SARAJEVSKA GOLGOTA: Raja protiv papaka

02 Jan 2015

Kako je to izgledalo 1992. godine

Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst “SARAJEVSKA GOLGOTA: Raja protiv papaka“ objavljen je u podgoričkom listu “Monitor” 10. aprila 1992. godine. Autor teksta je Miljenko Jergović. Pored toga objavljujemo i komentar Željka Ivanovića na izveštavanje beogradske televizije, kao i intervju sa dr Zdravkom Grebom, koji je pravila Vesna Šćepanović. Sva tri teksta su objavljena u ovom broju “Monitora”

Bojati se da su se na jednom mjestu zauvijek prekinule spone koje ljude čine društvenim i kulturnim bićima

Napad na Sarajevo je u potpunosti dokazao postavku o podjeli ovdašnjih ljudi na raju i papke. Prvi su miroljubivi, nenaoružani, urbani i konstruktivni, dok su drugi agresivni, sjajno naoružani i po svemu jako opasni. Ova podjela nema nikakve nacionalne pozadine i sasvim je kulturološkog karaktera.

Upravo iz tog razloga u trenucima kada Karadžićeve paravojske nasrću na grad sa uzvišenja izvan njega, raja svoju očajnu poziciju doživljava potpuno lišenu bilo kakvih nacionalnih konotacija. Sa jednakim užasom se jedni uz druge stišću komšije Srbi, Hrvati i Muslimani, još uvijek nesvjesni da žive u neusporedivo okrutnijem svijetu od onog koji su svojim komšilukom izabrali za sebe i koji su interno usvojenim kodeksom raje promovirali u vrhunaravnu vrijednost. Upravo iz tog temeljnog neshvatanja situacije raja izlazi iz svojih nebodera izlažući se optičkim nišanima papaka.

Ljudi goloruki i stisnuti jedni uz druge ginu, oni u naručjima nose djecu, oni pjevaju, oni čine sve ono što ih je zajednički život naučio da je potrebno da bi se opstalo u polikulturnoj sredini koja je sva u preljevima i nijansama i apsolutno je lišena rezolutnosti “čistih” nacionalnih ili kulturnih prostora.

Raja niti jednog trenutka sebi ne priznaje da su to Srbi napali Sarajevo znajući da bi time gorko optužila dobar dio onih koji se, eto, činjenicom svog rođenja mogu naći pogođeni formulacijom. Čak i u ovakvim trenucima poštuje se svatko i ne čini se (još uvijek) ništa, a da bi se upalo u gnoj ratnog nacionalšovinizma koji više nije stvar doktrinarnog izbora, već je čista fizička reakcija.

Jedan iz raje nosi parolu: “Primitivci svih zemalja – jebite se!” A drugi viče, plačnog glasa: “Dabogda mu oko iskapalo ko god je u Sarajevo nišanio!”

Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo

Na drugom kraju grada ljudi se nevjerovatnom brzinom organizuju, dijeli se oružje kojeg je zbilja malo i ide se na punktove sa kojih se brani Sarajevo. Ni ovog puta ljudi nisu jednonacionalni. Na sebi nemaju nikakvih stranačkih oznaka – tek grbove sa šest ljiljana, stare simbole Kotromanića.

Oni na punktovima u Starom gradu čine što je u njihovoj moći, ali po starom jezgru Baščaršije padaju granate, ruši se ono što je sagrađeno prije pet stotina godina, ispunjava se polako apokaliptični san Đure Pucara koji je odmah poslije rata poželio da Baščaršiju sravni sa zemljom, a da na njezinom mjestu sagradi veliki trg na kojem će socijalistički prvaci držati govore.

monit001Gledam kako se nad čaršijom diže prašina, stoljetna prašina, i stisnutog grla pomišljam o duhovnim obzorima onih koji u posljednjih šest mjeseci uništiše tri povjesnoumjetnička kruga: barokni u Vukovaru, renesansni u Dubrovniku, a sada islamski u Sarajevu.

Pokušavam shvatit one koji tako uporno ruše, pokušavam se identificirati, zamišljam se u njihovim dušama, ali mi nikako ne ide. Bojim se da su se na jednom mjestu zauvijek prekinule spone koje te ljude čine društvenim i kulturnim bićima, prekinula ih je jedna politika koja po svoj prilici ni sa srpstvom, ni sa pravoslavljem nema nikakve veze. Jer kada bi miloševićizam proizilazio iz same suštine pripadajuće mu nacije tada ne bi mogao biti u toj mjeri antikulturan i anticivilizacijski da puca po Begovoj džamiji, najljepšoj islamskoj bogomolji u Evropi.

