SATKO MUJAGIĆ: Iznad rijeke zla gradimo most mira

31 May 2012

Proces katarze će biti dug, a u njemu politički lideri i mediji igraju ključnu ulogu, a političke volje nažalost još nema. Primjer je zabrana obilježavanja genocida u Prijedoru

Prije dvadeset godina počela je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, odmah nakon proglašenja nezavisnosti 1. marta 1992., te članstva u Ujedinjenim nacijama 22. marta 1992.

Na samom početku agresije oformljeni su logori koji su služili planiranom etničkom čišćenju. Jedan od najozloglašenijih je logor Omarska, tj. rudnički kompleks Omarska, u Prijedorskoj opštini.

Danas, dvadeset godina nakon zatvaranja logora, u krugu istog ne postoji ništa što označava mjesto na kome su ubijeni ljudi.

Danas se rudnički kompleks nalazi u vlasništvu Arcelor Mittal-a, čiji su vlasnici 2005-te godine odlučili da naprave i finansiraju izgradnju memorijalnog kompleksa na mjestu nekadašnjeg logora. Ta odluka je povučena s izgovorom da se Mittal ne želi miješati u političke prilike u Bosni i Hercegovini.

S našim sagovornikom, Satkom Mujagićem, bivšim logorašem Omarske i Manjače, govorila sam o logorima, Ratku Mladiću, jazu između BiH naroda, pomirenju i borbi da se izgradi memorijalni kompleks Omarska.

BHM: Satko, na samom početku želim Vam se zahvaliti za ovaj intervju.

Dvadeset godina je prošlo. Logori su zatvoreni, rat je prošao. Kakav osjećaj se kod tebe, bivšeg logoraša, budi danas kad znaš da jedan od najodgorovnijih za krvoproliće u BiH, Ratko Mladić, je izveden pred lice pravde?

MUJAGIĆ: Hvala Vama na prilici da kažem par riječi za BH Magazin. Zadovoljan sam i sretan. Istina, Mladić je izručen tako kasno da sam se, prošle godine, pitao da li će doživjeti kraj procesa. 16. maja ove godine sam ga vidio u Haškoj sudnici i nadam se da hoće. Čak mi se smješkao i mahao, a i ja sam njemu. Nadam se da će kraj procesa dočekati i Radovan Karadžić. I zbog pravde i zbog istine, a i zbog pravosnažnih presuda za genocid u Bosni i Hercegovini. Meni ne treba Haški sud da mi kaže da se genocid desio, međutim, mnogima izgleda treba. A, ubijeđen sam da će ovi procesi, kako god završe, dovesti do buđenja svijesti i kod Srba i kod svjetske javnosti. Uvijek naglašavam: Srbi kao narod nisu kolektivno krivi za genocid. Neki su se bunili i tokom rata. Jovo Radočaj iz Ljubije je ubijen u logoru Keraterm. Mirko Amidžić, iz Kozarca, je doveden u logor Omarska sa svojim Kozarčanima. Ni on nije dočekao kraj rata. Gojko Berić je u opkoljenom Sarajevu parafrazirao Adama Mochnika koji je rekao:”Patriotizam se mjeri količinom stida za zločine počinjene od vlastitog naroda”, pa zaključio:”Ja sam danas najveći Srbin!” U Sarajevu je Prva slavna prozvana ‘pravoslavna’. Jovo Divjak je napustio JNA i priključio se Armiji Bosne i Hercegovine. A, primjera ima još, i u Prijedoru i Kozarcu. Da ne zaboravim i Srđana Aleksića iz Trebinja. Prema tome, nisu svi Srbi krivi za genocid. Ali, jesu kolektivno odgovorni i dan danas da se spere ljaga s cijelog naroda. Isto onako kako su to učinili Nijemci nakon 1945., a i Hrvati po pitanju genocida nad Jevrejima iz Srbima za vrijeme NDH. I zato je hapšenje Mladića važno. A prvi rezultati se već vide, slabim odzivom podrške Mladiću na protestima prije nekoliko dana u Banja Luci. Pa, ako ja mogu reći, nakon svega što sam prošao u Kozarcu i logorima Omarska i Manjača, ne mrzim Srbe i nisu svi krivi i stidim se zločina ustaša iz II Svjetskog rata, jer je među njima bilo i Bošnjaka, stidim se logora Čelebići i Silos, zašto to isto za genocid počinjen u ime RS-a, ne bi rekli i oni koji sa zločinima i genocidom nad Bošnjacima nemaju ništa i to ne odobravaju? Isto tako, ponosan sam na narodne heroje Ahmeta Melkića iz Kozarca ili Esada Midžića. Ponosan sam na mog djeda Smaila koji je na početku onog rata ( II svjetski rat) bio veza doktoru Mladenu Stojanoviću, sa ilegalcima u Prijedoru. Njegov brat Adem, takođe Kozarčanin, ranjen je u partizanima. Tetka moje majke je Sena Kovačević, ilegalka u gestapou u Prijedoru, koja je napustila medresu i priključila se Titovom pokretu-zbog genocida nad Srbima. O ovome je pisao General Armije Vojske Jugoslavije, Kosta Nađ u svojim memoarima. Njen muž, Hasaga Sadiković, sin imama iz Bosanskog Novog, bio je prvoborac i na kraju rata pukovnik. O ovim ljudima niko u Prijedoru više ne priča. A njihov sin, dr. Esad Sadiković ubijen je u noći sa 5. na 6. august, istog dana kada je, nakon upada Ed Vulliamya i Penny Marshall u Omarsku i Trnopolje, počelo raspuštanje Omarske. Ubijen je nad jamom Hrastova Glavica sa još 123. logoraša Keraterma i Omarske. Čuo sam da je ubica tražio stolicu jer se umorio stojeći… Danas se u RS-u 9. maj obilježava kao da su samo Srbi ratovali protiv nacista. A da ne pričam da je još prošle godine četnički ravnogorski pokret dobio dozvolu za okupljanje iako se tačno zna da je Draža Mihajlović sa četnicima pobio na hiljade civila u Foči i Istočnoj Bosni, četrdesetih, a sarađivao i sa Nijemcima i Ustašama u bici na Neretvi. Od obilježavanja je u Prijedoru bukvalno napravljen cirkus. I što je najgore, i dalje se truju mlade generacije, a s time i žive u paralelnim svjetovima.

