Šta si radio u ratu tata?

18 Apr 2012

Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Žarko Puhovski, na tribini „Suočavanje s prošlošću“ govorio je o cijeni istine u poratnim okolnostima

Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Žarko Puhovski, na tribini „Suočavanje s prošlošću“ govorio je o cijeni istine u poratnim okolnostima. Banjalučku tribinu iz ovog ciklusa organizovali su Centar za demokratiju i tranziciono pravdu i Fondacija Fridrih Ebert.

Ovo predavanje profesora Puhovskog prenosimo u cjelini.

Želio bih činjenicu što sam ovdje da iskoristim da upozorim na to – što sve, po mojem sudu, doista znači naizgled sasvim jednostavna formula ili ako hoćete fraza suočavanje s prošlošću. Kakva je cijena, to je ono o čemu ćemo govoriti, koja se za to nužno mora platiti.

Društvo živi u čitavom nizu korisnih laži

Ponajprije počinjem sa jednim jednostavnim citatom jednog velikog irskog pjesnika, dzordz Bernard Šo, koji je rekao „svako pristojno društvo počiva na laži zato što je pristojno društvo“. Laž je ono u čemu društvo svakidašnje živi. I dobro se snalazi. Kad samo zamislite čovjeka koji bi zaista govorio istinu, samo istinu i ništa osim istine, lako je dokučiti da bi tog čovjeka rodbina, prijatelji, kolege i susjedi zajedno otjerali u ludnicu. I nerijetko me hvata tuga pri pomisli koliko takvih zaista sjedi u ludnici. Jer istinu izbjegavamo zato da bismo se manje sukobljavali. Smisao istine je dakle u tomu da kažeš stvari koje neki ne žele da čuju.  Dobar dan kolegice, katastrofalno izgledate danas.  Dobar dan prijatelju, vidio sam tvoju ženu sa našim zajedničkim prijateljem u malom hotelu blizu našeg grada… Sve stvari koje mi ljudima govorimo iza njihovih leđa. Pokušajte zamisliti čovjeka koji bi to svaki dan, čitav dan svima govorio. To niko ne bi izdržao.

Društvo, da bi mu bilo lakše, da bi sprečavalo sukobe ili ih ublažavlo, živi u čitavom nizu korisnih laži.

Npr. Jugoslavija nekad, Hrvatska danas, živi u fantaziji o tome da je Jadransko more najljepše na svijetu. To je nešto u čemu se živi i puno je lakše ostati s time, nego li to dovesti u pitanje. U svim društvima.

U situaciji u kojoj govorimo o poratnom društvu, to se još onda višestruko komplicira.

Jer su puno veći osjećaji, puno veći broj ljudi s povrijeđenim osjećajima itd. I onda se vrlo kristalno pojavljuje jednonostavno pitanje – dobro, a zašto je naprosto nama važno okretati se untarag prošlosti. Najbolje bi bilo zaboraviti. Puj pike ne važi. Točka, nula, idemo od početka.

Zašto je prošlost važna?

Ali imamo prvo jedana paradoks antropologijske naravi. Veliki grčki sljepac od kojeg počinje naša kultura koji se zvao Homer ima prekrasnu sliku koju gleda ovako – prošlost je ispred nas jer je vidimo, a budućnost je iza nas jer ju ne vidimo. To znači mi idemo natraške u budućnost ne znajući kamo idemo. Jedini način da se orijentiramo u tom hodanju natraške jeste da vidimo prošlost. I zato je prošlost važna.

Ali, da bi prošlost bila prihvatljiva moderne nacije, moderna ideologije, moderne religije, ali i stare takođe prihvaćaju prošlost po načelu samoposluživanja. Uzmem ono što mi se sviđa, ostalo ostavim tamo. Mi smo Hrvati tu bili žrtve pa ćemo o tomu pričati, ovo drugo nećemo pričati. Recimo, jedna od najljepših ulica u Zagrebu zove se Baruna Trenka. Vjerovatno prvog modernog ratnog zločinca u Evropi. Koji u ratu za austrijsko nasljeđe, takve zločine činio u današnjoj Bavarskoj da još uvijek imate sela, ja sam to provjerio, u kojima bake kažu unucima ako ne budu spavali doći će crni Hrvati, zaklaće te. Ali je on prvi metnuo neku maramu oko vrata od koje je nastala kravata, a kravata je simbol Hrvata. I mi smo izabrali baruna Trenka za našeg velikana iz prošlosti, jer je po svmu sudeći doista imao tu maramu oko vrata, usput je malo i klao, ali to smo zaboravili nakon nekog vremena.

To je taj princip samoposloživanja. Uzmemo naše dobre Hrvate i Srbe i tako dalje, ono što je bilo fino, ovo drugo ćemo pokušati zaboraviti i o tome nećemo govoriti.