Antibirokratska revolucija?

No, po svemu sudeći može se dogoditi i da narod okupljen ispred i u Skupštini ne ostane sasvim čist. Naime, nakon početnog uzrasta i nevjerojatne građanske hrabrosti koja je skupu dala skoro herojski oreol počelo se događati ono što se događa sa uglavnom svim masovnim okupljanjima koja nemaju jasno definirane ciljeve i način djelovanja. Pa tako masa odlazi u krajnost – jednako tretira i Izetbegovića i Karadžića, prvom čak bjesomučno zviždi kada joj se pokuša obratiti.

monitor002Događa se odavno prepoznata igra izjednačavanja napadača i napadnutoga pri kojoj okupljeni u zgradi Skupštine i ne pomišljaju da samo dva kilometra od tog mjesta njihovi komšije ginu i to baš u odbrambenim odredima koju su lojalni Izetbegovićevoj, probosanskoj politici. I kako se svaki kaos na koncu pretvara u zlokobnu igru totalirizma građani u Skupštini snivaju nekakav odbor narodnog spasa koji, kao, treba da vlada umjesto vlade i Predsjedništva.

Šta ako to prihvati Kukanjčeva vojska i ako se pod dirigentskom palicom okupljenih građana, u stvari, zbiva krvava i zakašnjela antibirokratska revolucija kojoj će usljediti vojna diktatura i pripojenje Bosne i Hercegovine Srbogori?

Miljenko JERGOVIĆ

———————————————————————————

Kad TV BG komentariše TV SA

SPECIJALCI

Ili, kako se goloruki Krste samoorganizovao

monitor0004To je zaista bilo prijatno iznaneđenje: TV Srbija (što znači i Crne Gore) uključila se tog dana u program TV Sarajevo kako bi građani širom “zajedničke države onih koji to žele” mogli uživo posmatrati golgotu bosanske raje.
Da se nije radilo o namjeri već prije o grešci svemogućih šefova naših propagandnih mašina, ubrzo se pokazalo, čim su uvidjeli da stvari idu “neželjenim tokom”, da im se “istina otela iz ruku”, aktivirali su svoje uvježbane specijalce, sa zadatkom da narodu ubijede TO što gleda NIJE TO već nešto sasvim drugo.
Tako su najednom scene strave ispred BH parlamenta gdje je obezglavljeni narod tražio sklonište od snajperskih hitaca, zanjenjena ozarenim licima legendarnih, Jovana Markovića i Krste Bijelića.
Kako su i informacije koje su im stizale u studio samo potvrđivale ono što su gledaoci mogli vidjeti i čuti na TV SA, Marković, odnosno, Bijelić su se prisjetili svojih “izvora”. Tako je, na sreću vaskolikog srpskog naroda (i svih koji to žele) u Banjaluci pronađen čuveni Vojo Kuprešanin, predsjednik takozvane SAR Bosanska Krajina, koji je sa zadovoljstvom pristao da objasni šta se to u stvari događa u Sarajevu i Bosni. Po njemu je ispalo da je “sve je upereno protiv srpskog naroda”, iako je priznao da “naše snage drže grad pod kontrolom”, da bi veselo uskliknuo kako je “Bosna suverena koliko je danas Sarajevo suvereno”, i na kraju zaključio – Bosna ne može biti zajednička već samo etnička: “srpska Bosna, muslimanska Bosna i hrvatska Bosna.” Da li je Kuprešanin znao da ga sluša cjelokupna javnost ili je možda mislio da priča samo sa svojim povjerenikom Bijelićem. Uglavnom u par rečenica i za par minuta, potpuno je razobličio propagandnu masku o “golorukom srpskom narodu”, “ugroženom pravoslavlju” i “želji za zajedništvom i ravnopravnošću”. Krste mu se, valjda ne u svoje već u ime gledalaca, zahvalio na javljanju, da bi malo zatim uspostavio vezu sa svojim drugim “izvorom”, šoferom iz Trebinja i ličnim prijateljem magistra Momira Bulatovića, Božidarom Vučurevićem.
I kao po dogovoru, Vučurević je nastavio tamo gdje je Kuprešanin stao. Rekao je kako “Kupres pripada nama”, kako “naše snage, JNA i teritorijalci….”, kako “ne hajemo za stavove Evrope pa smo formirali svoju policiju, svoju TO, svoju vojsku da bi štitili svoju teritoriju”, kako… Vrhunac ove tragikomedije bio je odgovor na primjedbu specijalca Bijelića da narod u Sarajevu skandira samo Bosni, ali ne i Jugoslaviji?
– Jugoslavija je rasturena, rekao je Vučurević i dodao – Bosna i Hercegovina je Jugoslavija u malom tako da će i ona biti rasturena po istom principu!”
Da li je komentar ovome potreban!?
Tu je sve rečeno, i o Jugoslaviji i o “onima koji to žele”, i o rasturanju i rasturačima, i o “principima” i “samoorganizovanju”, a svakako, najviše o zločinu upravo te propagande koja nas već godinama zasipa nevjerovatnim lažima i konstrukcijama.
I sve to, opet, u ime istine, pravde, vjere, patriotizma, domovine i sreće. Pa gdje će im duša.
U pakao, zna se !

