STJEPAN MESIĆ: Iza opasnih riječi slijedi metak

25 Aug 2016

Nikad se nisam prestao baviti politikom, a ovo je vrijeme u kojemu se ne smije biti neutralan

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić prihvatio je poziv Narodne koalicije, u kojoj su Socijaldemokratska partija Hrvatske, Hrvatska narodna stranka, Hrvatska seljačka stranka i Hrvatska stranka umirovljenika, te će na izvanrednim parlamentarnim izborima 11. rujna biti jedan od njihovih kandidata za Sabor. Za Al Jazeeru Mesić govorio o toj kandidaturi, ali i odnosima u regiji, koji su i ovog ljeta zakomplicirani razmjenom teških riječi političara iz Hrvatske i Srbije, te budućnosti Bosne i Hercegovine.

Iako ste na 11. mjestu na listi Narodne koalicije za Prvu izbornu jedinicu, koja ne jamči siguran prolaz u Hrvatski sabor, daju Vam se velike šanse zbog mogućeg dobivanja takozvanih preferencijalnih glasova. Zbog čega ste na predstojećim izvanrednim parlamentarnim izborima odlučili vratiti se aktivnom bavljenju politikom?
– Kao prvo, nikada se i nisam prestao aktivno baviti politikom. Nije mi potrebna funkcija da bih to radio. Svako moje sudjelovanje na nekom međunarodnom skupu, svako putovanje na kojem srećem političare, ali i gospodarstvenike iz svijeta, svaki moj intervju – poput ovoga – sve je to aktivno bavljenje politikom.

A zašto sam sada pristao dati svoje ime na listi Narodne koalicije? Naprosto zato što sam želio pokazati da podupirem onu političku opciju koja jedina jamči napredak i stabilnost. Ovo je vrijeme u kojemu se ne smije biti neutralan, niti se može kalkulirati. Hrvatska ne može podnijeti reprizu eksperimenta kakvoga je imala u proteklih malo više od pola godine. Stranu sam odabrao i mislim da je dobro da građani Hrvatske to znaju.

Kako komentirate činjenicu da i dalje trajete na političkoj sceni Hrvatske, ali i regije, dok mnogi drugi više nisu toliko zanimljivi biračima?
– Upravo o ocjeni građana ovisi i dugovječnost nekoga na političkoj sceni. Da, imate pravo, ljudi me i danas znaju, i u Hrvatskoj i u regiji, prihvaćaju to da nisam zašutio kada sam završio predsjednički mandat, mnogima je to čak i drago i pozdravljaju moju aktivnost, jer su mene i moju politiku podupirali i kroz deset godina koliko sam bio predsjednik. Ili, kada je u pitanju regija, jer su moju politiku shvaćali.

Nekima, naravno, ne odgovaram, i to su oni koji mi već godinama bezuspješno “pakiraju” razne afere. Manje im smetam ja, a mnogo više stanovišta koja zastupam, prije svega beskompromisni antifašizam, kojega vidim kao nezaobilaznu osnovu demokratskog poretka. Ali, smeta im i moja predanost regionalnoj suradnji i inszistiranje na pravu svake zemlje da se, bez obzira na integracije čija je članica, bori za svoje interese. No, svatko tko me pozna dobro zna da ja zbog toga što me neki ne vole, što me čak i mrze, što mi prijete, svoja stanovišta neću promijeniti.

Na drugoj strani Dunava, u Srbiji, neki političari ne silaze sa scene od početka ’90-ih, a neki su se na nju vratili ‘u velikom stilu’. Zabrinjavaju li Vas poruke koje sve češće stižu iz Beograda, pa i ona rečenica Ivice Dačića, koja se doduše odnosila na Europu, da ‘sve ponovo miriše na krv, suze i znoj’?
– Zabrinjava me sve što “miriše” na nove napetosti, nove podjele, nova zaoštravanja, bez obzira odakle dolazi. Pripadam generaciji koja je iskusila Drugi svjetski rat. Nakon njega bili smo uvjereni da se tako nešto na našim prostorima ne može ponoviti. A doživjeli smo da se ponovilo – mislim na rat, razaranja i zločine. Ne mogu vjerovati da mogu postojati ljudi, bez obzira na to na kakvim su pozicijama nekada stajali, koji bi danas prihvatili rizik novih sukoba u jugoistočnoj Europi. A, pravo da kažem, ne vjerujem ni da bi svijet to dozvolio, mada se često čini kao da nikoga nije briga za to što se ovdje događa. Nadam se i vjerujem da, ako neki ovdje nisu naučili lekciju iz ratova u devedesetim godinama prošloga stoljeća, da su je naučili i Europa i svijet. Kažem: nadam se i vjerujem.

