Stanovnici Stupnog Dola ponovo preživljavaju ratne traume

15 Mar 2014

Bijeg osuđenog ratnog zločinca Dominika Ilijaševića iz zatvora probudio je bolne uspomene Bošnjaka iz ovog sela.

Muliju Liki? je 23. oktobra 1993. probudilo granatiranje. Nije ni slutila da ?e se tog dana njen život zauvijek promijeniti.

„Moj suprug Avdija rekao je, idi sad, gotovo je, bježi. Uzela sam bebu, Jasmina mog. Imao je 16 mjeseci. Ponijela sam samo flašicu za njega. Za ruku sam zgrabila i Ruska. On je tada imao 5 godina. Pobjegli smo u šumu”, prisje?a se Mulija.

Stupni Do, u kojem su 1993. živjeli uglavnom Bošnjaci, tog dana opkolile su snage HVO-a. U napadu koji je uslijedio zapaljene su sve ku?e, a 38 od 150 seljana je ubijeno, uglavnom ?lanova porodice Liki?. Najstarija žrtva bio je 72-godišnji Salih Liki?, a najmla?a Sabina Liki?, koja je imala samo dvije godine.

Oni koji su uspjeli pobje?i sakrili su se u obližnjim šumama. Sve vrijeme su bili u strahu da ?e vojnici HVO-a ?uti pla? njihove djece i prona?i ih.

„Davali smo bebama tablete za smirenje kako bismo ih umirili i uspavali. Nisam imala hrane za Jasmina, pa bih nasula malo vode u flašicu i ugrijala je rukama. Davala sam mu vodu da bar ne bude žedan”, kaže Mulija.

Stupni Do je bio napadnut zbog svog položaja i ?injenice da je bio okružen hrvatskim selima, kažu Bošnjaci koji su se prije nekoliko godina vratili u selo.

Na po?etku rata 1992. godine, hrvatske i bošnja?ke snage bile su saveznici protiv vojske bosanskih Srba, ali 1993. to se promijenilo i došlo je do sukoba izme?u ove dvije strane. Posljedice su bile kobne.

Jedan od po?inilaca ratnih zlo?ina u Stupnom Dolu je Dominik Ilijaševi?, poznat pod nadimkom Como. Bosanski sud ga je 2007. godine osudio je na 15-godišnju zatvorsku kaznu koju je služio u Mostaru.

Nakon što je odslužio ve?i dio kazne, Ilijaševi? je ostvario pravo na 25 dana dopusta. Me?utim, za vrijeme odsustva u septembru prošle godine, prebjegao je u susjednu Hrvatsku i zatražio da ostatak kazne služi tamo.

Prema bilateralnom sporazumu izme?u BiH i Hrvatske, ukoliko osu?enik iz jedne zemlje prebjegne u drugu, ta zemlja ima pravo odlu?iti da li ?e izru?iti bjegunca zemlji u kojoj mu je izre?ena presuda ili ne.

U slu?aju Ilijaševi?, Županijski sud u Zadru odlu?io je da bjegunca ne?e izru?iti jer ima hrvatsko državljanstvo, ali je tako?er prihva?ena presuda suda u BiH.

Ukoliko bi se Ilijaševi? vratio u zatvor u BiH, imao bi pravo tražiti osloba?anje nakon odsluženog ve?eg dijela kazne, ali u slu?aju vrlo teških krivi?nih djela, taj se zahtjev ?esto odbija.

U intervjuu koji je dao hrvatskim medijima, Ilijaševi? je izjavio da ne vjeruje da bi bio oslobo?en prije isteka cijele kazne, te da je to bio glavni razlog njegovog bijega u Hrvatsku.

Stanovnici Stupnog Dola se pitaju zašto je Ilijaševi?u uopšte bilo dopušteno da napušta zatvor i dodaju da su zbog ovog slu?aja izgubili povjerenje u bh. pravosu?e.

„Kako je mogu?e da osu?eni ratni zlo?inac dobije pravo na odmor kao da ne služi kaznu za teški zlo?in?”, pita se Mulija Liki?. “Ni kazna koju je dobio nije adekvatna, a sad je još i pobjegao u Hrvatsku. Kakva je to poruka žrtvama?”, dodaje ona.

U postupku koji je protiv njega vo?en u Haškom tribunalu 2005. godine, komandant napada na Stupni Do Ivica Raji? izjasnio se krivim za teško kršenje Ženevske konvencije, uklju?uju?i plansko ubijanje, ne?ovje?no postupanje i seksualno zlostavljanje, te bespravno otu?ivanje imovine. Raji? je osu?en na 12 godina zatvora, ali mu je u avgustu 2011. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.

Stanovnici Stupnog Dola sumnjaju da ?e Ilijaševi? zaista i odslužiti ostatak svoje kazne u Hrvatskoj.

