Tajni dogovor u Haagu

17 Feb 2017

Iz arhiva, 19.6.2009. godine: Kako je Haški tribunal zaštitio Srbiju i Crnu Goru pred Međunarodnim sudom pravde

Iako je Tribunal prvo pogriješio, a onda pokušao ispraviti svoju grešku, nakon smrti Miloševića beogradski dokumenti koji potvrđuju genocid u BiH su zauvijek zapečaćeni. Svoju odluku sudije Tribunala su zaštitile oznakom povjerljivo, što znači da bi njeno objavljivanje moglo dovesti do rigoroznih pravnih sankcija. No, nakon što su se ti dokumenti pojavili na skoro hiljadu adresa, umjesto da to iskoriste i pokušaju napokon doći do istine, predstavnici domaćih i inostranih vladinih i nevladinih organizacija, političari, parlamentarci, pravnici… u BiH ćute. Ćuti i Haag

Prošle sedmice su na nekoliko stotina adresa elektronskom poštom stigla dva faksimila dokumenata s potpisima sudija Haškog tribunala Theodora Merona i Fausta Pocara, a nose datume od 20. septembra 2005. i 6. aprila 2006. Radi se o odlukama Tribunala koje, ukoliko su originalne, potvrđuju sporazum između Međunarodnog suda u Haagu (ICTY) i Srbije i Crne Gore o zaštiti dokumenata koji su ključni dokazi za srpsko-crnogorsku agresiju na BiH i počinjeni genocid. Iako se radi o izuzetno važnim dokumentima, iz Tribunala se, ni sedam dana nakon njihovog pojavljivanja, niko nije oglasio.

S druge strane, u BiH niko od nadležnih nije našao za shodno da reagira i uputi zvanični dopis u Haag kojim bi se zatražio odgovor na pitanje da li su dokumenti autentični ili ne. Oglasila su se jedino udruženja žrtava organiziravši ekspresno press-konferenciju na kojoj je bio i prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava koji je ustvrdio: “Riječ je o sporazumu o sakrivanju dokumenata što predstavlja krivično djelo. Cilj je očito bio da se sakriju najrelevantniji dokumenti koji bi mogli ugroziti SCG. Odobrene su zaštitne mjere Srbiji i Crnoj Gori kako bi se zaštitili njihovi nacionalni interesi.” Na press-konferenciji je rečeno i da se radi uglavnom o zapisnicima i stenogramskim bilješkama Vrhovnog saveta odbrane SR Jugoslavije u kojima se, pored ostalog, nalazi i izjava tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića koji tvrdi: “Mi u BiH kontrolišemo 72 posto teritorije”?!

Zaštićeni dokumenti

U vrijeme kad su se pojavili ovi dokumenti, u Tribunalu je bio u toku proces protiv Florence Hartmann, nekadašnje glasnogovornice glavne tužiteljice Tribunala Carle del Ponte, koju ICTY tereti zbog “nepoštivanja suda i otkrivanja zaštićenih dokumenata ICTY-a”, odnosno zbog objavljivanja djelimičnog sadržaja dva zaštićena dokumenta iz septembra 2005. i aprila 2006. kojima se pod zabranu stavljaju personalni fajlovi nekadašnjih pripadnika Vojske Jugoslavije, ali i stenogrami i dokumenti Vrhovnog saveta odbrane (VSO) SRJ. Ovi dokumenti su bili i ostali predmet (svjetske) rasprave jer je ICTY odlukama o zaštiti na direktan način oštetio BiH onemogućivši joj da dođe do ovih dokumenata i priloži ih kao dokazni materijal pred Međunarodnim sudom pravde, čime bi, sigurno je, imala daleko veće šanse u dokazivanju direktne odgovornosti Srbije i Crne Gore za počinjeni genocid u BiH.

Bez tih dokumenata donesena je presuda prema kojoj je sva odgovornost prebačena na snage Republike Srpske. Ne ulazeći u razloge zbog kojih je Hartmannova objavila dijelove spomenutih dokumenata pred ICTY-em se kao svjedok optužbe protiv nje pojavio Yoricc Kermarrec, predstavnik francuske izdavačke kuće koja je objavila knjigu Hartmannove Mir i kazna, izjavljujući da je do sada prodato 3.799 primjeraka, a da je autorica dobila avans 15.000 eura, činjenica je da je ona skrenula pažnju javnosti na to kako su sudije Haškog tribunala zaštitile srbijanske dokumente na nepostojećoj pravnoj osnovi?!

