Srđan Šušnica: Zločinci žive “tople ljudske priče”

23 May 2017

"A zlikovci su tu među nama, piju kafu sa nama, voze se busevima, rade sa nama... Žive tople ljudske priče..."

Pre nekoliko dana, 20. maja 2017, novinar Dnevnog Avaza M. Dedić je, u sklopu teksta posvećenog predmetu “Crvene beretke” i ubistvu Miodraga Šušnice, uspio dobiti izjavu od “doktora” Stevandića o ovom slučaju.

Nenada Stevandića pitali smo šta o ovom slučaju misli danas, 25 godina kasnije?

“Ovo je potpuna politička kanalizacija i prebiranje po stvarima koje nisu za normalne ljude. Sve je poznato i ništa nije sporno. Onima koji to rade želim sve najgore, jer zloupotrebljavaju najniža osjećanja”, kazao je u izjavi za naš list Stevandić.

Ova izjava u prevodu znači: “Dragi/e žrtve i vaše familije… O, da, tu nema ništa sporno, sve se zna, mi smo ih pobili jer je to tako tad trebalo, stvarali smo “državu” i dobili smo je, oni zapadnjaci i balije mogu da nam duvaju i pričaju još sto godina da RS nije država, ali ko ih j… oni su nam je ozakonili i ne mogu nam ništa.

A to što vi sada tražite da mi odgovaramo za zločine to bre nije ljudski, nije bre za normalnog čoveka. Vi sada zloupotrebljavate osećanja, i to moja osećanja kao zlikovca… Šta vi mislite kako sam se ja osećao bilo dok sam sve to morao raditi… Niko ne pita kako je nama, jadnim ubicama… O da… i želimo vam da što prije pomrete, nastradate ili odete i ostavite nas normalne zlikovce i normalne republikosrpske ljude na miru!

Predmet “Crvene beretke” (banjalučke) i njihove nalogodavce i organizatore obuhvata najmanje 500 civilnih žrtava ratnih zločina počinjenih na teritorijama opština Banjaluka, Laktaši, Čelinac, Gradiška, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Jajce, Ključ i Skender Vakuf.

Samo u opštini Banjaluka je od 1992. do 1995. ubijeno više od 240 civila nesrpske (ili nedovoljno srpske) identifikacije. Za ratne zločina progona i istrebljenja na bazi etničkog i vjerskog u Banjaluci i banjalučkoj regiji odgovarao je politički i sigurnosni vrh tadašnjeg kriznog štaba, prije svega Brđanin i Župljanin. Zlikovci koji su bili u hijerarhiji ispod njih nisu ni očešani krivičnim postupcima.

Nije odgovarao ni Nedeljko Kesić tadašnji šef banjalučkog centra Resora državne bezbjednosti RS (koji je danas direktor HE na Vrbasu), ni Vojo Kuprešanin, ni Jovan Čizmović (oba tadašnji predsjednici kriznog štaba), ni Ljuban Ećim (uprkos tonama dokaza o zločinima koje je počinio i nad civilima i nad zarobljenicima na Manjači), niti cijela “karanovačka” i “lauška” ekipa zlotvora, niti Jovica Roguljić (koji je danas – da ironija bude veća – šef odsjeka za ubistva u banjalučkom CJB), ni Darko Ćulum (koji je danas direktor policije RS), ni Damjanović, ni Stevandić, ni Kajkut, ni Samardžija.

Neki su i umrli a da nisu ni pomenuti kao npr. zloglasni (i još jedan) doktor Vukić (možeš misliti kakav je to lik bio kad su ga arkanovci zvali “Vule zver”) ili Đuro Bulić, ili ti “prepošteni” Radić…

Niko nije odgovarao za ubistvo familije Čivljak, za ubistvo brata Marjana Beneša, kao ni za stotine drugih. A zlikovci su tu među nama, piju kafu sa nama, voze se busevima, rade sa nama… Žive tople ljudske priče…

Ceterum censeo Carthaginem esse delendam!

(Impuls)

Podelite ovu stranicu!