Upravo je Dačić bio jedan od aktera novog ‘rata riječima’. Zar je razmjena teških riječi, pogotovo onih koji današnju Hrvatsku uspoređuju s Nezavisnom Državom Hrvatskom, u duhu proeuropske politike i liderske pozicije na Balkanu kojoj Srbija teži?
– Nitko na Balkanu nije bogomdani lider, niti itko treba biti lider. Svi zajedno moramo biti lideri u naporima da se jugoistok Europe što brže stabilizira i demokratizira, da nađe svoj priključak na Europsku uniju. Rat riječima vrlo je opasna stvar, jer ne kaže se uzalud da iza riječi slijedi metak. Ima stvari u Hrvatskoj koje su neprihvatljive i koje i ja vrlo otvoreno i oštro kritiziram. No, ima apsolutno neprihvatljivih stvari i u Srbiji. Najpametnije bi bilo da svatko najprije počisti vlastito dvorište, a tek potom da prigovara susjedu kakvo je njegovo. Ako nam je svima ujedinjena Europa cilj, onda ćemo shvatiti da je takvo ponašanje neprihvatljivo i štetno. Hrvatska je članica Europske unije, pa to za nju posebno vrijedi. No, Srbija ima aspiracije ući u tu integraciju, pa bi svakako i ona to trebala imati u vidu.

I Hrvatska i Srbija u posljednje se vrijeme bave i rehabilitacijama pojedinih osoba iz Drugog svjetskog rata, pa se sve to koristi za dodatno podizanje tenzija. Trebaju li o pojedinim osobama i događajima iz prošlosti sud davati političari i pravnici ili povjesničari?
– Upravo to je ono o čemu govorim. O ličnostima iz prošlosti primarno trebaju suditi povjesničari, ali objektivno, a ne u službi ove ili one političke opcije. Mogu iznimno i pravnici, kada je riječ o ljudima za koje se pretpostavlja da su bili osuđeni bez krivnje, ili u montiranim procesima. No, takve rehabilitacije, ukoliko do njih dođe, ne smiju – to želim naglasiti – ne smiju biti u fukciji obračuna s ovim ili onim režimom.

I potpuno je promašeno uspoređivati standard suđenja iz vremena odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata s današnjima. Kada bismo tako postupali, morali bismo dovesti u pitanje i presude sudova za ratne zločine u Nirnbergu i Tokiju. Da budem do kraja jasan: za one koji su kolaborirali s okupatorima, za one koji su bili na strani sila Osovine, za one koji su izravno ili neizravno odgovorni za ratne zločine ili stradanja ljudi, nikakve rehabilitacije ne bi smjelo biti. Nigdje. O tome nemam nikakve dileme.

Hoće li, na tragu svih tih rehabilitacijâ, u srbijansku politiku biti vraćeno i naslijeđe politike Slobodana Miloševića, a posebno u svjetlu nekih tumačenja po kojima Srbija nije odgovorna za ratove u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?
– Nadam se da neće. To bi, naime, bio vrlo loš i potencijalno opasan signal za cijelu regiju. Nije Srbija kao Srbija odgovorna za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Niti je srpski narod za njih odgovoran. Odgovorna je tadašnja politička vrhuška Srbije, na čelu sa Slobodanom Miloševićem. To je nesporno, ma koliko da je nekima iz međunarodne zajednice, koji su dugo i predugo Miloševića tretirali kao uvaženoga partnera, takva ocjena neugodna. Suočavanje s istinom je vrlo često bolno, jer istina o vlastitim pogreškama i propustima nikada nije ugodna. To suočavanje predstoji još i nekim odgovornim faktorima u svijetu, ali i srpskom narodu, koji dobrim dijelom ni danas nije svjestan svega što je u njegovo ime učinjeno.

