STJEPAN MESIĆ: Ključ za Bosnu u Beogradu

19 May 2011

Dejton ne sadrži mehanizme koje omogućuju BiH da funkcioniše kao pravno uređena zemlja. Ključ riješenja za problem BiH nalazi se u Beogradu.

„Ratovi sami po sebi donose veliko zlo: mrtve, ranjene, razorenu privredu, uništenu infrastrukturu… Ali, ono što je možda još teže i bolnije – jeste mržnja koja dugo traje među kolektivitetima. Igmanska inicijativa je pošla od toga da kolektiviteti nisu krivi, da su za rat i zločine krivi oni koji su donosili odluke i oni koji su ih izvršavali. Dakle, da krivnju treba individulizirati, kao i samu žrtvu. Ako za zločine budu odgovarali konkretni ljudi, konkretne grupe, onda će kolektiviteti biti oslobođeni krivnje… Mislim da se Igmanska inicijativa potvrdila u proteklom vremenu i da je postala nezaobilazan faktor u saradnji među kolektivitetima na našim prostorima. Zato mi je drago što sam sa vama ovde danas i što sam u Igmansku inicijativu primljen kao redovan član“ – ovo su bile reči kojima se bivši predsednik Hrvatske Stjepan Mesić obratio okupljenim aktivistima i prijateljima Igmanske inicijative, asocijacije stotinak nevladinih organizacija sa prostora bivše Jugoslavije, na privatnom druženju na Fruškoj gori, tu negde nadomak Iriga. Ovogodišnji susret je protekao u znaku sećanja na Živorada Kovačevića, bivšeg predsednika Evropskog pokreta u Srbiji, poslednjeg ambasadora SFRJ u Vašingtonu i jednog od najagilnijih članova Igmanske inicijative, koji je nedavno preminuo.

Igmanska inicijativa je nastala u ratu, kada se grupa od 38 intelektualaca i mirovnih aktivista iz Beograda, Novog Sadu i Podgorice preko Igmana uputila u Sarajevo, koje je tada bilo pod opsadom i bombama, u znak podrške građanima ovog grada. Ta inicijativa nastavila je delovati i posle rata, s namerom da se u širem kontekstu održavaju veze u nekada trouglu, a sada četvorouglu: BiH – Srbija – Crna Gora – Hrvatska. Takođe, delovanje Igmanske inicijative usmereno je i na to da se javnostima ovih zemalja skrene pažnja na probleme koji nas tište i koji su prepreka uspostavljanju normalnih i civilizovanih odnosa.

Već sedmu godinu Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam i jedan od osnivača Igmanske inicijative, svakog maja okuplja prijatelje i saradnike iz svih delova bivše Jugoslavije na „antifašističkom druženju“. Ove godine gost iznenađenja bio je Stjepan Mesić, prijatelj Igmanske inicijative i donedavno „samo“ počasni član. Posle skromne ceremonije povodom prijema u „stalno članstvo“ i sjajnog roštilja koji je usledio, novinarke Žužana Serenčeš, Maja Leđenac i potpisnik ovih redova „privode“ bivšeg predsednika Hrvatske i SFRJ u hladovinu Popovljeve vikendice i započinju intervju, specijalno za sajt www.autonomija.info.

Hrvatska bi uskoro mogla privesti kraju pretpristupne pregovore. Kako gledate na činjenicu da je samo pitanje vremena kada će Hrvatska ući u EU, iz ugla Hrvatske, ali i celog regiona?

– Pregovori će se, po mom mišljenju, uskoro okončati i Hrvatska će biti spremna za potpisivanje sporazuma o ulasku u EU. To je naravno sjajna stvar za Hrvatsku, ali je dobra i za cijelu regiju. Regija će dobiti poruku da je moguće postati član najelitnijeg ekonomskog i političkog kluba koji se zove EU ukoliko ispunjavaš uslove i standarde, da to nije nemoguća misija.

