Srebrenica: Nastavak genocida

18 Jul 2012

Negiranje kao nastavak genocida

Srebrenica je i nakon sedamnaest godina mjesto bola, još svježa rana, svježa sramota i ožiljak na licu ove zemlje i svijeta. I ovoga jula ovaj istočnobosanski gradić je destinacija za mnoge posjetitelje: preživjele Srebreničane, Bratunčane, Vlaseničane i ostale Podrinjce rasute diljem svijeta, hodočasnike, aktiviste, dužnosnike. I ovoga jula u Srebrenicu se vratilo preko pet stotina tabuta.

Nakon što su kamioni dovezli tužnu pošiljku u Potočare, rodbina i prijatelji su imali priliku po prvi put se sresti sa onima o kojima nikada nisu prestali misliti svih ovih godina. Mnogi od njih su ’95. bili djeca, premali da zapamte očeve, djedove i sve one čija imena su postala dio njihovog prenesenog sjećanja na rodbinu koju nemaju. Danas su to odrasli ljudi. Jedan od njih, Admir Hajdarević, inženjer elektrotehnike, sa porodicom je došao iz Australije. Od oca Zihnije se oprostio aprila ’92. na autobuskoj stanici u Srebrenici. Nikad ga više nije vidio. S majkom i sestrom je krenuo na kratak put u – Sloveniju, koji se završio u – Australiji.

Mirnes Alić, još jedan srebrenički dječak, danas je vaspitač u odgojnoj ustanovi za mlade delinkvente u Idahou, SAD. Na poslu je dobio 15 dana dopusta kada je svojim poslodavcima objasnio zašto želi da ide Bosnu. Mirnes je prošao kroz Potočare jula ’95. Imao je 11 godina, što ga je i spasilo. Dvanaest članova njegove uže obitelji nisu bili te sreće. Njih su Mladićevi specijalisti za ubijanje procijenili dovoljno starima za umiranje. Mirnes već treći put dolazi na dženaze svoje rodbine. Deset njih je već na mezarju u Potočarima. Ovo je zadnja dženaza njegove familije, ukopava amidžu Sabahudina i djeda Šemsu. Još nisu našli daidžu, Izeta Krdžića, koji je ’92. nestao u Crnoj Gori gdje je radio.

Mersed Smajlović, direktor MC-a Potočari, kaže da ove godine, među 520 identificiranih žrtava genocida koje se pokopavaju u Potočarima, ima pet dječaka rođenih 1980, tri žene rođene 1901, 1921. i 1971, a najstariji mušakarac je bio rođen 1908.

 


Već godinama, na godišnjicu genocida u Srebrenici (a i mimo toga) autori ovoga teksta pokušavaju opisati ljudsku dimenziju srebreničkog genocida, najstrašnijeg zločina protiv čovječnosti, čiji je cilj bio zatiranje sjemena cijelom jednom narodu. Puno je toga već napisano, a opet srebrenička priča nikada neće biti do kraja ispričana. Cijeli svijet je prihvatio istinu o stravičnim zločinima počinjenim nad Bošnjacima zaštićene enklave UN-a u pet dana jula 1995. kada je ubijeno preko osam hiljada ljudi. Cijeli svijet, osim Beograda i Republike Srpske. Upravo oni su direktno odgovorni za sve to što se desilo u Srebrenici i diljem BiH, stoga i ne čudi laganje, negiranje i omalovažavanje ove planetarne tragedije koju su oni detaljno osmislili, planirali i realizirali.

