SLAVENKA DRAKULIĆ: Logika Petrice Kerempuha

01 Nov 2011

Nigdar ni bilo da nekak ni bilo - nije loše kad se radi o pukom preživljavanju, ali nije i ne može biti usmjereno na budućnost. Jesu li se mladi u Hrvatskoj stvarno pomirili s time da će živjeti lošije od svojih roditelja?

Izbori su pred vratima. Napokon, jer ?e možda prestati politi?ki cirkus koji je okupirao javnu scenu u posljednjih par mjeseci. Naravno da ?e nadmudrivanje i dalje biti u prvom planu, ne nužno produktivno i ne nužno oko bitnih stvari. Šteta, jer je problema puno, a ozbiljnosti u politici nesrazmjerno malo.

Jedna od tema svakako ?e biti i rješavanje rastu?e nezaposlenosti. Stranke ?e se sigurno – kao i uvijek u sli?nim prilikama – natjecati u obe?avanju broja novih radnih mjesta koja ?e otvoriti kad do?u na vlast. Ho?e li obe?anja ostati tek dio predizborne retorike ili ne, vidjet ?e se kasnije. No situacija je takva da se ne bi trebalo olako nabacivati obe?anjima . Zapravo bi i stranke i glasa?i trebali biti prili?no o?ajni – ali ?ini se da nisu. Ljetos je Europska banka za obnovu i razvoj, zajedno sa Svjetskom bankom, napravila komparativno istraživanje u 34 zemlje isto?ne i zapadne Europe o tome kako gra?ani podnose posljedice recesije: pad životnog standarda, nezaposlenost itd., o ?emu je u lipnju izvijestio Financial Times. Studija potvr?uje da su gra?ani bivših socijalisti?kih zemalja, premda najviše pogo?eni financijskom krizom i recesijom te mjerama za oporavak strožim od onih nametnutih Gr?koj i Irskoj, ipak zadovoljni svojim životom, sa ?vrstom vjerom u demokraciju i tržišnu ekonomiju. Razlika u odnosu na 2006. jedva da je jedan posto u korist nezadovoljnih.

Šuti, može i gore

Dok su šefovi mo?nih banaka ostali zadivljeni ovim rezultatom, isto?njaci mogu jedino re?i: a što nam drugo preostaje? Zato što su, naravno, nau?ili na gore. Znatan dio Rumunja ili Bugara ili ?eha živio je u još ve?em siromaštvu (koje je, uzgred, bilo ravnomjernije raspore?eno od sadašnjeg bogatstva), a ve?ini je siva ekonomija bila osnovna djelatnost. Politi?ke i ekonomske promjene donijele su mogu?nost boljeg života, ali i sve ve?i socijalni jaz izme?u naglo oboga?enog i još siromašnijeg sloja društva. Ipak, još uvijek za one siromašne postoji nada da ?e u budu?nosti biti bolje. No što kad se ta mogu?nost smanjuje nao?igled, a nada polako kopni – kao što se doga?a upravo sada? Što kada sama mogu?nost i obe?anja ‘bolje budu?nosti’ postanu nedovoljna?

I Hrvati, premda nisu izrijekom spomenuti, o?ito spadaju u istu kategoriju zadovoljnih. Ovdje barem dvije generacije pamte bolja vremena – ali, bogme, i gora. Oni stariji pamte i drugi svjetski rat i ovaj nedavni, a njihova djeca nedavni, ali i to im je dosta. I naša je utjeha posve iste vrste: može biti i gore. Posljedica je to i ruralnog mentaliteta, odnosno nepostojanja uvjeta za planiranje budu?nosti. Prisjetimo se Krležina stiha iz školske lektire : ‘Nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar nebu da nekak nebu.’ Ova logika Petrice Kerempuha nije loša kad se radi o pukom preživljavanju, ali nije niti može biti usmjerena na budu?nost.