I onda kada se neko javi kaže oprosti ali nije baš bilo tako.

Ko je vikao „Car je go“?

Onda se nalazi u poziciji koju najbolje opisuje Andersenova znakovita bajka o Carevom novom ruhu. Ne smije se nikada zaboraviti ko je vikao Car je go. Malo dijete! Jer malo dijete je autsajder. Malo dijete nije u igri. Nije prihvatilo obrazovanje, nije prihvatilo pravila, nije prihvatilo obrasce ponašanja. I može reći šta misli. Moderna društva to postižu tako što teroriziraju djecu školstvom. Školstvo ima zadaću formirati ljude što je moguće sličnije nekom idealu koje društvo nametne.

Pa to negdje izgleda ovako – negdje oko 3 godine dijete nauči govoriti jezikom, a kako su djeca mlada i glupa, a glupi ljudi govore jedino ono što znaju, a to je istina. I onda jednog dana dođe susjeda tati i mami u posjet, a dijete bi se igralo s tatom i mamom i kaže

Ja bih se igrao

a roditelji kažu

Ne, vidiš da je teta tu.

Ja bih se igrao.

Ne

Ja bih se igrao.

Ne!

Ja bih se igrao.

Ne!

Dijete izgubi živce i kaže

Pusti debelu kravu tata, igraj se sa mnom.

Tata kaže

Kako možeš dragu tetu nazvati debelom kravom?

Dijete kaže:

Tata, ti si juče rekao da je debela krava.

Na to  „debela krava“ uvrijeđeno ode iz kuće, dijete dobije batine da nauči da se neke stvari ne govore. I tu je početak tog procesa. To obično zovemo socijalizacijom, u kojima se navikavamo da neke stvari pred drugima, pred svima itd, ne govore. Formula je prljavo rublje prati u javnosti.

Heroji ili zločinci?

Nacije to još puno ozbiljnije shvaćaju. One imaju svoje junake. Koji su na konjima na glavnim trgovima. Veliki srpski pjesnik Miljković, koji je izvršio samoubojstvo u Zagrebu, napisao je jedan divan stih kad bi narodi znali šta je trebalo da se njihovi junaci popnu na konje, srušili bi njihove spomenike.

Jer, da preskočimo puno vremena, onda danas imate raspravu o tome je li netko bio heroj ili zločinac. A najčešće je bio i jedno i drugo. Gotovo svi heroji su bili zločinci, a i neki zločinci su bili heroji. Navodno za dobro svih. A kad laž zahvati ubijanje ljudi u vremenu kojeg se većina društva tog još sjeća, to je naša situacija 20 – ak godina od početka rata, onda se stvari još dodatno zaoštravaju. A pogotovo zato što imamo katastrofalno naslijeđe bivše Jugoslavije koje je počivalo na organiziranoj laži o prošlosti.

Svi koji su ovdje stariji dobro se sjećaju kako su nas gnjavili sa prvom, drugom, trećom, četvrtom, petom, šestom i sedmom ofanzivom, a ništa drugo nismo smjeli učiti u školi. A kod kuće su se slušale druge stvari. Kod kuće su bile familija četnička, ustaška, domobranska, familija handzar divizije, ne znam kako sve ne, i onda su kraj osamdesetih pokazale da su ljudi radije vjerovali lažima koje su slušali kod kuće nego lažima u školi. I jedno i drugo su bile laži. Ali lakše je bilo vjerovati lažima mog djeda, nego li profesoru u školi.

Raspadom jugoslovenske partije došlo je do liberalizacije javnih medija, ne zato što je to neko htio nego što se to nije moglo spriječiti. I onda je 40 godina mržnje u tišini izletjelo u javnost, pretočilo se u govor mržnje i zapravo predstavljalo uvod u rat. Ako se išta iz Jugoslavije može naučiti onda je to koliko je katastrofalno lagati o prošlosti. U kojoj mjeri je Jugosalavija zapravo propala zato što je sustavno 45 godina lagala o svojoj prošlosti. Pa onda kada je istina izašla na vidjelo ostalo je premalo ljudi koji bi takve stvari htjeli podržati ili za nju se zalagati.

Kad je ta situacija s opterećenjima iz ranijih razdoblja zaoštrena ratom eksplodirala, onda se nakon 20 godina, kada se eksplozija malo smirila vidi kakvu katastrofalnu ostavštinu imamo. Na primjer. Ne znamo elementarne činjenice o Drugom svjetskom ratu, a kamoli o ratu u devedesetim godinama.

Niko ne zna kada je počeo rat?