Ž. IVANOVIĆ

———————————————————————————

Dr Zdravko Grebo, Jugosloven: Poslednji čin drame

Onog trenutka kada su Alija, Radovan i nesretni Stjepan Kljuić, nasmijani izašli pred narod, znao sam da se Bosni ne piše dobro – kaže poznati sarajevski profesor i mirotvorac

MONITOR: Koliko je zapravo pogrešno srpski narod u BH poistovjećivati sa politikom SDS-a i ponašanjem Radovana Karadžića?

GREBO: Ne bih govorio samo o srpskom narodu i srpskom političkom pokretu koji se pogrešno naziva političkom partijom i tvrdi da se zove SDS, niti o SDA i HDZ. Istina je da su ti ljudi na ovim izborima dobili i da imaju većinu u Parlamentu, koja je bila apsolutna dok je taj brak iz računa u bosansnkom parlamentu trajao. S druge strane mnogi su još šokirani činjenicom da su komunisti BiH dobili najmanje glasova od svih komunista u Evropi i da cijela opozicija ima članova ni za dva fudbalska tima. Neizbježna je analogija sa predstavnicima hrvatskog naroda i HDZ-om. Ne samo zbog starinske prakse da prvo valja raspaliti po vlastitom nacionalizmu, ali isto važi i za SDA.

MONITOR: Znači li to da su svi nacionalizmi u BiH podjednako opasni?

GREBO: Ne, ali u krajnjem ishodu doveli su do ovog do čega su doveli. Ja pravim bitnu razliku ne samo između političkih partija, koje su nacionalni pokreti, i naroda koji žive u BiH. Pravim čak razliku između članstva u političkom pokretu i njihovog rukovodstva. Prestala je praksa elitističkog vladanja malih grupa, zbog čega nismo požalili što je propao stari režim iako je on imao, makar potrebu, s vremena na vrijeme da estradno provjeri svoje stavove. Novi nemaju potrebu čak ni da provjere stavove u svom članstvu. Prema tome razlika između muslimanske političke partije i druge dvije je što ona nema filijalu izvan BiH. Ali naravno to kompenzira u Sandžaku.

MONITOR: Nacionalni pokreti su očito stvarali koaliciju na ideji antikomunizma?

grebozGREBO: Od početka se stvarala koalicija koja je vodila katastrofi. Ne zbog toga šta mislim da je nacionalizam kao politička platforma neprihvatljiv, nego zbog toga što je u to partnerstvo od početka ugrađena genetska greška koja bilo kakvo vršenje vlasti čini nemogućim. Onog trenutka kada su se konstituisali i kad su Alija, Radovan i nesretni Stjepan Kljuič, nasmijani izašli pred narod znao sam da se Bosni ne piše dobro.

MONITOR: U kojoj su se mjeri ciljevi JNA i srpskog rukovodstva poklopili. Prije godinu dana izjavili ste da će JNA završiti u BiH i da ona nije srpska?

