TOMISLAV JAKIĆ: Ukradena pobjeda

18 Oct 2014

Na vojnoj paradi u Beogradu predsjednik Srbije pokazao se kao zaslijepljeni nacionalista, a ruski predsjednik – kao realan političar, državnik. Sviđalo se to nekome, ili ne, tako jest

I bila je vojna parada u Beogradu. Prva nakon one kojom je još blagopo?ivša Jugoslavija obilježila ?etrdesetu obljetnicu pobjede u Drugome svjetskom ratu, zajedni?ke pobjede svih slobodoljubivih i antifašisti?kih snaga u svijetu nad najve?im zlom što se nadvilo nad tim svijetom u dvadesetome stolje?u. Bila je, dakle, vojna parada. Ne za Putina, kako su zlobno intonirali neki hrvatski mediji, mada je ruski predsjednik bio glavni i po?asni gost, ali niti zato da bi se zaista prikladno i dostojanstveno obilježilo ono što se navodno slavilo: sedamdeseta godišnjica oslobo?enja Beograda potkraj Drugoga svjetskog rata.

Ne, aktualna je srpska politika, prije svega predsjednik Tomislav Nikoli?, iskoristila paradu da bi pobjedu što su je u Beogradu zajedni?ki izvojevali sovjetski vojnici i pripadnici Narodno-oslobodila?ke vojske (Jugoslavenske armije) doslovno ukrala i pripisala je – Srbiji. U kojem ?e smjeru stvari i?i upozoravala je ve? i scenografija. Pred sve?anom tribinom – red vojnika u uniformama srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata. To, kao, zbog toga što se tom paradom obilježavala i stota obljetnica po?etka prvoga Velikoga rata, mada to s oslobo?enjem Beograda godine 1944. nema ama baš nikakve veze.

Prije po?etka – Nikoli?ev govor. Puna usta Srbije, srpske vojne slave i srpsko-ruskoga savezništva. Ni jednom rje?ju nisu spomenuti partizani, Jugoslavija, Narodno-oslobodila?ka vojska, odnosno Jugoslavenska armija. Da u takvome govoru za Tita nije bilo mjesta, razumije se samo po sebi. No, nastavljeno je zloupotrebljavanje Ko?e Popovi?a, Srbina, Jugoslavena, komuniste, španjolskog borca, jednoga od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, poslijeratnog na?elnika Generalštaba JNA i dugogodišnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova. Nesretni je Ko?a (koji je u Beogradu upravo dobio i svoju ulicu, preimenovanjem dosadašnje Zagreba?ke) postao samo ime, navedeno u nizu onih koji bi trebali biti uzor današnjim srpskim vojnicima. Tužna sudbina jednoga velikog ?ovjeka o kojemu onaj koji ga je na paradi spomenuo (kao ni mnogi u novim državama na tlu bivše federacije) vjerojatno ne zna ništa, osim da je to bila “neka partizan?ina i komunjara”. Ali, rodom je bio Srbin, pa je za ovu priliku dobro poslužio. U skladnome zboru kriti?ara vojne parade, a zapravo Putinove prisutnosti na njoj, svima su ti “detalji” promakli. A vjerojatno ih i ne zanimaju, baš kao što ih ne zanima ni stvarni povod – godišnjica oslobo?enja Beograda od naci-fašizma. Nije taj povod o?ito zanimao ni ameri?kog ambasadora u Srbiji koji se, mada pozvan, na paradi nije pojavio. Pa ?ovjeku do?e da se zapita: je li današnja ameri?ka administracija svjesna protiv koga su se i u savezu s kime Amerikanci borili u Drugome svjetskome ratu? Svjesni vjerojatno jesu, ali da bi voljeli zaboraviti – voljeli bi svakako. Ne koristi tu ni ?injenica da legenda ameri?ke diplomacije, Henry Kissinger (koji baš u ime te Amerike ima svašta na duši) upozorava kako “Putin nije Hitler” i kritizira sadašnji ameri?ki odnos prema Rusiji.