Ni presude ICJ-a i ICTY-a, ni rezolucije o genocidu koju su usvojili Evropski parlament i vodeće demokratske zemlje svijeta nisu dovoljne Srbiji i RS-u da pokrenu proces preispitivanja svoje odgovornosti u najkrvavijem zločinu na europskom tlu nakon holokausta. Sigurno će i ovaj tekst srpske patriote, nacionalisti i raznorazni negatori istine čitati kao bošnjački, neistinit, politički, propagandni. Bez obzira što članak počinje konkretnim imenima i forenzičkim činjenicama. Ukoliko neko želi dokaze – postoje, utvrđeni u sudskim činjenicama. No, da li bi ikome palo na pamet da od britanskog novinara Eda Vulliamya ili američkog novinara Roya Gutmana traži dokaze za ono što pišu? Sigurno ne. I kakve je dokaze osim onoga što je vidio i čuo mogao Vulliamy ponuditi kad je pisao svoje prve tekstove o koncentracionim logorima u Prijedoru. Gutman, koji je uz druge tekstove o ratnim zločinima pisao i o logorima, objavio je knjigu „Svjedok genocida”, a za svoje izvještavanje je dobio Pulitzerovu nagradu, najveće priznanje za rad nekog novinara.

Za razliku od njih, kao i bilo kog drugog stranog novinara, ukoliko je novinar Bošnjak, pa je još i preživio rat u BiH, najčešće bude etiketiran kao subjektivan, kao da se o ovakvim stradanjima može pisati na nekakav neutralan način i bez empatije, bez obzira ko su žrtve. Nedavno, govoreći na jednom skupu o izvještavanju o ratnim zločinima, ko-autorica ovog članka je spomenula kako nekad ima dileme, pogotovo kad piše o Foči, svom rodnom gradu, gdje osobno poznaje žrtve, ali i zločince, da li je dovoljno profesionalna i objektivna. Mlada Poljakinja, koja iza sebe ima nekoliko magisterija u kojima se bavila tranzicijskom pravdom i suočavanjem s prošlošću nonšalantno, je prokomentirala: “Pa ti onda ne bi ni smjela pisati o tome!” Dženana je rekla da se onda nijedan novinar u Bosni ne bi mogao baviti time pitajući je: “Šta da radimo, da čekamo da oni koji su to počinili sad pišu o tome ili da čekamo vas iz objektivne Evrope da se time pozabavite?” Niko od prisutnih nije ponudio odgovor.

Neispričane priče

No, činjenica je da nije ona jedina koja tako misli. I nije problem kad to rade radikalne snage iz Banje Luke ili Beograda, problem je kad to počne stizati od onih koji su ponosni na svoja uvjerenja i koji misle da znaju sve o onome što se desilo u ratu u BiH i čak daju sebi slobodu da polažu pravo na činjenice, jer su oni, za razliku od nas iz Sarajeva, valjda, objektivniji. Posljednjih godina pritisci ovakvih vrsta na one u BiH koji pišu o ratnim zločinima sve su veći. Uostalom, čemu pisati ako će to čitati i tome vjerovati samo oni koji već odavno znaju sve o Srebrenici, Sarajevu, Foči, Višegradu, Prijedoru… Naravno, da su tome najviše doprinijeli neobjektivni novinari s obje strane entitetskih granica, ali prije svega politika Banje Luke i Beograda kojoj je pravo za negaciju zločina omogućio Dejtonski sporazum priznajući Republiku Srpsku i Slobodana Miloševića kao kompetentnog sugovornika koji je stavio potpis za mir u BiH nakon što je započeo rat i otvorio trogodišnju sezonu ubijanja u BiH koja je već tada bila međunarodno priznata.

Ovaj tekst nastao je kao rezultat razgovora autora o tim činjenicama i zajedničkog zaključka da nam niko ne može oduzeti pravo da govorimo istinu. Iskustvo Jevreja daje nam potvrdu da je ovo (jedini) ispravan način suočavanja s prošlošću i doprinošenju razumijevanja tragedije izazvane agresijom na BiH. Dogovarajući se šta da napišemo povodom ovogodišnjeg obilježavanja genocida u Srebrenici, Dženana je u Sarajevu pripremala materijale, dok je Hariz bio u Potočarima na Ljetnjem univerzitetu „Srebrenica” koji je okupio tridesetak postdiplomaca i istraživača, od Meksika do Australije i brojne predavače od umjetnika i novinara do naučnika iz BiH, regije i cijeloga svijeta, koji su razgovarali o etici i politici istraživanja i obrade genocida. Zajednički zaključak bio je da je jako bitno što ove godine iz govora političara i ambasadora rasprava o genocidu u Srebrenici prelazi na umjetnike, novinare i u naučne okvire.

