Sarajevski ratni turizam: Tunel spasa, Valter i mostovi

26 Oct 2015

'Ovo je prestrašno, usko je i nisko, kako su ljudi ovdje prolazili', kaže Britanka izlazeći iz Tunela spasa

“Valter, Valter… Das ist Valter… Sarajevo”, uporno ponavlja turista od tridesetak godina, pokušavajući u nedostatku engleskih riječi objasniti zašto je iz daleke Kine došao baš u Sarajevo, i to u oktobru, van turističke sezone.

Sa fotoaparatom zakačenim oko vrata, dok pucketa prstima gledajući u pod Muzeja Tunela spasa, trudeći se da pronađe neku drugu riječ osim ‘Valter’, iznenada oduševljeno uzviknu: “Most, film Most!”

“Valter i ‘Most’, prvi filmovi koje smo gledali u Kini, odlično. Tek sam došao, odmah smo otišli u Tunel. Nisam prije čuo za njega. Strašno, rat nije dobar”, polazi mu za rukom da objasni, dok grupa od 15-tak ljudi s kojima je došao iz Kine fotografiraju svaki dio Muzeja tunela spasa – oružje korišteno u ratu, školjke jaja koje stoje kao eksponat na kolicima koja su prolazila kroz tunel, sveske sa prvim nacrtima tunela urađene hemijskom olovokom, pa tako i nas…

Sve više se stvara gužva dok pristižu ogranizirane velike grupe ljudi iz Turske i Makedonije, ali i nekoliko usamljenih turista iz Francuske, Velike Britanije, Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Sudeći po statistikama turističkih zajednica, u Sarajevu je svake godine sve više stranih gostiju, a pričajući sa onima koje smo zatekli ispred Tunela spasa, “ratni turizam” je obavezni dio posjete, a za većinu njih tunel – prva destinacija koju žele obići.

“Ovdje je gužva k’o u ratu kad su ljudi ulazili ili izlazili iz tunela”, dobacuje jedan od radnika u Muzeju, a vodič nam iznosi podatak da je čak tri miliona ljudi prošlo kroz sarajevski Tunel spasa – jedini izlaz i ulaz u opokoljeni grad.

U tajnosti napravljen ispod aerodromske piste 1993. godine, otvoren je kada su u večer 30. jula dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane iz pravca sarajevskih naselja Butmir i Dobrinja, uspjeli spojiti ruke.

Od tada pa do kraja rata kroz njega je prolazila hrana, struja, gorivo, vojnici, ranjenici i civili… Danas je za posjetioce otvoreno tek dvadesetak od 800 metara, koliko je bio dug.

‘Provući kravu kroz tunel’

Turisti izlaze iz njega držeći se za glavu, jer, kako se često dešavalo i u ratu, ne uspijevaju izbjeći udarce o grede stropa visokog samo 1,6 metara.

“Ovo je strašno, uplašila sam se, još kada sam zamislila ljude u ratu kako tu prolaze. Ovo je stvarno prestrašno. I samo je metar široko, a toliko je nisko, još su nam objasnili da je tu bilo dosta blata i vode, da su ljudi mogli ići samo u jednom pravcu jer je bilo usko”, govori vidno uznemirena žena predstavljajući se kao Elaine iz Velike Britanije.

Vodič koji prati njenu grupu pokušava je bezuspješno razvedriti prepričavajući sa osmijehom kako je njegov prijatelj u ratu pokušao “provući kravu kroz tunel”, ali su ga navodno ubijedili da će se “krava zaglaviti i blokirati jedini izlaz iz Sarajeva”.

U grupi su još Camille i Thibaut, 27-godišnji par iz Pariza, koji su, kažu, odrasli gledajući na televiziji slike Sarajeva kako gori.

“To je bilo kada sam bio mali, ali sjećam se staklenih nebodera kako gore, ta slika mi je još u glavi, bio sam preplašen, a sve se to dešavalo u Evropi”, prepričava Thibaut odmahujući glavom.