Neprestano ukazujete na vrijednosti antifašizma, no sve su češći i glasniji oni koji veličaju režime koji su otvoreno surađivali s fašistima i nacistima. Je li Drugi svjetski rat na ovim prostorima završio (kako nas je na to nedavno, u svom stilu, podsjetio i Milan Bandić)?
– Ma, Bandić pravi predizbornu predstavu. Naravno da je Drugi svjetski rat završio. No, njega su izvukli iz povijesnih arhiva oni koji su ga počeli revidirati, povijesni revizionisti, koji bi sada, više od sedam decenija nakon njegovoga završetka, htjeli promijeniti njegov ishod, pa da poraženi postanu pobjednici, a pobjednici poraženi. A sve je to opet u funkciji jedne, dozvolit ću si da kažem, perverzne politike, koja smatra da se može neprekidno hraniti mržnjom prema drugima, predrasudama prema drugima, koja opstaje na pretpostavci postojanja neprijatelja, a ako ga nema – onda ga izmišlja. Takva politika rehabilitira fašizam, ustaštvo i četništvo, a demonizira antifašističke borce i baca u zaborav žrtve fašizma. Na to ne pristajem, niti ću ikada pristati.

Kako u Drugom svjetskom, tako i u posljednjem ratu Bosna i Hercegovina najviše je stradala. Jesu li najave održavanja referenduma o Danu Republike Srpske i nepriznavanje Bosne i Hercegovine u režiji Milorada Dodika samo u funkciji pridobivanja političkih bodova i ostanka na vlasti, ili takvi postupci i retorika mogu ugroziti cjelovitost države i donijeti nove tenzije, pa i sukobe?
– Bojim se da je riječ o vrlo realnoj opasnosti za opstanak jedinstvene države Bosne i Hercegovine, a ne samo o neodgovornoj retorici. U pitanju je politika koja – na žalost – traži i dobiva podršku i u Beogradu. Krajnje je vrijeme da međunarodna zajednica, koja još uvijek ima mehanizme, sve to zaustavi, poduzme energične korake i spriječi ono najgore. Jer, svako dovođenje u pitanje jedinstvenosti Bosne i Hercegovine neminovno uvlači u igru i Srbiju i Hrvatsku, a time destabilizira i cijelu regiju.

Osvjedočeni ste prijatelj Bosne i Hercegovine, no jasno Vam je koliko je politika zakomplicirala funkcionalnost svih razina vlasti. Postoji li formula za prosperitetniju Bosnu i Hercegovinu, koja će biti država po mjeri njezinih građana, a ne političkih elita?
– Prošle godine sam, u jednom izaganju u Mostaru, iznio svoje viđenje budućnosti Bosne i Hercegovine. Ne mogu sada ponavljati sve što sam tada rekao, bio je to razrađeni koncept, ali naglasit ću dvije stvari. Prvo, licemjerno je kada svijet govori neka se političari u Bosni i Hercegovini dogovore, a mi ćemo svaki njihov dogovor prihvatiti. Da su se mogli dogovoriti, već bi se dogovorili. Ali – nisu. Međunarodna je zajednica navukla Bosni i Hercegovini luđačku košulju daytonskog ustroja i zato je razrješenje stanja koje je trajno neprihvatljivo moguće samo uz aktivno sudjelovanje te zajednice, odnosno kroz ono što nazivam Daytonom 2. Svakako ta konferencija ne bi smjela biti forum na kojemu će se Bosni i Hercegovini opet nešto nametati, nego forum koji će pomoći da stane na noge funkcionirajuća država, kakva sada ne postoji, država – kako Vi kažete – po mjeri njezinih građana.

Kako Hrvatska i hrvatske vlasti mogu pomoći Bosni i Hercegovini na putu izlaska iz dugotrajne političke krize i, posebice, ukazati bh. Hrvatima da im je glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb?
– Tako da s jedne strane ispunjavaju svoju ustavnu obvezu da se brinu o Hrvatima koji žive izvan granica Hrvatske, ali da im, s druge strane, uporno ponavljaju ovo što ste Vi rekli, a što sam i ja u deset godina predsjedničkog mandata nebrojeno puta naglašavao: Bosna i Hercegovina je država Hrvata koji u njoj žive, ne Hrvatska, nego Bosna i Hercegovina, i njihov je glavni grad – naravno – Sarajevo.

Usput budi rečeno, isto vrijedi i za Srbe u Bosni i Hercegovini. I njihov je glavni grad Sarajevo, a ne Beograd. I da krajnje jasno odgovorim na vaše pitanje: Hrvati u Bosni i Hercegovini shvatit će da je Bosna i Hercegovina njihova država kada ih vlast u Zagrebu – bez obzira na to koja stranka ili stranačka koalicija bila na vlasti – prestane zloupotrebljavati kao adut u ostvarivanju svojih kratkoročnih političkih ciljeva na hrvatskoj sceni.

(Mladen Obrenović, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!