U prostorijama devastirane fabrike akumulatora, istoj onoj gdje je više od 5.000 Srebreničana pokušalo pronaći spas jula ’95. diskutiralo se o konfrontiranju zla zvanog genocid i rata kroz knjige, poeziju, filmove, fotografije, skulpture i vizualne multimedijalne uratke. Iznesen je zaključak da se fokusiranjem na samo jedan događaj, samo jedno mjesto i samo jedan datum propušta da se ukaže na karakter rata u cijeloj BiH. Jer, nije se genocid desio samo u Srebrenici, i nije samo ’95. Učesnici su se složili da je veoma bitno da se fokusiranjem na Srebrenicu ne propuste ispričati priče o onome što se dešavalo u drugim gradovima, drugim malim mjestima, selima, zaseocima, koji su potpuno nestali. O zločinima koji nikad nigdje nisu zabilježeni.

Bosansko-australski umjetnik, Adis Fejzić iznio je konkretan prijedlog: obilježavanje godišnjice stvaranja RS-a koje bi se organiziralo u više gradova svijeta gdje bi se kroz umjetnost govorilo o tome kako je ona stvarana na sistematskim zločinima, jer, svi iz RS-a na sebe su već godinama preuzeli ulogu negiranja genocida i drugih počinjenih zločina namećući tezu da je RS bila u ratu sa BiH. Ova ideja je općepodržana od strane svih učesnika među kojima su bili Ferida Duraković, Adisa Bašić, Faruk Šehić, Bekim Sejranović, Gorčin Dizdar, Namik Kabil, Adela Jusić…

So na ranu

Na radionici o političkom pomirenju govorili su Ćamil Duraković, Emir Suljagić, Dževad Mahmutović, Alma Mašić i Mary-Ann Hennessey ispred Europske komisije. Osvrćući se, prije svega, na pitanje šta uopće znači pomirenje i koje su mu najveće prepreke, učesnici su bili jednoglasni u zaključku da je najveći problem što su građani u BiH potpuno izbrisani i sad samo postoje nacionalne skupine. Najveća barijera stvarnom procesu pomirenja u BiH je upravo Dejtonski sporazum koji je etnicizirao strukturu društva u kome je i čak i civilno društvo poralizirano po etničkim grupama.

No, svakako jedna od bitnijih jeste radionica na kojoj se raspravljalo o genocidu s naučnog stanovišta, a na kojoj su učestvovali profesori iz Australije, Austrije, SAD-a, Holandije, BiH, Velike Britanije i Hrvatske. Kroz niz predavanja, naučnici su isticali važnost etičkog i aktivističkog izučavanja genocida i ratnih zločina što jedino može doprinijeti njegovoj prevenciji.

Sudske činjenice o genocidu u BiH utvrđene su presudom ICJ-a u tužbi BiH protiv Srbije, kada je potvrđeno da je počinjen genocid, a sud je kao glavne krivce označio MUP i Vojsku RS-a, proglašavajući Srbiju krivom za nesprečavanje genocida. Uz to i ICTY je visokim oficirima VRS-a izrekao presude po kojima su krivi za genocid u Srebrenici. Nažalost, ove presude nikad nisu stigle do regije, odnosno nikad nisu prihvaćene ni od Beograda ni od Banje Luke, gdje političari i dalje tvrde da se genocid nije desio, da je u BiH bio građanski rat i da su se Srbi izborili za svoju republiku jer su bili ugroženi. Zahvaljujući tome počinioci genocida i zločina su u svojim sredinama –  heroji.

