, i naredna biti sjajna. I? Što je sa Agrokorom?! Umjesto o tome, predsjednica Kolinda Grabar Kitarovi? ponavljala je da je Hrvatska, odnosno Jugoslavija, bila iza željezne zavjese; da je Istra Hrvatskoj pripojena zbog “crkvenih knjiga”, što, naravno, otvara barem dva nova pitanja: zašto te “crkvene knjige” nisu vrijedile 1918. godine i, možda još i više – na koji na?in bi te “crkvene knjige” u Rovinju, primjerice, pomogle Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji, gdje su živjeli Italijani. Pored toga, u Hrvatskoj se posljednjih mjeseci živo raspravljalo o tome da li se Ivo zove Lola ili Lolo Ribar, a sve u kontekstu odluke gradona?elnika Zagreba Milana Bandi?a da vrati bistu Ive Lole Ribara na jedan zagreba?ki trg, zajedno sa bistama svih sedam sekretara SKOJ-a.

AVANGARDA: Ne smijem ni da zamislim kako ?e taj “vandalizam” uticati na znamenitog Zlatka Hasanbegovi?a.

JAKOVINA: Ah, što da Vam kažem?!… Gradona?elnik Bandi? je, pod pritiskom tog istog Hasanbegovi?a, najprije maknuo naziv Trg maršala Tita, a sada, kao vrstu kompenzacije, bistama sedam sekretara SKOJ-a nastoji popraviti svoju lošu odluku.

Kada ve? nabrajam sve hratske “goru?e teme” poslednjih tjedana, ne smijem izostaviti rasprave i novinske ?lanke o Masariku, ?eškom predsjedniku koji je mrtav dulje od sedam desetlje?a, oko toga treba li uslišiti zahtjev ekstremne desnice i oduzeti mu ulicu. Najzad, proteklih mjeseci imali smo i nekoliko konferencija uprili?enih u povodu novog polemiziranja o Golom otoku. Eto, dakle, to su teme koje okupiraju pozornost hrvatske javnosti.

AVANGARDA: U Hrvatskoj nije završen Drugi svjetski rat?

JAKOVINA: Nije. Istodobno, uop?e se ne otvara tema ratova devedesetih.

AVANGARDA: Pogotovo ne pri?a o ulozi Hrvatske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

JAKOVINA: Pri?a o ulozi Hrvatske u ratu u BiH uop?e ne postoji u hrvatskom javnom prostoru. Ona se ignorira.

Nažalost, današnja Hrvatska nema stvarne politike prema BiH, ?ak ni tamo gdje bi ju mogla imati i gdje bi toj zemlji mogla pomagati na njezinom europskom putu. Ako bi takvu politiku formulirala, Hrvatska bi morala preuzeti ulogu koja joj je bila namijenjena prije njenog ulaska u EU: stabilna, sidrišna zemlja; most izme?u EU i ovoga dijela Europe. Naravno, sve to na na?in koji bi bio zdrav, a ne onakav za kakav se zalagao Franjo Tu?man kada je predlagao europeiziranje bosanskohercegova?kih muslimana.

Hrvatski premijer Andrej Plenkovi? osam je puta posjetio BiH i, iskreno, ne bih vam znao ponoviti niti poruke, niti rezultete njegovih dosadašnjih posjeta. Kada govorimo o ulozi Hrvatske u regionu, zabrinjava to što se neprekidno podgrijava atmosfera u kojoj je dovoljna jedna izjava srpskog ministra Aleksandra Vulina da se potpuno zaustave procesi koji su najavljivani. Govorim o najavljivanom, pa nedavno otkazanom posjetu predsjednika Aleksandra Vu?i?a Zagrebu, koji jeste signal da su odnosi Hrvatske i Srbije, kao i politike koje te dvije zemlje vode, u najmalnju ruku nezrleli i neozbilljni. Takvo stanje o?ito odgovara objema stranama. Predstavnici najvažnijih europskih zemalja frustrirani su tim odnosima, takvim politikama, zaoštravanjima po razli?itim to?kama.

AVANGARDA: O kojim evropskim zemaljama govorite? Rekli ste da Njema?ka pokazuje interesovanje za region.