Veliki francuski filzof Volter je napisao u jednom tekstu veoma interesantnu rečenicu koja glasi  „budale i prostaci raspravljaju o činjenicama, pristojin ljudi raspravljaju o interpretacijama“, jer se o činjenicama ne raspravlja. Međutim, mi do činjenica nismo došli. U takozvanoj stručnoj literaturi, dakle u časopisima, je objavljeno da je broj žrtava u logoru Jasenovac između 20.000 i 1.200.000. Dakle 1: 60! Dakle, u stručnim časopisima, ne u petparačkim žutim medijima. To su sve neki prof. dr objavljivali. I jedno i drugo. I sada je sutacija došla do toga da je `94. godine kad je jedna komisija koju vodi Zulfikarpašić ustanovila da je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi, zagrebački Vijesnik na prvoj stranici napisao naslov Istina je konačno poznata, u Jasenovcu ubijeno samo 80.000 ljudi.

Osobno sam u životu vidio 17 leševa najviše. I to neću zaboravit. Kad pomislim da bi 6 puta više bilo 100 leševa, a 60 puta više bilo 1000 leševa itd, onda mi ova navijanja sa nekoliko tisuća leševa gore dole izazivaju zaista neugodne asocijacije. Međutim, činjenica je da mi te istine nemamo, jer nemamo ono što je uvjet za istinu, a to su elementarne činjenice, elementarne brojke.

Recimo, nitko od nas ne zna kada je počeo rat u devedesetim godinama. Mi znamo kada je počeo Drugi svjetski rat, mi znamo kada je počeo Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. Mi znamo, ako malo bolje poznajemo povijest, kada je počeo 1618. godine Tridesetogodišnji rat tzv Praška defenestracija, ali ja ne znam kada je počeo rat u Hrvatskoj.

Postoji barem pet datuma koji se u raznim varijantama pojavljuju. Što to dakle znači? Da su osnovne činjenice ostale otovrene, ne za interpretaciju, nego za fantaziranje. Onda neki kažu da je rat počeo `90. a neki kažu da je počeo `91. godine. Niko ne zna točno kad! U međuvremenu Hrvatska 22. decemra ili prosinca `90. godine je donijela svoj Ustav. Dvadesetdrugi decembar, to ovi malo stariji znaju, je bio Dan Armije i Hrvatska je bila još u Jugoslaviji i Dan armije je bio neradni dan. Međutim služebno se hrvatski ustav zove Božićni ustav, jer je valjda te godine Božić tri dana ranije došao. Bilo je nelagodno reći da je prvi ustav neovisne Hrvatske donešen na Dan armije, ali je to činjenica. Koja je nestala. Kao što je nestalo pitanje tomu kad je počeo rat. Kao što je nestalo pitanje tomu kako su svi ti tenkovi došli u Vukovar ili u Srebrenicu ili u neka mjesta oko Banjaluke, npr Mrkonjić Grad `95. godine. Ali su leševi ostali.

Onda imate dvije mogućnosti. Jedna je da naprosto kažete dogodio se rat. Zaratilo.

Kao da je to neka vrsta elementarne nepogode kao što su potres, cunami, poplave itd kao da to nisu ljudi napravili, nego, nekako se nešto sručilo na nas. Vi ćete i danas čuti, prije svega u BiH tisuće ljudi koji govore tako smo fino, dobro prijateljski živjeli u komšiluku i onda je zaratilo. Neko iz vana je pokvario naše. Kadkad je to istina, kadkad baš i nije. Pitanje je koliko je tko sudjelovao u tom… Gdje su svi ti ljudi bili `80. `88. `90. `92. Itd itd. Kako je funkcionirala solidarnost sa žrtvom.

Imamo dobar primjer sa tri grada. Kada je Vukovar napadnut u kolovozu, avgustu `91. godine, u Dubrovniku se kupali i uživali. Veoma lijepo mjesto. Kada je Dubrovnik napadnut u Sarajevu su pili kafu. A kada je svaki od ta tri grada napadnut, rekli su zašto nisu reagirali kad smo mi napadnuti. A oni nisu reagirali osim nekih prinudno, jer su smatrali, i u Sarajevu većina ljudi, to su nekakvi ustaško – četnički obračuni, to se nas ne tiče to do nas neće doći.

U Bosni 85% svih žrtava rata iz devedesetih

Bosna je nešto posebno. Ona je ispala poseban samo po tome što je u Bosni ubijeno 85% svih žrtava ovog rata. Po tome je posebna. U takvom okviru tzv velike slike ne pomažu. Ako ustanovimo da je pobijeno plus minus 125.000 ljudi u tom ratu od `91. do 2000. Računajuči Makedoniju, na području bivše Jugoslavije, onda imamo činjenicu da je na 255.804 kvadratna kilometra, što je bila površina bivše Jugoslavije, ubijeno toliko ljudi, plus minus nekoliko tisuća. To apsolutno ništa ni o čemu ne govori. I zato je posao koji se vezuje uz tranzicijsku pravdu u tomu da se ne zabadamo na insistiranje o brojkama, nego da kopamo, doslovce kopamo, od rupe do rupe i pronalazimo ostatke ljudskih sudbina sa imenima i prezimenima i po mogućnosti, datumima kad su poginuli.