Ovi dokumenti su bili i ostali predmet (svjetske) rasprave jer je ICTY odlukama o zaštiti na direktan način oštetio BiH onemogućivši joj da dođe do ovih dokumenata i priloži ih kao dokazni materijal pred Međunarodnim sudom pravde, čime bi, sigurno je, imala daleko veće šanse u dokazivanju direktne odgovornosti Srbije i Crne Gore za počinjeni genocid u BiH

Šta se, zapravo, desilo? Predstavnici Srbije i Crne Gore su 2003, u skladu s Pravilnikom o postupku i dokazima ICTY-a stupili u kontakt sa sudskim vijećem Haškog tribunala koje je vodilo postupak protiv Slobodana Miloševića. Uslijedile su povjerljive rasprave na kojima nije bilo predstavnika Tužilaštva. Na tim sastancima Srbija i Crna Gora su zatražile zaštitu stenograma i dokumenata VSO-a, kao i još nekih fajlova iz srbijanskih arhiva što je vijeće i odobrilo. Do problema po ICTY dolazi 2005. kada je Drugostepeno (Žalbeno) vijeće Tribunala (činile su ga sudije Mehmet Gune, Theodor Meron, Fausto Pocar, Wolfgang Schomburg i Mohamedy Scahabuddeen) odlučivalo po jednoj žalbi srbijansko-crnogorske strane žalba je bila povodom odluke tog istog vijeća da ne podrži zaštitu nekih personalnih dosjea Vojske Jugoslavije. Tom prilikom je Žalbeno vijeće izvršilo analizu zaštitnih mjera, koje je do tada dalo Prvostepeno vijeće, i utvrdilo da je većina zaštitnih mjera data na pogrešnoj pravnoj osnovi?!

Nacionalni sigurnosni interesi

Naime, Drugostepeno vijeće je tada reklo da je Prvostepeno vijeće pogriješilo utvrđujući “vitalne nacionalne interese” s obzirom da ih kao takve ne poznaje Pravilnik ICTY-a kojim se predviđaju “nacionalni sigurnosni interesi”. Tek nakon odluke Drugostepenog vijeća u cijelu priču se uključuje i Carla del Ponte koja je kasnije u nekoliko navrata, bezuspješno, tražila ukidanje ovih zaštitnih mjera.

Reagirajući na odluku Žalbenog vijeća, Prvostepeno vijeće je odmah promijenilo svoj stav i skinulo zaštitne mjere sa skoro svih (skoro svih!?) dokumenata koji su do tada bili pod zaštitom. Uslijedila je hitna žalba SCG-a koji sada od Žalbenog vijeća traži da poništi odluku Prvostepenog vijeća jer će u suprotnom “izgubiti proces pred Međunarodnim sudom pravde” u procesu koji je BiH pokrenula protiv SCG-a za utvrđivanje odgovornosti u proteklom ratu.

Žalba SCG-a je uvažena i Žalbeno vijeće je u decembru 2005. suspendiralo odluku o skidanju zaštite dokumenata u slučaju Milošević do donošenja konačne odluke. Dva mjeseca kasnije Milošević umire i Žalbeno vijeće donosi konačnu odluku: ponovo vraća zaštitu na sve dokumente čime su oni zauvijek izgubljeni za BiH, ali i za buduće procese.

Do problema po ICTY dolazi 2005. kada je Drugostepeno (Žalbeno) vijeće Tribunala (činile su ga sudije Mehmet Gune, Theodor Meron, Fausto Pocar, Wolfgang Schomburg i Mohamedy Scahabuddeen) odlučivalo po jednoj žalbi srbijansko-crnogorske strane žalba je bila povodom odluke tog istog vijeća da ne podrži zaštitu nekih personalnih dosjea Vojske Jugoslavije. Tom prilikom je Žalbeno vijeće izvršilo analizu zaštitnih mjera, koje je do tada dalo Prvostepeno vijeće, i utvrdilo da je većina zaštitnih mjera data na pogrešnoj pravnoj osnovi?!

Dakle, iako je Tribunal prvo pogriješio, a onda pokušao ispraviti svoju grešku, nakon smrti Miloševića beogradski dokumenti koji potvrđuju genocid u BiH su zauvijek zapečaćeni. Svoju odluku sudije Tribunala su zaštitile oznakom povjerljivo, što znači da bi njeno objavljivanje moglo dovesti do rigoroznih pravnih sankcija. No, nakon što su se ti dokumenti pojavili na skoro hiljadu adresa, umjesto da to iskoriste i pokušaju napokon doći do istine, predstavnici domaćih i inostranih vladinih i nevladinih organizacija, političari, parlamentarci, pravnici… u BiH ćute. Ćuti i Haag.

Ukoliko se sada ne izvrši pritisak na Tribunal da se napokon oglasi i kaže da li su odluke autentične, a onda nakon toga ne pokuša pokrenuti skidanje zaštite s dokumenata SCG-a, sigurno je da BiH nema nikakvih šansi u (najavljivanoj) reviziji presude Međunarodnog suda pravde. Upitnim postaje i procesuiranje Radovana Karadžića, čijom optužnicom je ponovo otvoreno pitanje odgovornosti Srbije za zločine i genocid u BiH, a hapšenje Ratka Mladića skoro pa da postaje nepotrebno. U suprotnom će, naravno, profitirati jedino Srbija, koja će ostati čista u svemu onome što se dešavalo u proteklom ratu u BiH.

*Dani, 19.6.2009.

(Dženana Karup Druško, Avangarda)

Podelite ovu stranicu!