Evropa se udružuje, htio to neko ili ne! Evropa će se udružiti, i ovaj naš prostor će se udružiti u Evropi. I kada proces zaokruživanja EU bude završen, ona će biti najvažniji faktor mira u cijelom svijetu, jer će i simbolički i praktički isključivati rat kao političko sredstvo. Svi veliki, svjetski ratovi počinjali su na tlu Evrope i uvijek su se vodili radi teritorija. Sada taj motiv više ne postoji. Kada se Evropa udruži, nema niti jednog razloga da se ratuje za teritoriju, da se mijenjaju granice. Dobićemo jedan funkcionalan prostor, a istovremeno će svaki narod živjeti u svom ukupnom kulturnom korpusu. Ako isti standardi i regulative važe na čitavom evropskom prostoru, a svaki narod živi u svom ukupnom kulturnom prostoru, onda su razlozi za rat eliminisani.

Hrvati žive i u drugim zemljama: u Bosni, u Srbiji, u Mađarskoj i Austriji – nadati je se da će taj cio hrvatski korpus uskoro biti u EU. I razvijaće se u skladu sa svojom tradicijom, u skladu sa kulturnim i ekonomskim postignućima. Isto važi i za Srbe: Srbi će živjeti i u Srbiji, i na Kosovu, i u Bosni i Hercegovini, i u Hrvatskoj, u Rumuniji, ali, u okviru EU, zajedno u svom ukupnom kulturnom korpusu… i nema nikakve potrebe za promjenom granica. Istovremeno, Evropa time dobija novi kvalitet, ona udružuje svoje građane, narode i ekonomske, naučne i kulturne potencijale stvarajući sinergetski efekat. Evropa će, ponavljam, biti najveći faktor mira na svijetu. Zbog svega toga je važno da Hrvatska što prije ostvari svoje članstvo i da naše susjedstvo dobije poruku da se može ući u Evropu i da se mora ući u Evropu.

Jedna od najvećih evropskih vrednosti jeste antifašizam, koji okuplja i naše prijatelje čiji se razgovor čuje u dvorištu. Koliko po vašem sudu u našem regionu ima prostora za borbu protiv fašizma?

– Svakako, imamo još dosta posla, pogotovo sada kada se fašizam na našim prostorima – povampirio. To je bitka koju moramo dobiti. Fašistoidni elementi misle da mogu da mijenjaju povijest, da mogu od pobjednika da naprave poraženog, a od poraženog – pobjednika. To do sada nikome nije uspjelo, pa neće ni ovim fašistoidima, „ustašoidima“ i „četnikoidima“. Oni su vrlo bučni, kontrolišu mnoge medije, ali sve to ipak ne može promjeniti istinu. Oni će i dalje bučati, ali su osuđeni na neuspjeh. Ipak, treba reći da su oni – opasni.

Treba imati u vidu jednu stvar: komunizam je velika ideja i on može uspjeti samo kao globalna pojava. Imate sada samo ostatke komunizma u svijetu, u Sjevernoj Koreji i Kubi, uza sve razlike među njima, ali to nisu atraktivna društvena uređenja, ona nikoga ne privlače. Imate i Kinu, gdje se razvijaju tržišni odnosi i gdje vlada jedna partija. Kina svakako neće ići u smjeru rigidnog komunizma, jer je dozvolila tržišnu utakmicu i tržišne uslove. Ovdje bih i dodao da se razlika između Kine i SAD, u smislu razvoja Kine a zaostajanja Amerike, upravo krije u tržišnoj utakmici. Dok Kina razvija tržište, Amerika ga suspendira, jer se razvijaju veliki industrijski kompleksi koji uspostavljaju monopole, a monopol isključuje konkurenciju.