Jer ono što nama treba u ime poštovanja i spram mrtvih ili radi toga da se za budućnost nekako stvari mogu suvislo orijentirati jesu imena mrtvih. Ne nacionalni postoci, ne ukupni brojevi. To će sve doći na to. Ali ne tako da najprije imamo broj, pa onda pronalazimo dovoljan broj žrtava da se taj broj opravda. Od pojedine sudbine do pojedine sudbine. I da vidimo tko su ti koji su doista žrtve rata.

To još uvijek neće puno pomoći ljudima koji žive u fantaziji naši su bili u pravu, njihovi su bili u krivu. Uvijek će vam reći, na svim stranama, bilo je kod nas ubojstava i ratnih zločina, ali to je kod nas sporedna stvar, a kod njih je to bio sistem ili sustav. A ovi drugi će za njih to isto reći. Uvijek je kod nas to bilo sporadično, neko je izgubio živce itd. I to se stalno ponavlja. I to nije bez presedana. Vi imate izjavu Vrhovnog Sovjeta Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika iz 1966. godine u kojoj se govori, prvi put kada se govorilo o optužbama za silovanje Crvene armije u trenutku kada su ulazili u istočne dijelove njemačke teritorije, da se Vrhovni Sovjet osjeća pogođenim time što su pojedinačni slučajevi neodgovorog ponašanja sovjetskih vojnika uzeti kao opravdanje za napad na Sovjetski savez i njegovu Crvenu armiju. Podatke, koji su danas više manje koncentrirano ustanovljeni govore o 650 do 700 tisuća ili hiljada silovanih žena.

I ako imate još da to neko zove  „sporadično“, onda će to neko u hrvatskoj reći da su  „sporadično“ ubili 700 civila nakon akcije Oluja ili da su ubili ne znam koliko u Srebrenici, ili ne znam koliko u Mrkonjić Gradu – pokazuje da je to samo opetovanje nečega što su drugi već učinili.

Iz toga se izlazi: a) činjenicama b) interpretacijom u smislu istine u cjelini, ali to opet neće pomoći ako se ne dogodi neki psihološki obrt.

Kad ljudi imaju nacionalističku psihološku blokadu ili patriotsku psihološku blokadu naši su u pravu, onda činjenice ne pomažu. Protiv emocija činjenice ne pomažu. Što pomaže? Druge emocije.

To je ono što se dogodilo u Njemačkoj 1968. godine, dakle 23 godine nakon rata, uskoro ćemo mi doći u tu fazu, kada je moja generacija, tadašnjih šezdestosmaša, uzdramala njemačko samopouzdanje, i Njemačka je danas evropska nacija sa daleko najmanje nacionalizma. U odnosu na Francuze, Španjolce, Engleze… Koga god hoćete. Jer je ta generacija protresla svoje roditelje. A povod je bio naslov inače jednog lošeg američkog filma, ali naslov je jako dobar koji se zvao  „Što si radio u ratu tata“. Onog časa kada ove naše lokalne zločince njihova djeca budu pitala o tomu, šta su radili u ratu, oni će ustanoviti da možete lagati policiju, da možete lagati istražiteljima Haškog suda, možete lagati sud, ali jako teško je lagati svoju djecu. I tu će početi pucati, ako budemo imali malo sreće.

Ova čvrsta ideja mi smo u pravu, mi nismo činili zločine, mi smo se branili… Svi su se branili! Samo su ponekad prelazili u protunapad. Jer ne mogu branitelji napadati, jer ne bi bili branitelji, pa su prelazili u prtunapad da bi ostali u funkciji branitelja. To je jezik pokušao nespretno sakriti.

Probiti tu emocionalnu blokadu je teško, ali prije toga treba probiti spoznajnu blokadu. Dakle, nepoznavanju činjenica, ovim teškim radom na ostacima rata. I nadati se da će se paralelno s time dogoditi ta pobuna ove generacije. Ne protiv šefa države, nego protiv tate i mame. Puno lakše se pobuniti protiv šefa države, nego protiv tate i mame i vlastite žene ili vlastiteog muža. Ako se to dogodi, dakle, ako se porodice, obitelji, nađu u sukobu zbog zločina nekih njihovih članova, onda društvo u cjelini, ako se to proširi, ima šansu da dođe do istine. Ako ne, da završim, živjećemo i dalje sasvim pristojno u svim ovim sredinama, ali u jedno vrsti moralnog idiotizma. Bez istine.

Hvala.

(Frontal)

Podelite ovu stranicu!