Apsolutni gubitnici

Pogledamo li statistike o nezaposlenosti, postaje jasnije zašto naš mentalitet i vladaju?a logika Petrice Kerempuha zapravo predstavljaju ko?nicu razvoja, ako ne i pogubnu stvar. Prema nedavnim podacima OECD-a, radi samo 52 posto radno sposobnih, a Hrvatska je samo tijekom ove godine izgubila 50 tisu?a radnih mjesta. Me?utim, kako je Hrvatska i prije krize imala iznimno nisku zaposlenost – tek 57 posto – tako ovaj pad, ma kako dramati?an, ipak nije onako drasti?an kao u drugim zemljama. U skladu s istraživanjem spomenutim na po?etku, jest da je loše, ali ipak ne tako loše… Trend pada prati i jedan drugi, zapravo najzanimljiviji podatak: mladi ?ine gotovo polovinu svih otpuštenih. Prema tvrdnjama stru?njaka, mladi su najve?e žrtve krize. A u toj ugroženoj dobnoj skupini, žene su apsolutni gubitnici.

Treba li to uop?e re?i da su mladi i žene posebno osjetljiva kategorija stanovništva u svakoj zemlji? Žene su osjetljive jer bez ekonomske sigurnosti nema stvarne emancipacije, neovisno o pravima zajam?enima zakonom. Tek primjera radi, nijedna žena ne?e napustiti muža nasilnika ukoliko nema siguran posao. Osjetljive su i stoga se natalitet, do kojeg je svakom društvu stalo, sigurno ne?e pove?avati u situaciji neizvjesnosti. Nezaposlenost mladih dalje zna?i da ne mogu biti neovisni – prinu?eni su živjeti s roditeljima i ovisiti o njihovom džeparcu. Naš je spas u ovom slu?aju patrijarhalna kultura koja odrasle ljude, ?ak i one od ?etrdesetak godina, još uvijek smatra djecom, pa ih rado podržava, ali i zarobljava. Ukratko, nitko ovdje ne?e umrijeti od gladi dok ima žive roditelje. A kad odu s ovog svijeta, još uvijek ?e se na?i nešto za prodaju, pa ?e se životariti i grickati lovu od vikendice sve do… Sve do… Penzije? Jedan od problema je i da ova generacija nezaposlene i besplatno školovane djece – što ?e uskoro postati samo san – ne?e do?ekati ni mirovinu. Najgore je da nitko ne može re?i roditeljima da istjeraju djecu iz ku?e, neka si na?u posao. ?ini se da posla nema. Ni ovdje, a ni tamo u EU-u.

NEET – nova vrsta nezaposlenosti

Današnja mlada generacija neosporno živi lošije od svojih roditelja koji su se tako?er besplatno školovali i koje je ?ekao siguran posao. Ta je pri?a gotova. ?ak ni obrazovanje danas više ne jam?i posao – štoviše, u otprilike 20 posto slu?ajeva ispada da je bilo beskorisno jer su prekvalificirani!

?injenica da je ovo širi fenomen (udio mladih me?u nezaposlenima u Španjolskoj je 44, a u Italiji 30 posto) nije uop?e utješna. Ako ni zbog ?ega drugog, ve? i zbog toga jer otpada jedna opcija, a to je emigracija. Italija je, primjerice, tako u posljednjih deset godina izgubila dva milijuna mladih. Otišli su iz zemlje traže?i zaposlenje drugdje. Sada je uspostavljena nova vrsta nezaposlenih: NEET – not in education, employment or training.

Politika koja tjera mlade u apatiju nije okrenuta budu?nosti. Koliko god i mladi i njihovi roditelji iskazivali zadovoljstvo situacijom ili ?ak spremnost na puko trpljenje, to ne može trajati. Neaktivnost kao na?in života rezultira gubitkom sigurnosti u sebe i svoje sposobnosti i kona?no, apatijom . Kako ozbiljna pobuna ni ovdje, ni u isto?noj Europi, nije baš previše izgledna, slijedi razo?aranje i rezignacija. To je još optimisti?ko gledanje na problem. Pesimisti?ko vi?enje, naime, uklju?ilo bi desni populizam.

Izgubiti mladost za svaku je zemlju ravno tragediji. O tome bi nova vlast trebala ozbiljno povesti ra?una i u?initi nešto dok još traje faza psihološke otpornosti na krizu, kako su to nazvali u istraživanju banaka. A za Petricu Kerempuha bilo bi bolje da živi u udžbenicima nego u našim glavama.

(Tportal.hr)

Podelite ovu stranicu!