SLOBODAN INIĆ: Značaj „međa“ i „kočeva“

16 Sep 2013

Podsetnik: Kako je to izgledalo u februaru 1994. godine

„Autonomija“ u rubrici Podsetnik objavljuje stare tekstove dobrih autora, čisto da se malo svi zajedno podsetimo na našu nedavnu prošlost. Tekst „Značaj ‘međa’ i ’kočeva’“ politologa i publiciste Slobodana Inića objavljen je u februaru 1994. godine u novosadskom nedeljniku „Nezavisni“, kojeg je izdavalo Nezavisno društvo novinara Vojvodine

Srbi su izgleda neumorni kad su u pitanju nacionalni programi i planovi. Čini se da nema naroda na svijetu sa toliko nacionalne maštovitosti i teritorijalne ambicioznosti kao u ovog naroda. Vođe im se u tom pogledu posebno ističu. Između „ujedinjavanja“ i „nasilja“ kao „oslobođenja“, pa opet težnje za novim „ujedinjavanjem“ odvija se celokupna srpska politička istorija.

Pa ipak, stalne neuspjehe na tom planu smjenjuju nove ideje i novi planovi. Ne postoji nikakva spremnost da se izvuku određene pouke zarad budućnosti. Čim se zavade s jednima oni onda iznova traže druge narode s kojima bi da tobože prave državu! Samo još kad bi ovi pokazali spremnosti na to – eto za narednih dvadesetak godina novog rata!

Teritorijalna skučenost

Tome je fenomenu između stalne „teritorijalne ambicioznosti“ i prave nesposobnosti da se „živi zajedno“ – teško naći odgovarajuće objašnjenje. Jedno od mogućih svakako treba uzeti u obzir. Naime, tradicionalni osjećaj srpskog čovjeka je teritorijalna skučenost. Generacije su ovoga naroda u prošlosti sve do danas odrastale s tim osjećajem.

Zemlja sa jednim laktom na Drini, a drugim na Timoku, skraćenim nogama na Kosovu i glavom koja svojim tjemenom udara na Dunav proizvodila je skoro anksiozan osjećaj skučenosti kod vlastitog naroda. Ništa manje i težnja za novim teritorijama probijala se kroz individualno držanje njenih žitelja. Malo je naroda sa toliko pojedinaca rođenih kao vječitih parničara zbog zemlje. Sudske arhive sadrže pravi pokret tzv. međaša.

Zbog „međa“ znaju među Srbima i glave da padnu. Neke od parnica traju i po pola stoljeća mada su njihovi današnji sporitelji praunuci ili čak čukununuci. Tome je, čini se, jedino objašnjenje nedostajanje intenzifikacije zemljišnog posjeda kao jednog od glavnih elemenata nedostajuće modernizacije u srpskog naroda.

Jer, kako objasniti s jedne strane, da je pola Srbije prazno u razvojnom pogledu dok sa druge strane, i stari i novi srpski nacionalni programi postavljaju pitanje ograničenja srpskog etničkog prostora i njemu saglasno odgovarajuće teritorije.

Tu imovinsko-„međašku“ i parničarsku crtu kod Srba, koja doseže visove prave nacionalne politike, najdoslovnije je demonstrirao Radovan Karadžić svojim već poslovičnim izjavama po evropskim metropolama kako Srbi u BiH gruntovno posjeduju više od 60 posto zemlje, čime se podvlači njen nacionalni karakter.

Odatle proističe i ne manje značajan zaključak da Srbi ne prave razliku između privatnog i javnog u imovinskim odnosima, čime se otkriva duh fiziokratskog kamaralističkog i kolektivističkog shvatanja zemlje kao svojine, što je u povratnom smislu temelj vanekonomske zavisnosti čovjeka od države.

Stoga, ako Srbi izbore u nacionalnom pogledu, putem ratova, teritorije od Muslimana i Hrvata na posjedovonoj bazi, na bazi grunta, onda ni oni sami u socijalnom pogledu nisu i neće biti slobodni.

Lude glave

Da bi se oslobodio inhibicija usljed teritorijalne skučenosti i posebno, da bi se sav ujedinio, srpskom narodu je preostajala samo jedna politika – politika zajednice sa drugim jugoslovenskim narodima. Samo je takvom politikom mogao ostvariti i svoje ujedinjenje i osjećaj teritorijalne komotnosti.

Nema, niti je moguće ujedinjenje čitavog srpskog naroda bez njegovog zajedničkog života sa drugim narodima. U svakom drugom slučaju, kao što pokazuju krvave posledice beogradske politike od 1987. godine, završiće ne samo u moru krvi, suza i znoja nego i u nemogućnošću da se takvo ujedinjenje ostvari, pa čak i kroz nove podjele i nova razdvajanja samog srpskog naroda.

Ali, ujedinjavanje i ujedinjenost srpskog naroda na osnovi zajedničkog života sa drugim narodima, ravnopravno i koegzistentno, podrazumjevalo je u isto vrijeme i suzbijanje u svakom od naroda, a posebno u srpskom, otklanjanje bilo kakve primisli o „vodećoj ulozi“ Srba i suzbijanje na toj osnovi centralističke vertikale, odnosno identifikacije sa takvom zajednicom, bilo da se radi o „zaslugama“ za nju, bilo da je riječ o nekim drugim „domino“ teorijama i nacionalnim pogledima u tom pravcu.

Jer, čim se dovede u pitanje ta vrsta ravnopravnosti naroda kroz zajednički život sa drugim narodima ruši se istovremeno i postignuto ujedinjenje srpskog naroda. To je bio i ostao krupan argument za svakog Srbina u pogledu njegovog zalaganja za ravnopravnost naroda pod uslovima, naravno, da takav ne misli da je ujedinjavanje srpskog naroda moguće na „miloševićevski“ način i kome je draža „nebeska Srbija“ od stvarne Srbije, kome je radije da mre nego da živi!

Naravno, ovaj argument ima zaista smisla za one koji shvataju da nema nacionalne ideje za koju je vrijedno zaratovati sa drugim narodima i, povrh svega, u takvom ludom ratu staviti na kocku sudbinu vlastitog naroda! Stvarni, puni i životni, svakom čovjeku jedan i jedini život, uvijek je u sukobu sa fantastičnim idejama ma kakve su one i s ma kakvim namjerama da su popločane.

(O Slobodanu Iniću, koji nas je prerano napustio 2000. godine, saznajte više iz pera Latinke Perović OVDE)

Podelite ovu stranicu!