SAMER ELIAS: Putin između imperatora i komunističkog vođe

22 Dec 2017

Tokom svečane atmosfere na proslavi organizovanoj u zapadnom duhu u najvećoj fabrici automobila još od sovjetske…

Tokom svečane atmosfere na proslavi organizovanoj u zapadnom duhu u najvećoj fabrici automobila još od sovjetske ere ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je da će se četvrti put kandidovati za predsjednika. Putin je samo izrekao ono što je i bilo očekivano, dajući svojim pristalicama kao “poklon” kandidaturu za mjesto predsjednika Ruske Federacije sve do 2024. na izborima čiji su rezultati unaprijed poznati.

Rusi na različite načine opisuju i gledaju na predsjednika Putina. Za neke je on vođa nacije i nosilac ruske slave u svijetu, a za druge, pak, ličnost na čelu korumpiranog i autoritarnog režima. Međutim, pojedini posmatrači smatraju da se ne može pronaći alternativa za Putina u ruskom političkom sistemu, barem ne u dogledno vrijeme.

Još važnije u svemu tome možda je upravo to što se Putin kandiduje za svoj posljednji predsjednički mandat po važećem Ustavu, što otvara vrata njegovim protivkandidatima da se natječu za nasljednika tog utjecajnog obavještajca i jedinog čelnika Rusije od početka tekućeg milenija.

Građani ne vjeruju u promjene

Kremlj nastoji uvjeriti birače da je potrebno da izađu na predstojeće izbore u što većem broju nakon što su regionalni i izbori za rusku Dumu (parlament) pokazali da među građanima postoji averzija prema politici i nepovjerenje u mogućnost promjene. Eksperti ističu da je cilj osigurati da se stopa učešća popne na 70 posto i da Putin dobije povjerenje najmanje 70 posto glasača koji izađu na izbore.

Dosad je desetak kandidata izrazilo namjeru da se utrkuju na narednim predsjedničkim izborima. Na spisku tradicionalnih kandidata nalaze se Vladimir Žirinovski, čelnik Liberalno-demokratske partije Rusije, te Genadij Zjuganov, šef Komunističke partije. Najnovije ankete provedene ovog mjeseca otkrivaju da će njih dvojica dobiti po četiri i sedam posto glasova, s obzirom na to da su postali “pripitomljena” opozicija, koja ima podršku Kremlja.

Opozicijskom čelniku Alekseju Navaljnom zabranjeno je kandidovanje na izborima, no sada se pojavljuje ime TV-voditeljice Ksenije Sobčak, kćerke bivšeg gradonačelnika Sankt Peterburga i reformista Anatolija Sobčaka, Putinovog političkog kuma 1990-ih, s tim da joj ankete ne daju više od jedan posto glasova. Prema istim anketama, Putin će dobiti podršku 68 posto ruskih birača, što je veoma blizu cilja koji je postavio Kremlj. Međutim, veći izazov predstavlja povećanje izlaznosti građana na izborima na 70 posto.

Putinove pristalice smatraju da je ruski predsjednik uspio spriječiti raspad Rusije za vrijeme svog prvog mandata, vratiti sigurnost i stabilnost u državi, te okončati haos devedesetih i ponovo podići ugled države. Tokom drugog mandata spasio je državu od utjecaja ruskih tajkuna i njihove dominacije nad političkim odlukama u Kremlju. Pokrenuo je kontinuiranu kampanju borbe protiv korupcije i značajno poboljšao životne i ekonomske uvjete u državi. Tokom trećeg mandata pozvao je na novu globalnu ulogu Rusije, iskoristivši pritom sve međunarodne okolnosti. Rusiju ponovo vraća na scenu kao snažnog suparnika Sjedinjenih Američkih Država i neizostavnog igrača u borbi protiv terorizma i rješavanju svjetskih kriza.

S druge strane, njegovi protivnici ističu da se ne mogu zanemariti zločini počinjeni za vrijeme rata u Čečeniji, inače Putinove pobjedničke karte tokom kandidature 2000. godine, kad je pokazao “odlučnost” i poveo nemilosrdan rat protiv “separatista” i onoga što je opisao kao planove stranih sila da se iskoristi “slaba tačka Rusije” na Kavkazu u cilju njene podijele.