Strah od komunizma je nestao, jer on kao mega-ideja ne može uspjeti, ali je fašizam opasan jer on može nastati i opstati i u maloj sredini. Zemlje koje su iskusile fašizam – mislim na razvijene zemlje – imaju instrumente za borbu protiv fašističkog zla. Nažalost, kod nas u regionu ima popuštanja, u mnogim našim zemljama ne razumije se kakva je opasnost od fašizma.

Ipak današnji je svijet, a posebno Evropa, sazidana na temeljima antifašizma, tako da veće prijetnje ne vidim, ali da je u pitanju smetnja – dakako da jeste!

Kako vi, gospodine Mesiću, doživljavate to što nekakva udruga veterana podnosi krivičnu prijavu protiv vas zbog navodnog dostavljanja dokumenata Haškom tribunalu?

– Ima tih NDH nostalgičara kojima smetam od kada sam se pojavio u politici. I sve što sam učinio, njima smeta. Međutim, njima je glavni motiv – hrvatski budžet. Njima treba novac iz budžeta, a da bi sebi dali značaj, oni moraju imati neprijatelja. a glavni neprijatelj je Stipe Mesić. I zato su oni uporni u borbi protiv Mesića, koji im je kriv za sve, izgleda i za Oktobarsku revoluciju i za Francusku buržoasku revoluciju…

Ali kad idemo na izbore, oni uvijek izgube. Dakle, oni nisu relevantni. To da će pokušati sve, da će pisati optužnice protiv mene, u to ne sumnjam. Ali, oni zapravo rade protiv sebe. Optužuju me da sam dao transkripte Haškom tribunalu, a hrvatski ustavni zakon o saradnji sa Hagom kazuje da je svaki građanin Hrvatske dužan da sarađuje sa Haškim tribunalom, da mora dati dokumente koji sud traži i da mora pristupiti Haškom tribunalu, po pozivu, kao svjedok ili osumnjičeni ili optuženi. I sada, ako ti progoniš onoga ko se drži zakona, onda je to nevjerodostojno. Protiv čega su zapravo oni? Oni, dakle, daju meni za pravo da je to što je u transkriptima – istina! Oni bi trebalo da tvrde da to što piše u transkriptima nije istina – to bi njima išlo u korist. Ako oni kažu da sam ja dao istinu, a istovremeno me napadaju, onda oni nisu vjerodostojni.

Nema tu nikakve opasnosti, ali je interesantno kako se međusobno dopunjuju. Ako me napadnu ustaše u Hrvatskoj, odmah četnici u Srbiji dižu glavu… Ako me četnici u Srbiji napadnu, onda ustaše u Hrvatskoj dižu glavu i daju jedni drugima za pravo. A mene to ustvari u politici i održava. Kad me ustaše i četnici napadaju, to znači da sam na pravom putu…

A kako vidite proces suočavanja sa prošlošću u našoj regiji tokom protekloj decenije?

– Vidite i sami da taj proces nije jednostavan, da ne ide lako. Mnogi bi htjeli da se to što se dogodilo – nije dogodilo. A ako se dogodilo, onda bi to, po njima, trebalo staviti pod tepih.

Da bi mi napravili prostor za saradnju u našoj regiji, na prostorima bivše Jugoslavije, moramo se suočiti sa prošlošću. Moramo se suočiti sa tim da su se zločini desili, da su bili stravični i da za njih treba odgovarati. Ali ko treba da odgovara? Oni koji su počinili zločine, oni koji su naredili zločine i oni koji su znali da su se zločini dogodili, a nisu preduzeli ništa da odgovaraju oni koji su ih počinili. Kada to učinimo, a to je na našim pravosuđima, imaćemo prostora za saradnju kolektiviteta, za saradnju na cijelom prostoru, i eksjugoslovenskom i regionalnom.

Kako zamišljate našu regiju u narednoj deceniji?