JAKOVINA: Najprije, volio bih da su i druge zemlje zainteresirane za ovaj dio Europe. Istodobno, bili suglasni ili ne sa politikom koju ona vodi spram Balkana, mislim da je ipak bolje što je Njema?ka ovdje prisutna, nego da nije. Sa druge strane, ne ?ini mi se savim dobrom politika oslanjanja na jednog ili na dvojicu lidera. Ne možete, naime, nekoga podupirati samo zato što ste svjesni da u odre?enom društvu nema drugih politi?ki relevantnih partnera.

AVANGARDA: Kancelarka Angela Merkel je 2015. nedvosmisleno podržala Tomislava Karamarka, koji je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) vratio na pozicije ekstremnog nacionalizma i rehabilitacije ustaštva. Njema?ka kancelarka snažno je podržala i autorirani režim Aleksandra Vu?i?a, ?ime je ne samo dodatno frustrirala demokratske snage u Srbiji, nego i podstakla porast evroskepticizma, posebno kod onih gra?ana Srbije koji su se uvijek zalagali za ulazak Srbije u EU.

JAKOVINA: Kancelarka Merkel se u slu?aju Hrvatske opekla i ovo o ?emu govorite nedvojbeno je bila jedna od bizarnijih pogrešaka Njema?ke, zemlje koja je, ponavljam, veoma zainteresirana za Balkan. Pritom, nemojte zaboraviti da je Berlin, prije nego je dao potporu Karamarku, bio frustriran neefikasnoš?u, sporoš?u, arogantnoš?u prethodnog premijera Zorana Milanovi?a, vjerojatno se nadaju?i da ?e se novi lider Hrvatske do preuzimanja vlasti promijeniti. Kada su vidjeli da je Karamarko ozbiljan u svojoj “kulturna revolucija” politici, u koketiranju sa fažizmom, njema?ka potpora je zaustavljana. U svakom slu?aju, pogrešni potezi i krive procjene Njema?ke pokazuju i veoma problemati?nu kompetentnost njema?kih eksperata u to vrijeme nadležnh za Balkan, što može biti povezano i sa ovim što ste govorili kada je rije? o Srbiji. U tom smislu, trebalo bi povesti ra?una o tome da potpora politi?arima koji verbalno obe?avaju EU i europsku politiku, ?ak i kada možda i neke stvari vode u pravom smjeru, može biti kontraroduktivna po države i društva koje tu potporu uživaju. Ne smije se, naime, dozvoliti da se iza na?elnih stvari skrivaju veliki problemi. Tim prije što europsko ponašanje ne zna?i samo prilagodbu propisu; ono podrazumijeva mijenjenje suštine društva. Loše je zatvarti o?i pred ?injenicom da od tog mijenjanja suštine zapravo nema ništa.

AVANGARDA: U zborniku “Jugoslavija i istorijska perspektiva”, koji je promovisan prošle sedmice, pisali ste o aktivnoj koegzistenciji nesvrstane Jugoslavije. Kako je uopšte Tito došao na ideju nesvrstanih?

JAKOVINA: Istraživaju?i kada je Jugoslavija uop?e prepoznala taj dio svijeta, u jednom ?asopisu iz 1953. našao sam zanimljiv tekst Milovana ?ilasa “Isto?no nebo”, u kojem on opisuje svoj put u Burmu i Indiju. Dijelom je rije? o putopisu, što se može razumijeti – jer, tko je, pobogu, tih godina išao u Burmu, pogotovu iz jugoslavenskih zemalja?! U spomenutom tekstu ?ilas ne samo da veoma plasti?no opisuje tamošnju bijedu, koju uspore?uje sa onom u nekim djelovima svoje zemlje, nego i podvla?i da je Jugoslavija izašla na me?unarodnu scenu, što iritira one koji je žele sabiti u kut. Ipak, najvažije je, kaže ?ilas, to što smo svijet krenuli gledati otvorenih o?iju, što smo ga po?eli osje?ati i shvatati što se zapravo doga?a. To novo razumijevanje svijeta veoma je važno, posebno u kontekstu po?etka Hladnog rata. Jugoslavija je shvatila da i kada ne utje?e na doga?aj, mora definirati na koji na?in ?e oni utjecati na prilike u vlastitoj zemlji, ali i na?i na?ina da na me?unarodnoj pozornici o tome nešto kaže.