Proces katarze će biti dug, a u njemu politički lideri i mediji igraju ključnu ulogu, a političke volje nažalost još nema. Primjer je zabrana obilježavanja genocida u Prijedoru. Primjer je i reakcija Načelnika Opštine Marka Pavića, od juče, u kojoj između ostalog kaže: “Više ne želim sa vama polemisati, a kada vam istina bude osnovno mjerilo svih vrijednosti spreman sam uvijek za razgovor. A što vam smeta što prozivam pojedince? Znajte da sam prozvao Predsjednika Vlade kada sam mislio da njegov rad šteti Prijedoru, tako da ću i dalje imenom i prezimenom imenovati sve one koji nanose štetu Prijedoru.” Podsjeti me ovo na ‘prozivke’ u Kozarskom Vjesniku iz 1992. Tada su pisani članci sa lažnim optužbama, o uglednim Prijedorčanima, kao što je bio doktor Željko Sikora. Nakon jednog takvog članka Sikora je ubijen u logoru Keraterm. Paviću bih poručio da, ako mu treba lista, počne sa 5000. registrovanih logoraša u Prijedoru i Kozarcu, sa članovima ostalih 6. nevladinih organizacija u Odboru za obilježavanje genocida u Prijedoru, a zatim i sa 5700. ‘Čuvara Omarske.’ Zatim idu članovi porodica ubijenih, pa Žene u Crnom, 4. lica Omarske, studenti sa Goldsmiths Univerziteta u Londonu, studenti sa Aegis Trust, studenti iz Regensburga i Minhena, a i neki prijedorski Srbi kojima je dosta politike Sjeverne Koreje, u Bosni i Hercegovini.

Prije desetak dana, Pavić nas je optužio da uništavamo Prijedor. Rekao sam da je Prijedor uništen 1992. Ovo danas je spajanje svega što se 1992. pokidalo. Jedino živote ne možemo vratiti i to ostaje na teret svima koji su digli ruku na komšije, civile, žene, pa i djecu.

BHM: Logori na prostoru BiH su koristili u svrhu etničkog čišćenja. Najozloglašeniji je logor Omarska. Do sada su mnogi preživjeli logoraši posjetili mjesto nekadašnjeg logora. Kakav je osjećaj vratiti se na mjesto bivšeg logora i koliko je ljudi ubijeno u tom logoru?