Bez sumnje, Putin se borio protiv oligarhije koja je uistinu vladala u vrijeme njegovog prethodnika Borisa Jeljcina. No, stvarnost otkriva pojavu nove klase sačinjene od predsjednikove svite i prijatelja koji kontrolišu glavne državne kompanije i posluju po posebnim direktivama iz Kremlja u cilju ostvarivanja političkih interesa, koji su nerijetko u suprotnosti s ekonomskim.

Ipak, stopa korupcije u državi i dalje ostaje visoka, a ni konstantne kampanje, koje traju već godinama, nisu uspjele iskorijeniti taj problem. Analitičari stoga smatraju da se taj adut koristi u sukobima vladajućih krugova bliskih Putinu, kao što je slučaj s ministrom ekonomskog razvoja Aleksejem Uljukajevim, inače pripadnikom struje ekonomskog liberalizma, koji je bio žrtva aspiracija svog prijatelja Putina i Igora Sečina, predsjednika naftnog giganta Rosnjefta.

Jasno je da se poboljšanje ekonomskih i životnih uvjeta u Rusiji ne može posmatrati odvojeno od rasta cijena energije i sirovina te odnosa sa Zapadom. U godinama Putinove vladavine Rusiju su zadesile dvije duboke ekonomske krize koje su potvrdile gotovo apsolutnu ovisnost ruske ekonomije o prihodima od nafte, kao i neuspjeh programa modernizacije i izgradnje ekonomije koja bi se oslanjala na napredne industrije. Jasno se pokazalo u kojoj je mjeri program modernizacije povezan sa zapadnim investicijama i tehnologijom.

Traganje za novim paradigmama

Nekoliko timova mjesecima radi na formiranju “novog Putinovog imidža”, koji opravdava njegovu kandidaturu za četvrti mandat nakon što je, u praktičnom smislu, proveo 18 godina na vlasti. Problem je u tome što su iscrpljene sve ideje koje se odnose na domaću politiku s obzirom na to da su ruski građani počeli pokazivati znakove ravnodušnosti prema pitanjima vanjske politike pod pritiskom patnji s kojima se suočavaju zbog učestalih ekonomskih kriza i porasta siromaštva u Rusiji u nekoliko posljednjih godina.

Jasno je da ekipa u vladajućoj eliti nastoji izbjeći veliku kontradiktornost koju otkrivaju historijske činjenice iz era Ruskog carstva i Sovjetskog saveza, odnosno inverzni odnos između moći vanjske državne politike i napredovanja naroda u državi. Kremlj radi na tome da se sačuva jedna doza napetosti u državi koja neće ići do razine ključanja ili eksplozije, ali bez činjenja političkih ustupaka društvu i provođenja stvarnih programa reforme koji bi okončali politički monopol, dozvolili da na scenu dođu i stvarne opozicijske stranke, da pravosudni sistem ne bude ispolitiziran te dopustili slobodu štampe.

U praktičnom smislu Putin se počinje okretati domaćim problemima od prošlog ljeta, kad se činilo da Kremlj nastoji pronaći rješenja za sirijsku i ukrajinsku krizu, čime bi se sačuvao međunarodni položaj Rusije i što bi mu omogućilo da se istovremeno posveti unutrašnjim problemima. Po svemu sudeći, bitka između elita i savjetnika nije u potpunosti riješena, a to otvara vrata za stavljanje vanjskopolitičkih pitanja u prvi plan u sljedećem periodu. Putinova obznana iz baze Khmeimim u Siriji da se ruske snage povlače i da se njihova zadaća u toj zemlji završava veže se uz to da u toj državi postoje stalne ruske vojne baze, a da će teroristima, “u slučaju da ponovo podignu glave, biti naneseni udarci koje ranije nisu imali priliku vidjeti”.

Uprkos pokušajima Rusije da se približi Evropi i pokaže koliko je zainteresovana za stabilnost u Siriji, čime bi se spriječio novi talas izbjeglica, te pokušajima da pomogne u rješavanju libijske krize kako bi se situacija stabilizovala i zaustavile “lađe smrti” koje se kreću sjeverno preko Sredozemnog mora, Brisel se i dalje drži svog stava u kojem se protivi aneksiji poluotoka Krima i prebacuje odgovornost na Rusiju za rat na istoku Ukrajine zbog podrške koju pruža separatistima.