Nikad se niko iz međunarodne zajednice nije ni potrudio da natjera Beograd i Banju Luku da prihvate odluke međunarodnih sudova. Dokle ide negiranje i neuvažavanje žrtava bez ikakvog poštovanja za one koji na najtužniji dan u Srebrenici sahranjuju svoje mrtve, ove godine pokazuje Crkvena opština Srebrenice koja zajedno sa Boračkom organizacijom pravi program obilježavanja Petrovdanskih dana koji će se održati od 7. do 12. jula na području opština Srebrenice i Bratunca. I dok više od 30.000 članova porodica, uz brojne druge koji dolaze da odaju počast žrtvama, budu u Potočarima sahranjivali 520 mrtvih, u Srebrenici će se održavati fudbalski turnir, monodrame, nastupit će crkveni hor…

“To nije koncert, niti svečanost, to je nanošenje soli na naše rane. To su provokacije. Ovdje leže moja djeca, ali i hiljade drugih. Pripreme takvih događanja ustvari su proslava genocida. Svi oni koji dopuštaju takve stvari trebaju se stidjeti bijelih nišana u Potočarima. Memorijalni centar u Potočarima je naša tuga, ali i sramno ogledalo svih onih koji su dopustili genocid ’95. i nagradili zločince. Ovo što sad rade, nastavak je genocida u Srebrenici…” Ovako su proslavu Petrovdanskih dana doživjele majke Srebrenice.

 

Dženana Karup-Druško

Hariz Halilović

(BH Dani)

Sudske činjenice utvrđene u Haagu

Naredbe o ubijanju civila došle su s vrha

 