U tome skladnome i nedvojbeno instrumentaliziranome zboru kriti?ara nije, naravno, bilo mjesta da se iz Putinovog govora (ta, tko ?e još slušati tog zloduha, novovjekog patrijarha nad patrijarsima i kako mu sve ne tepaju) izdvoje neke itekako bitne ?injenice. A kao prvo i u ovome kontekstu najvažnije: ruski se predsjednik nije ustru?avao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih ?injenica mora tretirati kao vrhunsko dostignu?e. No, u atmosferi beogradske vojne parade to i jest bilo vrhunsko dostignu?e. Kao i postavljanje stvari na svoje mjesto, što se ti?e Drugoga svjetskog rata. Sovjetski je savez ponio najve?i teret toga rata, rekao je Putin. I to je ?injenica. Zapadni su Saveznici dali veliki doprinos pobjedi nad naci-fašizmom i zbog toga im pripada zahvalnost, dodao je Putin. I to je ?injenica. I, napokon, klju?na poruka: “Mi pobjedu nikada nismo dijelili na našu pobjedu i pobjedu onih drugih. To je zajedni?ka pobjeda.” I to je rekao Putin. Ali, ništa od toga dežurne kriti?are ruskoga predsjednika i njegove politike ne zanima. Oni “znaju” tko je Putin i ništa ih u tome njihovome blaženom znanju ne može pokolebati. Pa zato i ne ?uju ono što bi trebali ?uti. A sva je prilika da to “nisu ?uli” ni Tomislav Nikoli? i njegovi pristaše, kradljivci pobjede koja je u tadašnjoj Jugoslaviji bila zajedni?ka pobjeda svih njezinih naroda i svih pojedinaca, antifašisti?ki orijentiranih.

Ne znaju ti koji tako besramno kradu pobjedu i prisvajaju je (samo) za sebe, da je sovjetska armija na svojem pobjedonosnom pohodu prema Berlinu samo u jednu zemlju ušla na temelju sporazuma s vodstvom pokreta, višenacionalnoga pokreta, koji se u toj zemlji godinama borio, sve više ja?aju?i, protiv naci-fašizma (i onih iz doma?ih redova koji su ga podržavali). Da, Jugoslavija je bila jedna, jedina zemlja u koju su sovjetske trupe ušle s dozvolom i iz koje su izašle na temelju sporazuma koji im je dozvoljavao ulazak. U sve ostale do tada okupirane zemlje istoka i jugoistoka Evrope Sovjeti su ulazili slijede?i svoje vojne (ali i politi?ke) planove. Ulazili i ostajali. U Jugoslaviju su ušli i iz nje izašli, nakon što su – i to je povijesna istina – dali veliki doprinos i pretrpjeli velike žrtve u borbama za oslobo?enje Beograda i na Sremskome frontu.

Na vojnoj paradi u Beogradu predsjednik Srbije pokazao se kao zaslijepljeni nacionalista, a ruski predsjednik – kao realan politi?ar, državnik. Svi?alo se to nekome, ili ne, tako jest. Naravno, svatko tko polazi od ?injenica i od realne procjene kako zbivanja u Drugome svjetskom ratu, tako i svega što se danas doga?a oko Ukrajine (ali i u Ukrajini), kao i na relaciji Zapad – Rusija, to ?e priznati. Povijesni revizionisti, oni koji silom funkcije i uz blagoslov i po uputama kroja?a novog svjetskog poretka pišu novokomponiranu povijest – ne?e. Upravo zato, ove je retke trebalo napisati.

I na kraju, još jedan detalj, gotovo karikaturalan. Za cijelo vrijeme vojne parade u Beogradu (srpske parade u slavu srpske pobjede) veliki je orkestar svirao poznate marševe i melodije iz vremena Narodno-oslobodila?ke borbe i Jugoslavije (Bile?anka, Po šumama i gorama, ?eli?na krila naše armije itd), uklju?uju?i i onaj što je intoniran na svakome sve?anome do?eku predsjednika i maršala Tita. Tako da su se, izuzmemo li partizanske zastave “utopljene” u ešalonu zastavnika, i NOB, i Jugoslavija, i Tito “prošvercali” na proslavu njima ukradene pobjede samo kroz glazbu.

Tužno i smiješno? Da, svakako!

Istinito? Da, na žalost.

(Ta?no/Novossti, Foto: Vesna Andic RFE/RL)

Podelite ovu stranicu!