Imperijalna i sovjetska iskustva

U kontekstu dinamičnih promjena na međunarodnoj sceni te nepostojanja jasne vizije Kremlj se ponovo vraća upotrebi sredstava iz protekla dva perioda. U posljednjih nekoliko dana Putin je, prvi put za vrijeme svoje vlasti, učestvovao na sastanku s poglavarima pravoslavnih crkava. To učešće govori o značaju koji Kremlj pridaje bliskim vezama s crkvom te potvrđuje da Rusija predvodi konzervativni svijet, za razliku od Zapada, koji ne pridaje pažnju tradicionalnim etičkim vrijednostima.

Putin, s druge strane, nastavlja zadobijati simpatije komunista i onih koji osjećaju žal zbog gubitka slave komunističke ere, zbog čega je u više prilika ponovio da je raspad SSSR-a događaj koji je najviše utjecao na njegov život.

Kremlj, također, nastoji ohrabriti mlade ljude da učestvuju na izborima i da ne glasaju za liberalne kandidate. Putin je u posljednjih nekoliko mjeseci bio gost na mnogim omladinskim konferencijama, a posljednja je održana samo nekoliko sati prije nego što je obznanio svoju kandidaturu na predstojećim izborima. Tako se nova kampanja fokusira na porodične vrijednosti i rješavanje akutne demografske krize u Rusiji povećanjem podrške roditeljima novorođenih beba kako bi se podstakao natalitet.

‘Vanjski neprijatelji’

Od početka svoje vladavine Putin se usredsredio na širenje patriotizma, naglašavajući slavu Rusije. Više je puta govorio da se Zapad bori protiv njegove zemlje i uzima je za metu na svim nivoima kako bi spriječio njen razvoj. To je eskaliralo do te mjere da je prije nekoliko dana optužio Međunarodni olimpijski komitet da koristi sport kako bi ugrozio ugled Rusije i utjecao na predstojeće predsjedničke izbore nakon odluke da se ruskim sportistima zabrani da učestvuju pod zastavom Rusije zbog doping-afere.

Uprkos očiglednim promjenama, Putinova vlast nije izašla iz okvira koji su dominirali tokom imperijalnog i sovjetskog perioda, od kršćanstva do komunizma, već dolazi do kombinacije ta dva obrasca s radikalnim nacionalističkim usmjerenjem, koje pokazuje aktualnu rusku ideologiju. Umjesto aristokratije dolazi Komunistička partija, dok je trenutno na vlasti partija Putina i njegovih prijatelja. Iako veliki gradovi svjedoče progresu, okolne i udaljene regije još su u izrazitom siromaštvu i oskudici. Sadašnje sigurnosne službe i dalje funkcionišu po uzoru na tajnu policiju Ruskog carstva i sovjetsku obavještajnu službu. U konačnici, Rusija ostaje velika sila s ogromnom teritorijom, ali u ekonomskom i tehnološkom pogledu zaostaje decenijama za Zapadom.

Sigurno je da će Putin pobijediti na sljedećim izborima uprkos svim kontradiktornostima i nepostojanju posebnog izbornog programa. Izgleda da je sudbina Rusije takva da bude, kako to žele njeni čelnici, velika domovina koju žele ugroziti svi njeni susjedi, čiji su jedini prijatelji vojska i mornarica na račun iscrpljene ekonomije.

Pitanje stope učešća na izborima ostaje nevažno u poređenju s “imidžom” imperatora u njegovom četvrtom mandatu, koji je i dalje nejasan i kreće se negdje između slike sovjetskih čelnika i careva. Još nema nekih značajnih pokazatelja da bi Putin mogao iskoristiti svoju ogromnu popularnost kako bi proveo sveobuhvatne političke i ekonomske reforme, razbio politički monopol, oslonio se na princip transparentnosti te postavio temelje ekonomiji koja će zavisiti od tehnologije, a ne od izvoza sirovina, čime bi Rusiju izveo iz vrtloga iskustava Ruskog carstva i Sovjetskog saveza.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!