MUJAGIĆ: Broj ubijenih još ne znamo. U svakom slučaju oko 460 je ubijeno u Omarskoj po podacima Udruženja Prijedorčanki Izvor. Međutim, po svemu sudeći može ih biti između 700. i 1000. za samo 3 mjeseca koliko je logor Omarska postojao. Zamislite da je Omarska trajala 4 godine, kao Jasenovac… U Omarsku sam nakon rata prvi put ušao 24. maja 2004. i zarekao se da više nikad neću jer sam danima bio u šoku, psihički skršen. Na sreću, otišao sam opet na nagovor Eda Vulliamya i Nerme Jelačić, iste godine 6. augusta. Nakon mnogih posjeta, tek prošle godine, 6. augusta 2011. u Omarsku sam ušao i izašao iz nje isti. Ne znam kako će biti u budućnosti, ali me ova naša borba za istinu, pravdu, priznanje, prihvatanje ‘dešavanja’, kako mnogi prijedorski Srbi to danas zovu, nekako ojačala. Hamdija Draganović, moj prijatelj i logoraš Omarske prije 2 dana rekao je da u Omarsku ne ide dok ne bude obilježen zločin počinjen tamo 1992. I mnogo je takvih…

BHM: Rat u BiH je bio krvav, mnogi su izgubili živote, mnogi protjerani sa svojih ognjišta. Koliki je jaz između etničkih grupa u BiH i da li je nepremostiv?

MUJAGIĆ: Jaz je, na žalost ogroman, ali nije nepremostiv. Ja sam zamrzio sve Srbe od 1992. i zarekao se: “Nikad u kuću, nikad ruku pružiti, nikad kafu popiti”. 1998. sam upoznao Gorana iz Banja Luke, a nedugo zatim, nakon dugih telefonskih razgovora, otišao do njega kući. Ponio i flašu viskija. Ne ide se prvi put praznih ruku… Tri puta sam stajao na putu i pitao se: “Kud ćeš? Što mu ideš? Svi su oni isti…? ” Na ulazu, Goran mi se nasmijao, kao da se cijeli život znamo, u kuhinji otvorio šljivu, krajišku. Dok je rezao suho meso, naglasio je, uz smijeh, ali i ozbiljno: “Nema svinjetine.” Ja sam mu ponio kasetu s dokumentarnim filmom o stradanju Kozarca, kao i snimke mene iz logora Omarska. Kad je uključio video, pozvao je sina od osam godina da i on gleda. Ja sam rekao: “Nemoj, Gorane, mali je još,” a on je uzvratio: “Neka, Satko, vidio je on već tvoj Kozarac i zna ko ga je zapalio. Neka gleda opet, a sad i s tobom.” I danas smo prijatelji. I ta posjeta mi je, hvala Bogu, otvorila oči. Od tih dana, kao ni prije rata, ne gledam na naciju nego na karakter i djela ljudi. Znam Bošnjake koji čine puno lošeg nama samima, a znam i Srbe iz Beograda, pa i Prijedora koji nešto čine da se ti mostovi opet izgrade.

Ovdje bih samo spomenuo Milicu Tomić i njenu grupu “4 lica Omarske” koji Omarsku posjećuju od 2010., u Beogradu i Banja Luci organizuju javne diskusije, a za svoj rad već su dobili nagradu za borbu protiv diskriminacije. Ja ih, Milicu, Vladu, Mirjanu, Srđana, Nenada, Dejana, Jovanku, Mariju, Branimira, zovem:”Vjesnici proljeća.” Žene u Crnom i Sonju Biserko valjda ne moram spominjati. Staša Zajović i Milica Tomić su 9. maja 2011. bile prve Srpkinje koje su u Omarskoj glasno i jasno rekle šta misle o zločinima i genocidu u Prijedoru, i Bosni i Hercegovini. I ovo se mora znati. Ti govori ubrzo (možda već sutra) će biti dostupni na youtube – u. I tim ljudima se mora dati šansa da osvijeste druge. I nemojmo potcjenjivati propagandnu snagu Miloševića, Ćosića, Karadžića… I juče, Pavić agresiju i genocid naziva građanski rat, a karakter rata je već davno utvrđen, još 1997. u slučaju: Tadić. Milioni Srba bili su ubijeđeni, da mudžahedini napadaju ‘vekovna srpska ognjišta’, da se u Kozarcu, ‘bastionu islama u Krajini’, brani otadžbina, itd. A u kozaračke džamije onda nije išlo ni deset posto stanovnika, danas je to, možda, nešto više.

