TIHOMIR NOVAK: Srpstvo škodi

16 Jan 2017

Država pretvorena u aparat sile, a crkva u korporaciju željnu novca, moći i nekretnina

Golubovi se stavljaju na muke, a gavranovima se prašta – tako, nekako, glasi jedna latinska izreka. Kada ovu izreku prevedemo na srpski jezik, ona glasi: građanima se naplaćuje porez, a crkvi se oprašta.

Dobro, neko će reći da i u Srbiji postoje ljudi koji koriste usluge crkve. Jeste, postoje, ali je njihov broj sigurno manji od broja ljudi koji koriste usluge države. Pa zašto, onda, država izuzima crkvu od plaćanja poreza?

Na ovo pitanje bi morao da odgovori Aleksandar Vučić, ali i oni koji su Srbijom vladali pre njega. Vučić, međutim, ne želi da dovede u pitanje model odnosa države i crkve, koji je uspostavljen pre nego što je on zaseo na vlast. Taj model mu donosi korist, ali je nepravedan, jer privileguje crkvu i njezine funkcionere u odnosu na građane i njihova udruženja.

Nemam ništa protiv da ljudi, koji veruju u hodanje po vodi, vaskrsnuće i plamteće grmove, izdvajaju i jednim delom svog novca finansiraju one koji im tu veru servisiraju. U slobodnom društvu, crkva treba da zavisi od vernika i njihovih donacija, a ne od države i njenog budžeta. Ako želi da u živote svojih klijenata unese nadahnjujuće sadržaje, crkva bi morala da se okrene ka društvu, da se potrudi i poveća broj potrošača vere, kao i da odgovornije raspolaže svojim prihodima.

Crkva, međutim, ne želi da živi od privatnog, nego od javnog novca. Ona hoće novac iz budžeta, ali neće u njega da uplati nijedan dinar. Patrijarh je u tome bio sasvim jasan. Crkva, poručio je ovih dana, neće državi plaćati porez, sve dok država ne vrati crkvi ono što joj je oduzela.

Interesantna, izazivačka izjava. Niko se, međutim, iz državne parazitske strukture nije oglasio tim povodom. Da je Saša Janković, kojim slučajem, dao izjavu sličnu ovoj, vrištali bi do neba.

Da li država treba da vrati crkvi ono što joj je svojevremeno oduzela? Naravno da ne. Oduzela joj je imovinu da bi oslabila njen uticaj, a društvo zasnovala na racionalnim temeljima. Iako komunistička, nije uradila ništa što nisu uradile i druge države, kada su težile razdvajanju politike i religije, odnosno države i crkve.

Ne samo što ne treba da vrati imovinu nego država ne treba ni da subvencioniše crkvu. Ono što država treba da uradi – to je da crkvu tretira kao privatno građansko udruženje, koje živi od prodaje svojih proizvoda i usluga i, pri tome, plaća porez.

Nekim pojedincima SPC može biti važnija od Fonda za humanitarno pravo, drugima je opet Helsinški odbor važniji od SPC, što je i razumljivo, ako treba da živimo u pluralnom društvu. Država, međutim, treba da bude ravnodušna i neutralna i prema jednima, i prema drugima, a to u Srbiji danas nije slučaj.

Srpstvo, u kome su se našle, škodi i državi, i crkvi. Državi već time što je svodi na aparat sile, kojim se, u skladu sa svojim privatnim uverenjima, koriste oni koji su ga zaposeli, a crkvi time što je pretvara, poništavajući u njoj duh jevanđelja, u svetovnu korporaciju, željnu moći, novca i nekretnina.

(Autonomija)

Podelite ovu stranicu!