Njegova djevojka Camille govori kako su došli zbog slika koje ih prate iz djetinjstva, ali i zato što se Sarajevo u Francuskoj reklamira kao turistička destinacija koju zovu “mali evropski Jerusalem”.

“Drugačije je nego u drugim gradovima u Evropi, džamije, crkve, sinangoge, to nisam prije vidjela”, kaže pokazujući nam svesku gdje je ispisala šta sve mora posjetiti u Sarajevu – tunel, pa Baščaršija, most gdje je ubijen Franz Ferdinand…

‘Kako su došli na ideju da idu ispod zemlje?’

Turkinja koja se našla tu govori nam da je “još pod dojmom tunela”.

“Sve je to nevjerovatno, kako su ljudi pokušavali preživjeti, kako su došli na ideju da idu ispod zemlje. Još me je šokiralo i to da je stadion bio pretvoren u groblje, jer više nije bilo mjesta da se ukopaju ubijeni ljudi. Nemam riječi da sve ovo opišem”, govori, dodajući da je prvi put u Sarajevu.

Za Isil iz Istanbula ovo je također prva posjeta Sarajevu. Došla je sa grupom poslovnih ljudi iz Turske, koji su htjeli obići Tunel spasa i pijacu Markale gdje su se desila dva masakra u ratu.

“Bila sam šokirana jer je ovo privatna kuća, jedna porodica je dala svoju kuću i baštu da se napravi tunel, poslije i muzej. Hodajući kroz njega pokušala sam da napravim fotografiju, ali bilo je jako teško, jer je usko i nisko, jako je teško hodati, dvoje ljudi ne mogu proći istovremeno.”

Pričajući s njom, objašnjava nam da je rođena u gradu Bursi koji je, prema njenom mišljenju, jako sličan Sarajevu.

“Ovdje je kultura nevjerovatna. S jedne strane utjecaj Tuske, s druge strane Evrope. Međutim, svugdje se mogu vidjeti znakovi rata, ali, po meni, to je dobro, jer ne treba se zaboraviti”, zaključuje, dok kroz dvorište nekadašnje kuće porodice Kolar prolazi grupa od 40-tak učenika iz Makedonije.

Tunel kao infuzija za teškog bolesnika

Vodič Harun Hodžić objašnjava nam da je prošle godine 100.000 ljudi posjetilo tunel, ali da je ova godina do sada bolja za 30 posto.

“Dolaze iz svih mogućih zemalja. Ima dosta i naše dijaspore koji dovedu djecu da im objasne šta se dešavalo i zašto su morali otići.”

Pokazuje nam ogromnu knjigu utisaka u muzeju, a zaista u njoj se mogu vidjeti brojni različiti jezici, od kineskog, španskog, engleskog, turskog, italijanskog…

Na zidovima iznad knjige stoje i fotografije međunarodnih delegacija koje su posjetile muzej, ali i brojnih poznatih glumaca – Johna Travolte, Orlanda Blooma, Morgana Freemana, Kevina Spaceyja…

Oni, dodaje Hodžić, kada dođu na Sarajevo Film Festival, posjete i Tunel, te je tada velika gužva.

Ipak, gužve ne nedostaje i na kraju oktobra, zbog čega, kaže nam vodič, postoji ideja da se otvori svih 800 metara tunela, kako bi svi koji dolaze zaista mogli osjetiti kako je to sve izgledalo.

“To je bila jedna kap u moru za sve ljude koji su bili u Sarajevu. Ja često znam reći da je tunel bio kao infuzija za jednog teškog bolesnika, kao žica iz koje je kap po kap infuzije išlo u tijelo bolesnika”, dočarava Hodžić, dodajući da je sam nebrojeno puta prošao kroz tunel u ratu, zbog čega ga posjetioci nekada gledaju kao da je “živi eksponat”.

Dok grupa mladih iz Makedonije, tiho pričajući između sebe, napušta dvorište, drugi vodič ispred kuće pita ih da li imaju neko pitanje. U tišini nekoliko njih podiže ruku.

(Vedrana Maglajlija, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!