SRĐAN ŠUŠNICA: Zamislite naše živote bez Karadžića i inih

25 Mar 2016

Karadžić je zaista postigao sve što je mogao postići. Njegovo postignuće je očuvano, fiksirano, zamrznuto. Svi ratni ciljevi su postignuti, osim ujedinjenja RS i RSK sa Srbijom. To nije uspio ni Hitler. Karadžićeva najveća zaostavština je ipak etno-fašistički konstrukt RS koji će proizvoditi stalno nove „Karadžiće“ poput ovog najnovijeg produkta, Dodika

U starom gradu, gradu Višegradu, gdje Drina vjekovima pamet i leševe nosi, u starom hotelu „Višegrad“ koji je 2013. dobio novog vlasnika i novi naziv „Andri?ev konak“, dobronamjerni prolaznik, može na?i zanimljivu brošuru o Višegradu. Ako je potegne ?itati, tu ?e na?i zanimljivu definiciju ne?ega što se zove „Andri?grad“ – „…To je ustvari vizija kako je Višegrad mogao izgledati da ga nisu zaobišli renesansa i ostali istorijski periodi. U arhitektonskom pogledu sam grad je mješavina razli?itih epoha i stilova koji su je smjenjivali kroz istoriju ovog podru?ija: vizantijski stil, otomanski period, renesansa, klasicizam. Tokom šetnje kroz glavnu ulicu-korzo posjetioci ?e mo?i da se vrate u prošlost…“

Tragikomika? Ironija? Možda cinizam?

Naravno turisti?ka brošura ne kaže šta ?e „turista“ na?i kada se vrati u prošlost. Šta ?e ga tamo do?ekati. Hodaju?i korzom „Andri?grada“ i vra?aju?i se u prošlost, „slu?ajni turista“ bi mogao tako do?i na dan kada je pomenuti hotel prvi put otvaran. Da je tog lijepog dana daleke i perspektivne 1963. godine, „turisti?ki putnik kroz vrijeme“ nekom od prisutnih zvanica na otvaranju hotela makar i pokušao re?i kroz koji horor ?e stanovnici, nesrbi, tog grada pro?i 30tak godina kasnije. Zamislite da je naš „turista“ pokušao uzeti mikrofon i svima okupljenima na otvaranju, tog marta 1963. rekao – da ?e se za 30 godina od danas, grad zvati isto ali da to ne?e biti taj Višegrad – da ?e na stotine njegovih stanovika biti živi paljeni u ku?ama, zatvarani, ubijani i silovani po višegradskim ku?ama i hotelima samo zato što su Muslimani – da ?e biti bacani sa ?uprije i drugih prekodrinskih mostova kao i 20 godina prije – da ?e hiljade njih biti zauvijek protjerano iz grada i da se od srba rijetko ko pobunio a kamoli pružio otpor – da ?e ideološki otac i politi?ki naredbodavac istrebljivanja višegradskih Muslimana, izvjesni ?osi? i Karadži?, samo godinu dana nakon zadnjih masovnih pogubljenja višegradskih Muslimana prosljavljati „Andri?ev jubilej“ 20 godina od smrti jednog nobelovca, lamentiraju?i nad „mrtvim Višegradom“ i mrtvim ljudima za ?ije smrti su više nego odgovorni, jer su njihovu krv intimno i epski doživljavali i depresivno dozivali. Možete li zamisliti izraze lica i reakcije okupljenih zvanica dok naš „turist“ kazuje šta ?e biti sa gradom, šta ?e biti s njima u budu?nosti? Taj naš „turista“ bi momentalno bio skinut sa mikrofona i upu?en na psihijatriju u obližnji Sokolac. U toj instituciji posmatrali bi ga doktori i izvjesni mladi Karadži? srednjoškolac koji je tu došao u posjet ro?aku i pitali bi ga odakle mu dolaze te vizije i rije?i, a on bi im iz džepa potegao pomenutu turisti?ku brošuru iz 2013. godine i odgovorio: „pa odavde“. Rekao bi im da nakon tog pokolja skoro da ni jedan Musliman nije pretekao u Višegradu – da su se kasnije neki vratili ali da u „mrtvom Višegradu“ više pate nego žive – da nove vlasti u Višegradu koje sebe smatraju srpskim i ?etni?kim ne?e dati potomcima žrtava da postave ni jedan jedini biljeg ili pomen niti jednoj jedinoj žrtvi ?etni?kog orgijanja – da ?e se u tom „mrtvom Višegradu“ svake godine okupljati ?etnici, tu baš tu pred hotelom kojeg sada otvaraju ugledni ?lanovi partije – da ?e se u „mrtvom Višegradu“ podi?i novi grad „mrtvih Srba“ i da ?e ga nazvati po mrtvom nobelovcu kao što su po njemu preimenovali i ovaj hotel što ga otvaraju – da ?e ime tog „mrtvog nobelovca“, „mrtvog principa“ i drugih koji ne?e mo?i govorit, ti isti „mrtvi Srbi“ povla?iti po salonskim kaljugama, prljavim ustima i poslovnim knjigama ne bi li opravdali pokolje koji se po?iniše u njihovo ime – da ?e tog Karadži?a neki sud u dalekoj Holandiji suditi a „mrtvi Srbi“ slaviti kao heroja i nazivati zgrade i institucije po njemu ?ak i oni koji su ga pljuvali – da ?e glavni „mrtvi pjesnik“ i „elegi?ar Karadži?evog i ?osi?evog naslje?a“ me?u „mrtvim Srbima“ biti izvjesni Emir.