– 1991. Srebrenica je imala 29.198 stanovnika, od kojih je 73,2 odsto bilo muslimanske nacionalnosti.
– 1997. Srebrenica je imala 7.442 stanovnika, od toga 0,1 odsto Muslimana.
– Prema svjedočenju generala Morillona, komandanta Zaštitnih snaga UN-a u BiH, i ambasadora Arriea, šefa Misije Savjeta sigurnosti UN-a u BiH, srebrenička enklava se nalazila u okruženju srpskih snaga, počevši negdje od 1993. pa sve do 1995. i tokom tog perioda na stotine hiljada muslimanskih izbjeglica živjelo je u pretrpanom gradu u tragičnim humanitarnim uvjetima.
– 21. 3. 1995. Radovan Karadžić je potpisao Direktivu za naredna dejstva upućenu komandi 1. krajiškog korpusa. U vezi sa Drinskim korpusom, u Direktivi se kaže: “Planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uvjete totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”. General Smith je ovaj pasus protumačio tako kao da se u njemu daju uputstva da se “ljudima u tim enklavama ne dâ da dišu, da se izlože pritisku kako u fizičkom smislu tako i u smislu načina života, egzistiranja”.
– 6. 7. 1995. počeo je napad na Srebrenicu, a minobacački napad se u narednim danima pojačao. Snage bosanskih Muslimana uzvraćale su iz pješadijskog naoružanja i minobacača, ali su lako nadjačane.
– 11. 7. 1995. Vojska RS-a je ušla u grad pod komandom Ratka Mladića, koji je rekao: “Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i napokon došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”.
– Većina stanovništva okupila se oko terena na kojemu je bio smješten Holandski bataljon UN-a u Potočarima. U međuvremenu, vojska bosanskih Muslimana (28. divizija) odlučila je da izvrši proboj preko neprijateljske teritorije. Mnogi civili odlučili su da krenu za njima i u selu Jaglići formirana je kolona. Prema svjedočenju Bečirevića kolona je brojala između 12.000 i 15.000 muškaraca i protezala se nekih 10 do 15 km na putu ka Tuzli.
– Pretresno vijeće je o ovim događajima saslušalo svjedočenje Deronjića, koji je negdje 11. 7. 1995. imenovan za civilnog komesara Srebrenice. U ranim jutarnjim časovima 12. 7. svjedok je otišao u hotel Fontana, gdje je zatekao Ratka Mladića i još dva čovjeka. Razgovaralo se o sastanku zakazanom za kasnije, kome je trebalo da prisustvuju predstavnici Muslimana i UNPROFOR-a. Na sastanku su muslimanski predstavnici objasnili da žele sigurno da napuste područje.
– Približno 13. 7. 1995. autobusi i kamioni sa zatočenim Muslimanima stigli su iz Konjević Polja u Bratunac. Tokom večeri ljudi su mobilisani i rečeno im je da čuvaju autobuse. Svjedok je naveo da je Ljubo Simić to veče javio da ljude ubijaju i da se puca. Kasno uvečer 13. 7. pukovnik Beara je rekao svjedoku da ima “naredbe s vrha da ubije zarobljenike” iz Srebrenice u Bratuncu.
– Ima dokaza da su ubistva počinile jedinice VRS-a i da su organizirana na najvišim nivoima VRS-a. Većina izbjeglica u Potočarima bile su žene i djeca, ali se u ovoj bazi nalazilo i oko 300 muškaraca, dok je 500 do 600 muškaraca bilo oko nje. Približno 25.000 žena i djece, među kojima je bilo i staraca, evakuirano je iz Potočara autobusima.
– Major Franken, zamjenik komandanta Holandskog bataljona, naveo je u svom svjedočenju da je bio zabrinut za sudbinu muškaraca, jer im je Ratko Mladić rekao da će muškarce između 16 i 60 godina odvojiti od ostalih kako bi provjerio da li među njima ima ratnih zločinaca. Te muškarce su izdvojili, ispitivali u “bijeloj kući” (nalazila se van baze), a zatim su ih jednim plavim autobusom odvezli. Svjedok je pokušao da pošalje pratnju, ali mu to nije uspjelo, jer su je zaustavile srpske snage. Bilo je očigledno da VRS nije htio da Holandski bataljon vidi šta će se dogoditi. Svjedok je najmanje dva puta protestirao kod pukovnika Jankovića zbog toga kako se postupa sa muškarcima u bijeloj kući. Pukovnik Janković je prešao preko činjenice o zlostavljanju, rekavši da se pod kontrolom VRS-a nalazi 6.000 zatvorenika.
