ŠTEFICA GALIĆ: Na vlasti su umreženi nitkovi

11 Sep 2018

Jedino ozbiljno pitanje je kad će rat početi, a ne da li će ga biti

Glavna i odgovorna urednica portala tacno.net Štefica Galić jedna je od onih novinara u regionu koji su zbog svog protivljenja nacionalizmu i brojnim političkim i društvenim devijacijama naših nesrećnih zemalja – redovno izloženi pretnjama, uvredama, pa i fizičkim napadima. Fizički je napadnuta u svom Ljubuškom, i to dva dana nakon projekcije dokumentarnog filma „Neđo od Ljubuškog“, koji govori o njenom pokojnom suprugu koji je, zajedno sa njom, tokom rata devedesetih spasavao građane bošnjačke nacionalnosti. Nakon tog napada seli se iz Ljubuškog zajedno sa porodicom. Obračun sa njom je nastavljen i u Mostaru, a veoma je često izložena uvredama i klevetama hrvatskih nacionalističkih krugova i sajtova, bez – kako to već biva – adekvatne sudske zaštite.

„Štefica i njen pokojni suprug Nedeljko Neđo Galić, tokom sukoba Hrvata i Muslimana, uz pomoć falsifikovanih garantnih pisama, spasili su oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom… Nemam rođenu sestru, ali kada bih mogao da biram, zamolio bih Šteficu Galić da to bude ona“, napisao je u jednoj svojoj kolumni glumac Čedomir Petrović, sin legendarnog Čkalje, koji je i dugodišnji saradnik portala tacno.net.

Ovaj mostarski, levo orijentisani portal uveliko prevazilazi lokalne okvire. Teme kojima se bavi jesu balkanske i univerzalne, a saradnici su praktično autori iz svih delova bivše SFRJ.

Senad Pećanin je u jednoj kolumni za vaš portal napravio poređenje današnje BiH sa onom iz 1992, odnosno godinom početka rata. I zaista sve izgleda tako: na svim stranama nacionalistička divljanja uz državnu podršku, slična retorika političara, manje-više identični ljudi na vlasti, jezivi napisi u medijima, sada već interiorizovani nacionalizam… Kako to sve vama izgleda iz pozicije Mostara, podeljenog grada?

– Gledajući iz Mostara, sve to je još izraženije, pogotovo uz ovogodišnju predizbornu retoriku. Na vlasti su oni koji su nas uveli u rat devedesetih, jedinstvom nacionalizma, kriminala i zločina – „umreženi nitkovi“, kako bi rekao profesor Nerzuk Ćurak. U Mostaru deset godina nema izbora, ljudima je uskraćeno osnovno ljudsko pravo – da biraju. Ovdje vlada tiranija, dogovorena trgovina dvije nacionalističke stranke, HDZ i SDA, i njihovih poslušnika. Ljudi u strahu da im se devedesete ne ponove – ne reagiraju, ne bune se, šute. Sve je podijeljeno, i tako funkcionira godinama. HDZ drži sve važne pozicije u gradu: gradonačelnik, policija, tužilaštvo… i to je zatvoreni krug. SDA svjesno prihvata poziciju geta za Bošnjake kao nacionalne manjine bez obzira što u Mostaru Bošnjaka ima gotovo isti broj kao i Hrvata. Mostarski Srbi, koji su devedesetih gotovo nestali iz Mostara, danas za većinu odluka koje se tiču njih samih – pitaju Dodika. Uostalom, kao i Čović, koji je uvijek s desna Kolinde Grabar Kitanović, i na Bleiburgu i na Kninu. O „ostalima“ se i ne govori.

Zaista sve izgleda kao 1992. godine, samo mi se nacionalistička retorika čini izraženija nego tada. Čak je i Radovan Karadžić rijetko koristio retoriku kakvu danas koristi Dodik. Dok HDZ-ovska politika javno slavi UZP (udruženi zločinački poduhvat) i kao nacionalne ikone ističe presuđene ratne zločince, dotle bošnjačka politika održava svoj kontinuitet diletantizma, radeći tačno ono što pogoduje srpsko-hrvatskom nacionalizmu – svodi Bošnjake na vjersku sektu, a Izetbegović čak i na „tursku dijasporu“. Pa i međunarodne pozicije iste su kao i devedesetih – EU ponovno nema nikakvu politiku spram BiH, blagonaklona je prema Vučićevoj politici kao nekad Miloševićevoj, a SAD ponovno pokazuju istu nezainteresiranost. Kad sve to sagledate, čini se da je jedino ozbiljno pitanje kad će rat početi, a ne da li će ga biti. Dok srpsko-hrvatska politika igra na kartu iskorišćavanja globalne islamofobije i pokušaja završetka politike započete devedesetih, dotle bošnjačka elita izgleda neozbiljno i nespremna za bilo koji scenarij. Ni građanske stranke nemaju nikakav odgovor na sve to, i zato izgleda sve kao nekad – skupljeni u dnevnom boravku čekamo reprizu serije koju dobro pamtimo. A sadašnja politika čini upravo Mostar pogodnim gradom za obnavljanje „gradiva“ iz devedesetih.

Mnoge, pa i vas, ova poseta Vučića i medijska pomama koja je prati, neizostavno je podsetila na svojevremenu posetu Miloševića Gazimestanu koja je bila uvod u krvave ratove. Znamo da se istorija dešava prvo kao tragedija, a ponavlja kao farsa. No, da li ova farsa može imati takođe krvavi rasplet?