AVANGARDA: Kada govorite o ?ilasovom tekstu iz 1953. godine, koji je, dakle, objavljen prije njegovog politi?kog sloma januara 1954…

JAKOVINA: Da, da, tekst je objavljen godinu prije ?ilasovog politi?kog pada. Me?utim, on je zna?ajan i zbog toga što je pokazao kada je Jugoslavija zapravo po?ela otkrivati svijet koji bi mogao u ne?emu biti sli?an njoj, a da to ipak nije Istok, nije SSSR. Jasno je da je ?ilas tekst napisao nakon što je Jugoslavija prekinula odnose sa Staljinom; poslije, dakle, Rezolucije IB-a 1948. U tom kontekstu su neke stvari koje je vidio tijekom putovanja u ?ilasu dobile druga?ije zna?enje. Njegov vrisak – evo, i ja sam ovdje! – ?ini se kao nastojanje zauzimanja mjesta u svjetskoj politici. Koje ?e Jugoslavija nedvojbeno uskoro i uzeti. ?injenica da je Jugoslavija, koja je izašla iz onakvog rata i imala sustav po mnogo ?emu usporediv sa tada najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak uspjela formirati vlastitu, originalnu politiku prema svijetu i konzekventno je provoditi, meni, izvinite, iz današnje perspektive izgleda nestvarno.

AVANGARDA: Što je Titu i Jugoslaviji omogu?ilo da vode takvu originalnu politiku?

JAKOVINA: Najprije istorijski uvjeti. Neki putevi su, naime, toj zemlji u to vrijeme bili zatvoreni. Jer, ako ste do ju?er bili na Istoku, a niste mogli do kraja na Zapad, to vas je moralo gurati u drugom pravcu. Ipak, taj drugi pravac se morao najprije osmislilti, a onda i provoditi i kombinirati sa razli?itim silnicama koje su postojale u svijetu.

AVANGARDA: Ta se politika nije svi?ala ni SSSR-u, ni SAD-u?

JAKOVINA: Nije. Obje te velike sile dugo su razmišljale kada ?e se Jugoslavija vratiti na staro ili kada ?e prije?i preko. Ho?e li, najzad, “ostati vjernica dogme”, kako je ?uveni ameri?ki diplomat Džordž Kenan, prije nego što je došao za ameri?kog ambasadora u Beograd, tu stvar formulirao. Kenan je, naime, proveo nekoliko dana na ljetovanju sa Alešom Beblerom, nakon ?ega je napisao analizu u kojoj je tvrdio da ?e Jugoslaveni ostati marksisti do kraja, budu?i da od toga naprosto ne mogu odustati. Zašto ne mogu? Zato što nemaju drugog na?ina objasniti kako su ušli u revoluciju, kako su povla?ili poteze koje su u me?uvremenu povukli. Uklju?uju?i i “Ne” Staljinu. Istodobno, Kenan je itekako svjestan da jugoslavenska dogma o kojoj piše nikada ne može biti onakva kakva je bila staljinisti?ka, jer bi i tada ona izgubili svoj legitimitet. Gledano u tom kontekstu, Jugoslavija je, logi?no, tražila svoj put izme?u. To je bio Pokret nesvrstanih.

Zanimljivo, Amerikance je uvijek mu?io i frustrirao strah da ?e Egipat i druge zemlje radikalno negativno utjecati na jugoslavensku poziciju. Kao povjesni?ar, pitao sam se zašto su se svi bojali da ?e Jugoslavija proširiti “virus socijalizma” u zemljama nesvrstanih, a ne da ?e možda biti obrnuto. Zašto Jugoslaveni ne bi, recimo, gledali u Indiju i rekli – vidi, oni imaju demokraciju, a ne…

AVANGARDA: Zašto?

JAKOVINA: Zato što su ti zaklju?ci donošeni bez pravog promišljanja. Ali, to nisu neuobi?ajne stvari.

AVANGARDA: U analizi navodite da je Henri Kisindžer, uo?i posjete predsjednika Ri?arda Niksona Jugoslaviji 1970. godine, napisao da bi, tokom susreta sa Titom, ipak “valjalo spomenuti Pokret nesvrstanih, koji ima malu važnost, ali je drag njegovom (Titovom) srcu”. Stoji li ova ocjena?