Predložak za holivudski scenarij? Poluistinit, polulažan? Možda. Baš onakav kakav je i svijet oko nas.

No ono što je istina jeste da su Karadži? i ?osi? tog marta 1995. godine u „mrtvom Višegradu“, 32 godine nakon otvaranja hotela Višegrad, dok se zgarište u Pionirskoj još crnilo, leševi raspadali u Drini, a krvave fleke na zidovima Viline Vlasi i drugih tamnica još zorno vidjele, nonšalantno odavali po?ast nobelovcu, Drini i srpskom ne/jedinstvu sa bulumentom sljedbenika i okupljenom svjetinom koji su se onemo?ali od tu?e krvi lako dali okovati u Karadži?eve krvave lance.

Na tom tzv. „Andri?evom jubileju“ tog marta 1995. Karadži? ?e izre?i i ovo: „…i da ?e sve ono što se dešavalo na Drini brzo pasti u zaborav, da ?e to biti jedna mala kriza koju svaki identitet ima u razvoju i da ?emo posle ove krize iza?i zaista jedinstveniji – sad imamo iskustvo i to iskustvo ne samo kad nam drugi stave granicu na drini nego i kad je i mi sami stavimo – i nadamo se da posle toga te granice više ne?e biti…“. Pogledajte njihova lica i govor tijela. Nema tu griže savjesti, ni trunke odgovornosti, ni zere krivnje za ono što se u tom gradu i drugim opštinama u sastavu današnje RS dešavalo pod komandom tog istog Karadži?a i ideološkim patronatom tog istog ?osi?a. Samo erotizirana požuda i intimna manijakalna mržnja istinski perverznog ?ovjeka koja ?e postati i ostati pravni poredak, ideologija i život njegovih „mrtvih Srba“, i trajati još 20 godina nakon pokolja nevinih u kojima se stvarala RS.