GREBO: U cjelini to je samo misterija o kojoj možemo gatati. Nešto se, ipak, bitno promijenilo. Mislim da su se ciljevi srpskog režima i opozicije koja sada pere ruke od toga poklopili sa vojnim ciljem – velika armija treba što veću državu.

Cilj svi Srbi u jednoj državi omogućavao je to teritorijalno. Nakon 9. marta bilo mi je jasno da JNA ne može završiti kao srpska vojska bar ne onaj njen jugoslovenski dio, jer ako ikada dođu u Srbiju kao svoje konačno utočište biće tamo “bando crvena”. JNA jeste bila ideološka komunistička vojska, ali ona ne može postati srpska profesionalna vojska. Mislim da su vremenom to i oni shvatili i smislili da u BiH očuvaju sjećanje, ne toliko na socijalizam, koliko na partizanstvo.

MONITOR: Možda bi to moglo proći uz pretpostavku da vojska u BiH ne ponovi greške koje je činila svo ovo vrijeme?

GREBO: Moglo bi ukoliko bi vojska odigrala ulogu koju je stalno proklamovala na javnoj sceni, dakle da bude zaštitnik svih ljudi. Nisam sretan što armija rešava politička pitanja ali ako sačuva sjećanje da je bila jugoslovenska i narodna spasila bi svoj obraz i mirno doživjela svoj kraj, na neki način, jedino u BiH.

MONITOR: Imputirajući oružane sukobe u BiH isključivo armiji, pred sam dolazak plavih šljemova, hrvatski se režim poslužio lukavstvom?

GREBO: Hrvatske jedinice su prisutne u Zapadnoj Hercegovini kao hosovci i zengovci da bi branili teritorijalno Zapadnu Hercegovinu pri čemu se samo zenge mogu tretirati kao oružane snage Hrvatske, a hosovci ne jer ih je hrvatski režim proglasio paravojnim. Prebacio ih je, dakle, u BiH i time spriječio njihovo razoružavanje obezbedjujući oružanu zaštitu hrvatskih teritorijalnih pretenzija prema Bosni.

MONITOR: U posljednje vrijeme mnogo se govori o zelenim beretkama. Koliko su tačne tvrdnje da su to jedinice koje brane BiH od svakog rasparčavanja?

GREBO: Bilo bi naivno povjerovati da SDA nema uticaja na njihovo naoružavanje ili njihovu upotrebu. Dio tog svijeta koji sam vidio, nosi osim zelenih i bordo beretke. Ima raznih, zelene nose bosanski grb a bordo grb grad Sarajeva. Čuo sam da su u tim jedinicama Srbi, Hrvati i Muslimani. Tu ima gradskog svijeta svih nacija koji je riješio da brani grad. Bez obzira što mi se ideja sviđa, nisam za pušku, nelegalno, u bilo čijoj ruci. Ona nije nikom sreću donijela.

MONITOR: Predstavnik ste helsinškog parlamenta građana za BiH i član evropskog pokreta za mir. Kolika je uloga sličnih organizacija u internacionalizciji bosansko-hercegovačkog pitanja?

GREBO: To nisu oficijalne organizacije koje bi uticale na internacionalizaciju bosansko-hercegovačkog pitanja. Ljudi koji dolaze iz Evrope dolaze sa različitim ulogama i različitim raspoloženjem.

Kad smo shvatili da Evropa i Ujedinjene nacije žele riješiti problem hladno i neutralno počeli smo se ljutiti jer oni ne razumiju naš problem i rješavaju ga u skladu sa svojim interesima. Tipično balkanski i patrijahalno, jer kako bi ga rješavali, bez u skladu sa svojim interesima.

Ono što ohrabruje da u karavanu mira i posmatračkoj misiji nađete ljude koji nakon izvjesnog vremena intimno doživljavaju bosansko-hercegovački problem. Pukovnik KOM DOJL, Irac kog sam upoznao došao je kao prefesionalac, a vratio se kao emotivni brđanin. Čovjek je shvatio da ovdje ima nešto, što je iznad ludila, iznad velikog mešetarenja.

Ljudi koji se nude ponekad naivno, čini se avanturistički da pomognu, dođu iz Osla i Monpeljea i naravno ništa bitno ne mogu učiniti. To što su anonimni ljudi iz Evrope učinili za Sarajevo biće u nekim drugim vremenima visoko vrednovano.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Podelite ovu stranicu!