„Ne vjerujem u hrvatsko pravosu?e”, kaže Zahid Liki?. “Njihovi mediji su u više navrata manipulirali brojem žrtava u Stupnom Dolu i težinom zlo?ina. Pokušavaju umanjiti težinu onog što se ovdje desilo”, kaže on. „Kako da o?ekujemo da hrvatsko pravosu?e bude pošteno u slu?aju Ilijaševi?? Sve da on i završi u hrvatskom zatvoru, ne vjerujem da ?e odslužiti punu kaznu, niti da ?e biti tretiran kao pravi zlo?inac.”

Zahid je sin Saliha Liki?a, 72-godišnjaka ubijenog u ovom pokolju, i jedan je od seljana koji su se nakon 2007. godine vratili u Stupni Do.

Zahid se prisje?a haosa i brutalnosti napada na svoje selo u oktobru 1993.

„HVO je naišao sa okolnih brda. Našli su i moga oca. On je najstarija žrtva. Tu su ga ubili, ubacili u ku?u i zapalili i njega i ku?u. Kasnije smo njegove kosti skupljali da bismo mogli napraviti mezar”, kaže on.

Zahid Liki? je pobjegao u obližnji Vareš, gdje se krio u jednom stanu sa suprugom Hidajetom i njihovim 8-godišnjim sinom Dadom. Ali, HVO ga je pronašao i odveo u logor u kojem je bilo još približno 350 Bošnjaka iz Vareša i okolice. U logoru su proveli 80 dana.

Strašne torture su vršene nad ljudima. Tukli su nas do iznemoglosti, a onda tjerali da ližemo krv, jedemo kosu i zube jedni drugima. Tjerali su nas da pjevamo ustaške pjesme. Još i danas nosim traume od toga”, kaže Zahid.

Oni koji su pobjegli u obližnje šume nisu se smjeli vratiti u selo. HVO nije dozvolio ni ukop žrtava sve do 30. oktobra 1993, sedam dana nakon pokolja.

Osim što su ubijali i razarali, napada?i su i silovali tri djevojke iz Stupnog Dola. Jedna je silovana pred svojim ocem, koji je nakon toga ubijen.

Jedna od ove tri žene danas živi samo nekoliko stotina metara od srušene ku?e u kojoj je napadnuta.

„Bila sam sa ocem, komšijama, ro?acima”, rekla je za IWPR žena koja nije željela da joj objavimo ime. „Bilo nas je 12 u jednoj ku?i. Tu su nas uhvatili. Tada je po?elo maltretiranje, otimanje zlata, odvodili su nas žene i silovali. Nas su žive zapalili u jednoj ljetnoj ku?ici. Polijevali smo se vodom iz šlaufa da ne bismo izgorjeli, dok nismo ugledali sjekiru, provalili vrata i pobjegli u šumu.”

Nakon rata se udala i ima dvoje djece i danas živi naizgled tipi?nim seoskim životom. Kaže da njena djeca ne znaju ništa o njenom tragi?nom iskustvu.

„Nakon onog što se desilo, nisam o?ekivala da ?e se moj život ikad normalizirati. Nisam ni razmišljala kakav ?e mi biti život nakon toga. Me?utim, udala sam se 1994. godine, došla su djeca, i onda je život dobio smisao”, kaže ona.

„Danas mi je život normalan, šta ?u, ali u meni ima nešto. U jednom trenutku sam sretna, u drugom bih plakala. Ne pro?e dan da ne popijem tabletu za smirenje”, dodaje ova žena.

Iako ne zna ime svog silovatelja, kaže da bi ga i nakon 20 godina mogla opisati i nacrtati njegov lik. Ipak, svim silama se trudi da nastavi sa normalnim životom, bez obzira na sve što je preživjela.

„Danas imam plastenike, proizvodim povr?e koje prodajem u gradu. Osim toga, imam i dvije krave, pa proizvodim sir, i njega prodajem. Djeca idu u školu, a mora se od ne?ega živjeti”, kaže ona.

Vijest da je Ilijaševi? na slobodi u Hrvatskoj ju je uznemirila.

„Sada živim u strahu. Nije lako kada znate da su oni koji su po?inili ratne zlo?ine u našem selu slobodni”, dodaje ona.

Za Muliju Liki? povratak u selo je težak, ali i ona se trudi da ne živi u prošlosti.

„Ne mogu zaboraviti šta se desilo. Ali imam dva sina i zbog njih moram da radim”, kaže ona.

Mulija isti?e da zna ko je po?inio zlo?in nad brojnim ?lanovima njene porodice, te da su neki od tih ljudi njihove prijeratne komšije. Neki od njih još žive u okolnim selima, a sigurna je da je jedan od zlo?inaca njen komšija.

Nai?e danas pored mene, ja sagnem glavu, okrenem je. A on svira iz auta, pozdravlja me”, kaže ona. „A ja se pitam koga pozdravlja.”

Minela Jašar izvještava za IWPR iz Sarajeva. Aleksandra Tolj izvještava za IWPR iz Isto?nog Sarajeva.

(Ovaj ?lanak je nastao u okviru projekta Pri?e iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajedni?ki realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost Sarajevo, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio.)

Podelite ovu stranicu!