JAKOVINA: Prvo, važanost Pokreta nesvrstanih je varirala. Tre?a konferencija nesrvrstanih u Lusaki, na kojoj su sudjelovale 54 države, bila je, primjerice, zna?ajna i zbog toga što je tada formirana stalna organizacija sa ciljem razvoja ekonomskih i politi?kih veza me?u državama ?lanicama. Ne zaboravite, pritom, da je Konferencija u Lusaki održana nakon duge, šestogodišnje pauze, što je dovelo do izvjesnog pada utjecaja pokreta koji više nije imao važnost kakvu je imao u vrijeme kada je formiran 1961. Kao i nekoliko godina nakon toga. Me?utim, nesumnjivo je da je poslije Lusake pokret oživio. Pozicija Pokreta nesvrstanih, dakle, nije ista 1970. i, recimo, 1979. godine, u vrijeme održavanja Konferencije u Havani, kada je on bio ne samo važan Jugoslaviji, nego i SAD-u. To se vidjelo i po onima koji su došli na otvorenje, ali i po na?inu na koji Amerikanci o tome govore. Izme?u Jugoslavije i radikalne Kube Amerikacima je, naime, Jugoslavija svakako bila kudikamo prihvatljivija. Zato su je i podupirali. To se lako može utvrditi i po posetama Jugoslaviji 1978. i 1979, pred sam samit u Havani.

AVANGARDA: Prva i poslednja konferencija nesvrstanih održane su u Beogradu – prva 1961, poslednja 1989, uo?i raspada Jugoslavije.

JAKOVINA: Jugoslavenski diplomati su te 1989. vjerovali da ?e dolaskom velikog broja državnika iz svijeta u Beograd uspjeti pobuditi svijest o važnosti opstanka SFRJ i nekako pokušati da uozbilje igra?e na doma?oj politi?koj sceni. Od toga, nažalost, nije bilo ništa. Sve republike i sva republi?ka rukovodstva izabrala su, naime, sjajne puteve, koji su kasnije od nas napravili ovako sjajna, uspješna i ure?ene društva.

AVANGARDA: Sva ta naša sjajna društva sa jedne strane prave otklon od Titove Jugoslavije; istovremeno, sva se pozivaju upravo na neke od tekovina te države. Srbija, na primjer, pokušava da dokaže da je njena pri?a o “vojnoj neutralnosti” zapravo nastavak politike nesvrstanih, zanemaruju?i ?injenicu da ona nije zemlja ni približno iste veli?ine, zna?aja i statusa u svijetu kakva je bila SFRJ.

JAKOVINA: Ta nastojanja doista djeluju smiješno. Naprije, nije rije? o istim okolnostima. Svijet se promijenio, a ni sve postjugoslavenske države odavno nisu u tom smislu atraktivna društva. Što je, ponavljam, bila Jugoslavija, koja je znala iskoristiti sve svoje prednosti, svoju razli?itost i složenost i biti dobar primjer, koji bi, da je pameti, mogao poslužiti i drugima.

AVANGARDA: Kome?

JAKOVINA: Na jugoslavenskom primjeru moglo bi se utvrdi što je to sli?no izme?u EU i nekadašnje Jugoslavije; koje “nagazne mine” bi EU trebala prepoznavati i izbjegavati na svom putu kako ne bi prošla kao SFRJ.

Kada je rije? o Srbiji, ulazak u te cipele, igranje nekakve neutralnosti, nastojanje pravljenja balansa izme?u Kine, Rusije, SAD i u onim okolnostima bilo bi previše. Jer, hladnoratovski svijet je i malim zemljama poput Jugoslavije omogu?avao važne uloge. Pogotovu ako su se te države tako pozicionirale i pogotovu ako su bile na rubnim podru?jima.

AVANGARDA: I pogotovu ako ste, umjesto umišljenih pigmeja sa mesijanskim kompleksom, na vlasti imali velike i ozbiljne lidere kakav je bio Jospip Broz Tito.

JAKOVINA: To?no. Naše zemlje moraju shvatiti da je ta jedinstvena situacija prošla. Duboka fascinacija postjugoslavenskih politi?ara Jugoslavijom i Titom – koja može biti i negativna, pogledajte Hasanbegovi?a! – pokazuje frustriranost naših malih, zatvorenih društava, koja doista nemaju ne samo lidere Titovog formata, nego i ulogu u svijetu kakvu je imala Jugoslavija. Bojim se da ?e ta frustracija još zadugo ostati. Kao povjesni?ar, upravo sam od toga i krenuo: prošlost prou?avamo ne da bi je ponovili, nego da bi je se oslobodili.

(Tamara Nik?evi?, Avangarda)

Podelite ovu stranicu!