– Da, to je bila moja prva misao kad sam Vučića vidjela na Kosovu, uz svu medijsku retoriku – gotovo isto kao Milošević. Šta se događalo poslije, svima nam je poznato. Meni se čini da Vučićev plan za Kosovo nije preambiciozan kad je Kosovo u pitanju. Vjerujem da on želi samo uspostaviti princip koji će biti primjenjiv na BiH, čega se najviše bojim, a što Čović i Dodik priželjkuju. Međunarodne prilike im trenutno idu na ruku, lobiranje nekih evropskih desničara ili čak i iracionalni Trampovi potezi. Nadam se da taj scenario neće uspjeti.

Jasno je da rast nacionalizma, ksenofobije, primitivizma nije samo naš problem – ceo svet je uzavreo. Talasi izbeglica su pokazali da je zapadna demokratija veoma krhka, koliko god nam se nekad činila čvrstom. Ponekad izgleda da je balkanski virus proizveo skoro kosmičku pandemiju?

– Ultradesne stranke su u usponu ne samo u Evropi, emigracije poslije stravičnih sukoba na Istoku će se nastaviti, izbor Trampa u Americi i uspon Putina u Rusiji, muslimani su u strahu od mogućeg novog „klanja“ – sve to ide u jako lošem pravcu…. Setimo se da je Tuđman svoju političku karijeru počeo upravo sa idejom – „rat protiv muslimana kao druge civilizacije“ ili idejom o „predziđu kršćanstva“. Danas vidimo istu retoriku kod mnogih svjetskih lidera. Duh fašizma je pušten iz boce i sad teško da ga može iko vratiti u nju. Kada čitam knjige o holokaustu, sve tako liči na današnjicu – iza nekog ćoška vreba neki „netalentirani austrijski slikar“, kako reče Vaclav Havel, a slijede mržnja, strah, krv, smrt, genocid… povijest se lako može ponoviti. Smatram da ljevica mora da se bolje organizuje i djeluje, s novim idejama, s progresivnim snagama, kako bi se stvarao ozbiljan otpor ovom trendu, inače…

Štefica Galić: Skupljeni u dnevnom boravku čekamo reprizu serije koju dobro pamtimo iz devedesetih

Vaš portal Tačno.net jedan je od najprepoznatljivijih levo orijentisanih, antinacionalističkih portala u tzv. regionu. Pritom radite u ne baš naklonjenom, tačnije potpuno nenaklonjenom okruženju. Kako uspevate da se održite? I kako vam izgleda medijska slika BiH i regiona danas?

–Stanje u društvu se zrcali u medijima našeg cijelog regiona. Uz neke ozbiljne izuzetke, sve pršti mržnjom, lažnim vijestima, nacionalističkom retorikom, neodgovornošću… Tačno.net je lijeva aktivistička priča u ovom radikalnom dijelu svijeta, okruženi desnilom, trajno smo na udaru Čovićeve ulične desnice i raznih poslušnika sistema u Mostaru ili šire. To je znak da smo ipak važni. Mi smo entuzijasti i slobodni ljudi, vjerujemo u ovo što radimo, „mali džep otpora“, kako nas je nazvao Viktor Ivančić. Svojim djelovanjem smo željeli promijeniti paradigmu svijesti u ovom okruženju. Naši suradnici su lijevi intelektualci sa cijelog postjugoslavenskog prostora. Portal opstaje isključivo zbog entuzijazma suradnika, pomoći prijatelja i projekata na koje se aplicira. Koliko god nas je malo, ima nas dovoljno i radit ćemo i dalje bez obzira na prijetnje, verbalne, fizičke, financijske… jer po reakcijama ljudi koji nas čitaju vidimo da smo uspjeli u bastionima nacionalizma potaknuti kritičko mišljenje i dovesti u pitanje većinu tabua koje je uspostavilo nacionalističko društvo. U okviru CKM (Centar za kritičko mišljenje), koji je izdavač portala, pokrenuli smo prošle godine ŠKM (školu – radionice kritičkog mišljenja), u kojoj mlade generecije pokušavamo potaknuti kritičkom promišljanju stvarnosti, kako bi ostajali ovdje i počeli se boriti za jedan bolji i pravedniji svijet.

I jedno pitanje za kraj… Da li posle svega imate nadu da će na ovim prostorima nacionalizam ikada da prestane da bude dominantna ideologija i da će se sve stvari meriti tim aršinom, dok će ljudski životi uvek biti u u drugom planu?

– Ne vjerujem da će ovdje biti u suštini drukčije. Eto, bilo je bolje u Jugoslaviji, tadašnjem društvu, sve je izgledalo savršeno, nacionalizam se nije osjećao, i gle šta nam se dogodilo. Hercegovina je čuvarica ustaštva, svi veliki „koljači“ su iz Hercegovine, za što je posebno odgovorna Crkva, koja je njegovala tu tradiciju, uz časne izuzetke kojih je bilo. Bosanski franjevci su apsolutno druga, pozitivna priča. Ovaj dio svijeta uvijek će biti takav, nacionalizam i ustaštvo su preživjeli Jugoslaviju, rat devedesetih i danas su jači nego ikad. Isti je trend na cijelom postjugoslavenskom prostoru, samo s drugim varijantama. Možda ako se desi nešto gore nego što je bilo pa da ljudi shvate da su mržnja, strah i neznanje glavni krivci za sve, ako osvijeste pogubnost počinjenog zla i zatraže oprost od žrtava, možda nam tada dođe misao i o normalnom ljudskom življenju jednih s drugima.

Nedim Sejdinović (Autonomija)
Fotografije: Tačno.net

Podelite ovu stranicu!