– Mislim da će cijeli region nakon ulaska Hrvatske u EU ići bržim tempom ka Evropi. U Hrvatskoj neki šire strah od Jugoslavije, govore da se stvara nova Jugoslavija. I kada bismo svi mi i htjeli da stvorimo novu Jugoslaviju, to nam svijet ne bi dao. Imali smo dva eksperimenta i oba su završila u krvi. Moramo stvarati ambijent u kojem ćemo dobro sarađivati, između sebe i sa drugima.

Najneuralgičnija tačka našeg regiona i dalje je Bosna i Hercegovina, pogotovo u svjetlu najnovijih političkih nesuglasica međe entitetima. Kakva je po vama uloga Hrvatske, a posebno Srbije u tome, i kako se unutrašnje prilike u BiH odražavaju na Srbiju i Hrvatsku?

– Objektivno, Dejtonski sporazum je bio pozitivan u smislu zaustavljanja brutalnog rata u Bosni i Hercegovini. Međutim, Dejton ne sadrži mehanizme koje bi omogućili BiH da funkcioniše kao pravno uređena zemlja. Entiteti se ponašaju kao države, a oni to nisu. Mislim da ključ riješenja za problem BiH nije ni u Sarajevu, ni u Mostaru, niti u Banjaluci. On se nalazi u Beogradu.

Mi smo u Zagrebu poslali jasnu poruku Hrvatima Bosne i Hercegovine, koja vrijedi i danas. Rekli smo im: „Hrvati Bosne i Hercegovine, vaša domovina je Bosna i Hercegovina, vaš glavni grad je Sarajevo, svoju politiku kreirajte u Sarajevu, svoju sreću i zadovoljstvo tražite u Bosni i Hercegovinu“. Takvu poruku Srbima u BiH Beograd nikada nije poslao. Potrebno je da Beograd sagleda BiH kao jedinstvenu državu i da Srbima iz ove države poruči da su oni građani Bosne i Hercegovine, da je njihova domovina BiH, a glavni grad Sarajevo, u kojem treba da kreiraju svoju politiku. Kada bi to Beograd jasno i glasno rekao, mnogi bi u Republici Srpskoj shvatili da mogu voditi politiku „etniteta“ a ne politiku entiteta, kakva se sada vodi. Time bi ojačale snage koje žele opstanak i prosperitet BiH.

Želim reći da mi nije jasno zašto međunarodna zajednica pokušava naći riješenje u dogovoru elite Bošnjaka, Srba i Hrvata. Da su oni mogli pronaći riješenje, ne bi ni bilo rata. Iluzija je da će oni pronaći dobro riješenje kroz dogovor. Potreban je ili novi Dejton ili da pod međunarodnim patronatom dođe do radikalnih izmjena prema Bosni i Hercegovini kao cjelini.

Da li ste mogli naslutiti, kao predsednik predsedništva SFRJ, ovakav, krvavi rasplet jugoslovenske krize, posebno događanja u Bosni i Hercegovini? I gde se nalazi izlaz?

– Kada sam bio predsjednik predsjedništva SFRJ, inkognito sam otišao u Njemačku i sastao se sa Hansom Ditrihom Genšerom, njemačkim šefom diplomatije. Razgovor je trebalo da traje pola sata, a ostali smo četiri sata. Rekao sam mu tada se ovdje sprema veliki rat. Rekao sam mu da će rat u Sloveniji biti kratak, pošto tamo nema Srba i Milošević ne računa na te teritorije. U Hrvatskoj će rat biti krvav, jer Milošević računa da bi tu mogao dobiti određene teritorije, ali da će biti vrlo brutalan u BiH. Rekao sam mu da će se na kraju dogoditi i to da će se Srbija kupati u krvi. Najprije mi nije vjerovao, ali kada sam ga vidio drugi put, priznao mi je da sam bio u pravu.