– Svjedok B-1804, imao je nadređeni položaj u Zvorničkoj brigadi. Obaviješten je 12. 7. 1995. da dijelovi muslimanske 28. divizije prolaze između Buljina i Milićke brigade. Svjedok im je postavio zasjedu. Ujutro 14. 7. Zvornička brigada ušla je u vatreni okršaj s dijelom kolone 28. divizije. Borba se nastavila i intenzivirala tokom noći 15. 7. U 14:00 sati 16. 7. postignuto je privremeno primirje, u okviru koga je predviđeno otvaranje koridora na 24 sata. Svjedok je posvjedočio da je veliki broj Muslimana uspio da prođe ovim koridorom dok je bio otvoren. Po zatvaranju koridora, Zvornička brigada i nekoliko jedinica MUP-a su, sve do 30. 7. pretraživale teren da vide da li ima “vojnika koji su zaostali za 28. divizijom”. Nađeni su ili zarobljeni ili odmah ubijeni. Svjedok je 13. 7. primio telefonski poziv od pomoćnika komandanta za sigurnost u Zvorničkoj brigadi, Drage Nikolića, koji mu je rekao da očekuju veliki broj muslimanskih zarobljenika iz Bratunca, te da se moraju pripremiti za te ljude. Nikolić je rekao i da zarobljenici neće biti poslati u logor Batković, jer su MKCK i UNPROFOR „znali za njega” i da je Ratko Mladić lično naredio da se zarobljenici ubiju u Zvorniku. Svjedok je dobio informaciju da se radi o približno 3.000 zarobljenika. Ima dokaza da je Radovan Karadžić 9. 7. 1995. dao naređenja za masakre.
– Dana 13. 7. 1995. svjedok B-1401 nalazio se u grupi muslimanskih muškaraca koju su prisilili da trči drumom koji je vodio za Bratunac. Skrenuli su na livadu iznad puta Bratunac – Konjević Polje, gdje su vojnici bosanskih Srba opkolili između 1.000 i 2.000 ljudi. Rečeno im je da se popnu na kamione. Krenuli su u pravcu Bratunca. Noć su proveli u kamionima. Popodne 14. 7. muškarce su iskrcali iz kamiona i zatvorili u školu u Petkovcima. Kad je pao mrak grupe muškaraca izvođene su pred školu poslije čega bi odjeknula rafalna paljba. Svjedoka su sa drugim zatočenicima ukrcali u kamion i odveli ih nedaleko od brane kod Petkovaca. Vidio je gomilu tijela ljudi koje su ubili ispred škole. Zatvorenike su prozivali radi strijeljanja u grupama od po pet. Kada su svjedoka i druge iz njegove grupe prisilili da izađu iz kamiona, rečeno im je “da nađu mjesto sebi”. Zatim im je rečeno da legnu, a onda su otvorili vatru. Svjedok je čuo kako izvode i ubijaju i druge grupe muškaraca. Kada su prestali da pucaju vojnici su pregledali tijela kako bi se uvjerili da su svi mrtvi. Pucali bi na svakog koga bi našli živog.
– Svjedok B-1395 je svjedočio o tome kako su ga 13. 7. 1995. uhapsili srpski vojnici i sa grupom drugih muškaraca Muslimana odvezli na jednu livadu u Lolićima. Pretresli su ih da vide da li imaju novca, dok su im ruke bile vezane iza vrata. Svjedok je čuo kako neki govore da na livadi mora biti oko 2.000 ljudi. Došao je Ratko Mladić i uvjeravao ih da će biti razmijenjeni. Dvadesetak minuta kasnije, jedna osoba u civilnom odjelu, rekla im je da formiraju kolonu. Kolona je bila duga između 400 i 500 metara, a na svakih šest metara čuvali su je srpski vojnici s automatskim puškama. Zatvorenike su odveli u skladište kod Kravice, koje je uskoro postalo pretrpano. Srpski vojnici počeli su da pucaju u skladište i to je trajalo sve dok se nije smrklo. Svjedok je uspio da da se zakloni jednim mrtvim tijelom. Čuo je kako leševe tovare na kamione.
– Svjedok B-161, pripadnik MUP-a Srbije u Loznici, bio je u Zvorniku u julu 1995. i svjedočio je o tome kako mu je u komandi RS-a u Zvorniku Drago Nikolić rekao da je Beara naredio da na području između Zvornika i Bijeljine u roku od pet dana “mora da nestane” 6.900 ljudi.
– 15. 7. 1995. svjedok B-1804 je razgovarao sa majorom Jokićem, koji mu je rekao da je pukovnik Popović naredio da se o zarobljenicima ne smije izvještavati putem radio veze, niti da se išta smije snimati ili napisati s tim u vezi. Kasnije tog dana svjedok je obavijestio potpukovnika Pandurevića o smaknućima, a on ga je pitao zašto civilna zaštita ne “zakopava”.
– Zna se za 43 masovne grobnice vezane za Srebrenicu: Tužiteljstvo je izvršilo ekshumaciju 23, a 20 ih je otvoreno da bi se potvrdilo postojanje višestrukih posmrtnih ostataka. U primarnim grobnicama nalaze se tijela onih koji su zakopani ubrzo nakon što je nastupila smrt. U slučaju Srebrenice, tu spadaju Vojna ekonomija Branjevo, Kozluk, brana kod Petkovaca, Orahovac, Cerska, Nova Kasaba, Konjević Polje, Ravnice i Glogova. U sekundarnim grobnicama nalaze se tijela onih koji su ranije bili zakopani u primarnim grobnicama, ali su ekshumirani i ponovo zakopani na drugom mjestu. Među njima su Hodžićki put, Lipje, Čančarski put i Zeleni Jadar.

(Iz međupresude Slobodanu Miloševiću)

Podelite ovu stranicu!