Da zaključim, danas se borbom za memorijalne centre po prijedorskim logorima, Omarska, Keraterm, Trnopolje, borbom za uklanjanje spomenika srpskim borcima u Trnopolju, borbom za obilježavanje genocida u Prijedoru (ni to ime se tamo ne smije koristiti – zadnja faza genocida je poricanje), gradi most mira na riječi zla. Jer kad Srbi shvate šta se sve dešavalo, biće više Milica i Staši, a kad Bošnjaci i Hrvati shvate da svi Srbi nisu isti, doći će opet do razumijevanja i tolerancije, a zatim i do pravog suživota u Bosni i Hercegovini. I da se ne varamo, samo takvi i samo tada možemo u Evropsku Uniju. Bio sam neki dan u Poljskoj. Zemlja i ljudi su bukvalno procvjetali za 20 godina, a 1990. Poljaci su po pijacama Bosne prodavali alat za ‘črvenu’. Mi se, prepametni i puni nacionalizma, još valjamo u blatu i upiremo prstom jedni na druge… Jaz je,znači, ogroman, ali most je u izgradnji.

BHM: Često čujemo priče o pomirenju i suživotu. Da li ste, tokom posjeta BiH, primjetili uspjeh na tom planu?

MUJAGIĆ: Naravno da jesam. Pogotovo u urbanim sredinama, ali ne samo tamo. Ja sam obnovio prijateljstvo sa Nikolinom i Mladenom. Ne vjerujem da sam sam u tome. A stekao sam mnoga druga, upoznao sam jednu Milenu, Nenada, Milicu, ljude od kojih sam puno naučio i počeo razmišljati ovako kako danas razmišljam. Pratim Blaža Stevovića i njegove britke analize, Teofila Pančića, Gojka Berića… Tu je i Nino Maričić, bivši fotograf Dana, koji je poslije rata u Omarsku ušao, vjerovatno, više puta nego hiljade Prijedorčana i Kozarčana. A njegove odlične slike uz tekstove Eldina Hadžovića govore više nego ‘patriotski’ pokliči (pojedinaca) iz dijaspore o osveti i mržnji.

BHM: Grupa: ‘Čuvari Omarske’ je nedavno otvorena na facebook-u i ima preko 5000. članova. Recite nam nešto više o toj grupi.

MUJAGIĆ: Grupu ‘Guardians of Omarska / Čuvari Omarske’ osnovali smo 4. aprila 2012., Elmina Kulašić, Alison Sluiter i ja. Povod je bila odbijenica ulaska u bivši logor Omarska studentima iz Minhena, u martu 2012., te negiranje logora u Krajini od strane jednog poznatog holandskog ‘filmadžije’, čije ime iz prezira ne želim ni da spomenem, te prva odbijenica ulaza u Omarsku studentima sa Goldsmiths Univerziteta iz Londona, grupi ”Spomenik” i grupi ”4 lica” Omarske iz Beograda. Pazite sad situaciju. Britanska firma Arcelor Mittal, koja nam je 14. januara 2005. na sastanku u Rotterdamu, između ostalog, obećala da će ulaz uvijek biti omogućen, uz lokalne, znači srpske vlasti, načelnika Pavića i direktora Mittala Jelaču, 14. aprila ne pušta u Omarsku Srbe iz Beograda i profesora Weizmanna sa studentima iz Londona… U fudbalu se to zove autogol.