Sukob u SFRJ je bio sukob koncepcija. Jedni su htjeli da na miran način dođemo do novog političkog dogovora, da svako ide svojim putem, da stvorimo konfederaciju koja će biti oročena, na pet do deset godina, pa da onda vidimo šta će biti poslije. Drugi su pak željeli da mijenjaju granice. Milošević je to jasno rekao, međutim i Tuđman je tu osjetio svoju šansu. Žrtva je naravno bila BiH. Jedan je stvarao Republiku Srpsku, a drugi – hrvatsku republiku Herceg-Bosnu. Dakle, i jedni i drugi su radili na razbijanju BiH.

Iluzija je da oni koji su razbijali BiH, sada mogu da se dogovore oko budućnosti ove zemlje. Međunarodna zajednica mora biti mnogo odlučnija u sprovođenju svoje odluke da Bosna ostane cjelovita. Sadašnji dobri odnosi šefova bosanskog HDZ-a i Dodika ne može rezultirati dogovorom, jer bi to bio dogovor Srba i Hrvata protiv Bošnjaka. To se ne može dobro završiti.

Dodik kaže da nema ništa protiv trećeg entiteta, hrvatskog, ali da se on stvori na teritoriji Federacije. Tu se naravno previđa činjenica da je na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske prije rata živjelo 48 odsto Hrvata i Bošnjaka, koje su „očistili“ Karadžić, Mladić i Milošević. Sada ih je manje od osam posto.

I sada, Dodik kaže, samo vi stvarajte treći entitet, ali ne dirajte Republiku Srpsku. Istovremeno, on nije omogućio povratak Hrvatima i Bošnjacima u RS. I jedan i drugi entitet moraju iz budžeta da izdvoje sredstva i izgrade kuće onima koji su bez kuća ostali, bez obzira ko ih je srušio i čije su one. U Republici Srpskoj mora se omogućiti povratak Hrvatima i Bošnjacima, a u Federaciji – Srbima. Nije bitno da li će oni te kuće poslije prodati ili neće, to državu ne smije interesovati. Ovo je veoma važno pitanje, država mora da izgradi te kuće i to je jedan od preduslova da BiH počne da funkcioniše kao pravna država.

Iz Evrope ne dolaze samo dobre vesti. Tu mislimo na ekonomske krizu, ali i na uspon nacionalističkih partija u pojedinim zemljama EU. U kom pravcu se stvari, po vama, kreću?

– Nema tu neke velike opasnosti. Opasnost bi bila kada bi Njemačka poklekla. Ali, sadašnja Njemačka je izrasla na antifašističkoj kulturi. Njemci su platili ceh, ali su doživjeli katarzu, Njemci više ne prihvataju ono što im serviraju nacionalisti, Njemci su svjesni da su prouzročili patnje i bol drugima, ali i sebi…

Nedim Sejdinović
____________________
MESIĆ NA FILMU

Uskoro ćete se pojaviti u filmskom svetu, kao glumac. U filmu Filipa Šovagovića „Visoka modna napetost“ glumićete samog sebe – Stjepana Mesića, predsednika Hrvatske…

– Sa filmskom umetnošću sam se susretao tokom cijele karijere. Još kao student statirao sam u filmovima Jadran filma, u raznim koprodukcijama. To mi je bio dodatni izvor prihoda. Za dan-dva kao statist dobijao sam toliko novca kolika je bila i studentska stipendija, što je bilo vrlo prihvatljivo. U filmu Branka Lustiga „Ne okreći se, sine“ glumio sam ustašu. Pitao sam Lustiga zašto je mene odabrao za ustaškog oficira, a on je odgovorio – zbog obrva!

Kada je počeo da priprema film, Filip Šovagović se konsultovao sa mnom o tome ko bi mogao najbolje mene da glumi. I onda sam se ja sjetio da bi Stjepana Mesića najbolje glumio Stjepan Mesić. Šovagović mi je donio scenarij, ja sam ga pročitao i rekao: može. Biće to, po meni, interesantan film, crna polukomedija.

Podelite ovu stranicu!