Umjesto griže savjesti, katarze i suo?avanja sa turobnom prošloš?u i istinom, imamo bahato i drsko uspravljenje sve politi?ke zaostavštine i perverzije dr Karadži?a i inih. Sve je tu. Granice, nazivi ulica, simboli, neo?iš?ena minska polja i još uvijek vidljivi tranšei, spomenici koji glorifikuju zadnji rat i srpske „juna?ke“ žrtve, pansrpski epski mitovi umjesto objektivne istorije, pravno-politi?ka ste?evina genocida oli?ena u politi?koj tvorevini RS-a, etni?ki o?iš?eni prostori BH opština u sastavu te RS. Naslje?e tog zlo?inca i njegov bolesni um još uvijek oblikuje naše i živote naše djece a kako stvari stoje sa „mrtvim Srbima“ i naši ve? sada „mrtvi unuci“ ?e živjeti kreature njegove perverzne misli zaodenute u mitomanski srpski epski i guslarski narativ. Šta više njegova zlo?ina?ka zaostavština se multiplicira, i nema boljeg primjera za to od Dodika ili mitomanskog „Andri?grada“, te pansrpske „germanije“ i bijele tkanine kojom se želi prekriti i u zaborav odpremiti prvi i jedini evropski genocid poslije 1945. Genocid sprskih nacionalista nad gra?anima Bosne i Hercegovine koje su oni percipirali kao Muslimane ili katolike ili mješance ili „turke“ ili „šokce“ ili na drugi na?in nedovoljno podobne da žive sa i uz sada ve? „mrtve Srbe“.

Karadži? je zaista postigao sve što je mogao posti?i. Njegovo postignu?e je o?uvano, fiksirano, zamrznuto. Svi ratni ciljevi su postignuti, osim ujedinjenja RS i RSK sa Srbijom. To nije uspio ni Hitler. Karadži?eva najve?a zaostavština je ipak etno-fašisti?ki konstrukt RS koji ?e proizvoditi stalno nove „Karadži?e“ poput ovog najnovijeg produkta, Dodika. I zaista šta sad za „mrtve Srbe“ može da zna?i jedna presuda i izre?ena kazna Karadži?u? Kako god da ga osude, on ?e za „mrtve Srbe“ biti heroj, a za potomke žrtava njegova preživjela politi?ka ostavština živa rana, dok je svijeta i vijeka. Da li je tu mogu? dogovor, razgovor? Više ne. Na jednoj strani imamo jednu real-politi?ku istinu o žrtvama, zlo?inu, genocidnim namjerama i posljedicama. S druge strane mi zaista imamo jednu uvjerenost „mrtvih Srba“ da navodno imaju istorijsko pravo na svoju nacionalnu državu, etni?ko istrebljivanje drugih i na život u politi?koj tvorevini genocida. S tre?e strane kolo istorije koje se ne može zaustaviti ili ignorisati, ?e vrlo jasno pokazivati da je ratnih zlo?ina u zadnjem ratu bilo na svim stranama, ali samo na strani srpske politike 90tih zlo?ini istrebljivanja i genocid su bili politi?ki cilj i namjera rata. Na drugim stranam tog cilja i namjera nije bilo, šta god „mrtvi Srbi“ mislili ili priželjkivali. I da, naivni su oni koji misle da ?e „mrtvi Srbi“ prihvatit ovu istinu suo?it se sa odgovornoš?u bez kapitulacije Karadži?eve i ?osi?eve politi?ke i ideološke zaostavštine. Katarzu i denacifikaciju može donijeti samo kapitulacija, a ne jedna presuda, a kapitulaciju samo sila. Zar je, sad ve? „mrtvim Srbima“ u tom kolu istorije trebao jedan Karadži?, ?osi? i mrtvi Višegrad, Prijedor, Srebrenica, Banja Luka…

No i bez sile naš „turist“ s po?etka pri?e mogao bi barem na kratko zamisliti da brošura iz turisti?kog vodi?a za „mrtvi Višegrad“ glasi malo druga?ije – „…To je ustvari vizija kako je Višegrad mogao izgledati da su ga zaobišli Karadži? i Mladi?…“

U mrtvoj Banjaluci, 24.3.1963. godine

(ta?no.net)

Podelite ovu stranicu!