Zanimljivo je da sam ih opomenuo, to jest sedmicu ranije poslao mail Mittalu i napisao da se te ljude mora pustiti, a ako to ne učine da će posljedice za firmu biti nesagledive. Na čak četiri pisana zahtjeva odgovorili su negativno… Najveći proizvođač čelika u svijetu! Njihov PR je ravan prosječnoj Mjesnoj Zajednici u Bosni i Hercegovini. I danas, skoro mjesec kasnije, ne samo da cijeli svijet zna za ovu priču, ovaj proces je nezaustavljiv. Ne samo da se uzbudila britanska javnost, a tek će i više, jer je Mittal 1. decembra 2005. u Banja Luci obećao gradnju Memorijalnog centra u Omarskoj, pa stao, a danas gradi spomenik Olimpijadi u Londonu u koji ulaže 16 miliona funti. Danas je aktuelan i Mladić, a ponajviše zabrana obilježavanja genocida u Prijedoru, od strane opštinskih vlasti u Prijedoru. Osam nevladinih organizacija želi da obilježi genocid u Prijedoru, međutim, od Policije RS-a, iste one čiji su pripadnici pobili preko 250. Prijedorčana na Vlašiću, 21. augusta 1992. i ‘čuvali’ logoraše u Omarskoj, danas pišu da se genocid ne smije obilježiti. Zamislite, tužilac, pravnik, Groom, na osnovu činjenica u procesu Mladić smije reći GENOCID IN PRIJEDOR!, a i u drugim opštinama Bosne i Hercegovine, a ja ili ostali preživjeli logoraši ne smijemo?! Flagrantno kršenje Ustava Bosne i Hercegovine (Annex 7 Dejtona) i Evropske Konvencije o Ljudskim Pravima. Ovdje bih htio da naglasim da me začuđuje ćutnje sarajevskih političara. Neki dan oglasili su se američki kongresmeni i jedan senator. 27. maja, prilikom obilježavanja genocida u Prijedoru, u Amsterdamu, gospođa Emine Bozkurt, članica Evropskog Parlamenta iz Holandije, jasno i glasno je rekla: ”Desio se genocid i mjesta masovnih zločina moraju biti obilježena.” Naši ‘lideri’ još spavaju. Počeću da sumnjam da ne vide dalje od Ilidže i Kozje Ćuprije, a na posao dolaze radi dnevnica. Podaleko je Kozarac, od Sarajeva, pogotovo kad nema autoputa o kojem se deset godina priča. I još nešto, ako neko ne želi da prihvati da se desio genocid, jer nema pravomoćne presude, to je njegovo pravo, međutim ne mogu bilo koje vlasti uskraćivati pravo građanima da tu riječ koriste s obzirom na sve već poznate činjenice: presudu Miloševiću, iz juna 2004. i optužnice Karadžiću i Mladiću. Pavić danas tvrdi da se njemu ne dozvoljava da kaže da ‘dešavanja’ nisu genocid, što je opet zamagljivanje očiju vlastitom narodu, kao i 1992. Samo nije više 1992.

Gospodin Inzko nas je primio prije desetak dana, a ranije već poslao pismo Mittalu u London. I na to sve, posjeta Omarskoj 9. maja nije odobrena i čak su bile prijetnje iz boračkih organizacija Omarske da ‘prate situaciju’. Ipak, odvazni članovi Odbora za obilježavanje genocida u Prijedoru 1992. otišli su pred kapije Omarske i položili cvijeće. Refik Hodžić, Prijedorčanin, pokrenuo je grupu stopgenocidedenial.org. 31. maja. svi koji podržavaju borbu protiv negiranja genocida, treba da stave bijelu traku na lijevu ruku. Čuvari Omarske danas imaju 5700 članova, od kojih 15. administratora i grupa svakodnevno jača. Veoma smo aktivni, pišemo pisma, kontaktiramo s medijima, tako da se priča o negiranju genocida i zabrani ulaska u Omarsku proširuje. Prvi rezultati su već tu, ali da ne dužim, pozivam sve čitaoce da se priključe grupi i daju svoj mali doprinos ovom “Bosanskom proljeću”. Nećemo rušiti diktatore kao Arapi, ali hoćemo na tamnoj prošlosti graditi bolju budućnost, za cijelu zemlju i sve narode Bosne i Hercegovine.

BHM: Memorijalni kompleks Omarska bi, bez sumnje, bio vječno obilježje i opomena za budućnost. Kakve su reakcije bivših logoraša na sve što se isdešavalo u vezi prekršenog obećanja od strane Mittal Steel-a, da će učestvovati u izgradnji?

MUJAGIĆ: Reakcije su takve da je ljudima, bukvalno, puk’o film. U Holandiji već ražmišljamo i radimo na osnivanju Fondacije: ‘Logoraši Bosne i Hercegovine u dijaspori.’ Reakcije su takve da se ogroman broj logoraša i članova porodica ubijenih i nestalih uključio u grupu ”Čuvari Omarske” i stopgenocidedenial. Ljudi šalju e-mailove načelniku opštine Prijedor, koji se mogu naći na stranicama obje grupe. U ”Čuvare” se uključuju i mladi i stari i ‘naši’ i stranci. Ono što nam danas treba je bolja i konkretna saradnja sa organizacijama u dijaspori, omasovljavanje ove ideje i malo više povjerenja u nas 15. koji bukvalno svaki dan radimo na ovom pitanju svih pitanja-kad je o Prijedoru riječ. Dobrovoljno-naravno. Želim da naglasim da usko sarađujemo sa oba udruženja logoraša u opštini Prijedor (zajedno preko 5500 članova), a imamo podršku i Saveza Logoraša u Bosni i Hercegovini koje broji oko 16000 članova. Htio bih naglasiti da ne smijemo zaboraviti naše povratnike i aktiviste na terenu, u Prijedoru. Fondacija koju ćemo osnovati nastaviće da radi upravo na tome.

I mislim da je došlo vrijeme da se ‘dijaspora’ malo zapita, šta ja mogu učiniti? Ako želite pomoći, a ne znate, pitajte na stranici ”Čuvara Omarske,” ne morate biti iz Prijedora.

BHM: Nakon puštanja iz logora došli ste u Holandiju. Čime se bavite i kakvi su planovi za budućnost?

MUJAGIĆ: Radim kao politički savjetnik u Službi za Imigraciju pri MUP-u Holandije. Imao sam sreću i čast voditi jedan EU-projekat u Bosni i Hercegovini 2010. i 2011., tako da sam jedno vrijeme opet živio u Bosni i počeo bolje razumijevati trenutnu situaciju. Planove odavno nisam pravio, logor čini čuda, pa i to da čovjek ne planira ništa, jer ‘može svaki dan nestati’, ali mislim da su logori, mjesta smrti, ključ prema pravom suživotu, pomirenju. Mrtve ne možemo vratiti, ali negiranjem zločina oni gube i ime i mjesto u našim životima, ne samo život prije 20 godina. Već sam nešto rekao o planovima, a želim dodati da nećemo stati na obilježavanju Omarske, već i drugih logora u Prijedoru i cijeloj Bosni i Hercegovini, nevezano za to o kojoj naciji se radi.

Moramo shvatiti da, ako nam je normalno obilježiti mjesto saobraćajne nesreće, onda mora biti hiljaduputa normalnije obilježiti Omarsku, a zatim i druge logore. Imam neki “šmek” da će nam trebati Obama da se pojavi tamo, pa da Dodik, koji negira genocid u Srebrenici, Pavić i ostali shvate da je vrijeme zabijanja glave u pijesak prošlo. U Dachau je gradonačelnik dvadeset godina nakon rata zabranio spomenik ubijenim civilima, ‘jer je štetno za turizam’. Eto, slično danas razmišlja i načelnik Prijedora, Pavić. A ja, opet nešto kontam, kad bi obilježili sva tri logora, pa napravili dobar aerodrom, tek bi onda imali turiste, kao u Aušvicu i punu opštinsku kasu. Načelnik opštine Prijedor stalno priča o suživotu i ekonomskom razvoju, a upravo obilježavanje genocida dovešće i do pravog suživota i do posjeta stranaca.

BHM: Poruka našim čitateljima.

MUJAGIĆ: Poruka imam najmanje deset, ali svešću ih na pet.

1. Ne gledajte na Bosnu i Hercegovinu samo kao na mjesto za godišnji odmor nego kao na vlastitu zemlju. Zbog toga, radite konkretne stvari koje će pomoći zemlju i narod. Prvo i osnovno, registrujte se dok još može, i glasajte na izborima, i vi i vaša djeca, rodbina. Vaš glas treba povratnicima u RS, a i u Federacij BiH.

2. Priključite se Čuvarima Omarske i budite dio ‘bosanskog proljeća’.

3. Podržite rad osam NVO- a iz Prijedora u obilježavanju genocida u Prijedoru. Ako ne znate kako, slobodno pitajte.

4. Poručujem komšijama Srbima da se ograde od nacističke politike devedesetih i prihvate sve što se desilo, tako da nastavimo gdje smo stali 1992., istina bez hiljada naših sugrađana, divnih i poštenih ljudi.

5. Dođite 6. augusta 2012., na 20. godišnjicu obilježavanja raspuštanja logora u Omarsku, Aušvic bosanskog rata. Odajte počast onim napaćenim dušama i pokažite svijetu da mi možemo i želimo da živimo zajedno, u slobodi i miru, u prelijepoj Bosni i Hercegovini, u kojoj je oduvijek bilo mjesta za sve.

(Tanja Zubčević-Alečković, BH Magazin)

Podelite ovu stranicu!