Roberta Biagiarelli: Živi čas historije o genocidu u Srebrenici

17 Apr 2017

Monodramu, izvedenu više od 500 puta, u Italiji prosvjetni radnici koriste kao neposredni čas historije

Da empatija postoji i da je mogu?e suosje?ati sa drugim ljudima, bez obzira na njihovu etni?ku, vjersku ili rasnu pripadnost, svjedo?i ne samo rad ve? i napor koji poznata italijanska glumica i dramska umjetnica Roberta Biagiarelli ulaže kako bi istinu o genocidu u Srebrenici obznanila italijanskoj i evropskoj javnosti.

Svojom monodramom A come Srebrenica privukla je mnogo pažnje u Italiji, a njen komad ?esto se izvodio kao dio programa u kojima se govorilo o savremenoj historiji. Pored toga, Biagiarelli je, svojim aktivizmom i odlu?noš?u, uspjela osigurati sredstva za obnovu Doma kulture u Srebrenici i pokretanjE niza kulturnih inicijativa koji su za cilj imali socijalizaciju mladih Srebreni?ana.

Knjiga poticaj da do?e u Srebrenicu

U razgovoru za Al Jazeeru Biagiarelli otkriva kako je u godinama svoje mladosti, ?itaju?i knjigu italijanskog novinara, shvatila da se u neposrednoj blizini njene zemlje, sa druge strane Jadranskog mora, odvija planetarna tragedija. Nije dugo oklijevala i potpuno sama uputila se u ratom razrušenu Bosnu i Hercegovinu.

„Sve je po?elo prije otprilike dvadeset, dvadeset i pet godina. Bila sam mlada glumica, po?etnica, koja je radila u Torinu i tada sam pro?itala knjigu italijanskog novinara Lucae Rastelloa, koji je napisao knjigu Rat u ku?i. Jedno poglavlje knjige bilo je posve?eno an?elima iz Srebrenice. Za mene je to bilo veliko otkri?e i ostala sam šokirana onim što sam tamo pro?itala. To me je jako zainteresiralo i po?ela sam tražiti druge tekstove i informacije o toj temi, a onda sam odlu?ila da sama ispitam i da vidim ono što mogu da vidim i što se odnosilo na Srebrenicu. Ja sam ro?ena na moru, sa druge strane Jadrana. Odlu?ila sam da trajektom do?em do Splita, a od Splita sam autobusom došla do Sarajeva, jer sam htjela da vidim šta se gdje dešavalo. Iz Sarajeva sam krenula prema Srebrenici i kada sam stigla, bila sam šokirana, jer je sve bilo jako svježe“.

Kada evocira uspomene svog prvog odlaska u Srebrenicu, Biagiarelli kaže da je bila zapanjena stanjem u kojem se grad nalazio. Ali, još više od svuda vidljivih tragova rata, užasnuli su je ljudi koje je sretala. Prisje?a se da su mnogi hodali besciljno i izgubljeno, a na njihovim licima se vidjela tuga i žalost.

Ljudi kao duhovi

„Odli?no se sje?am mog prvog utiska kada sam došla u Srebrenicu. To su bili ljudi koje sam tamo sretala. To su bili ljudi koji su hodali bez nekog naro?itog cilja, ljudi koji su vas gledali, a kao da vas nisu vidjeli. To su bili ljudi praznoga pogleda, kao neke sjenke. Ja sam došla, to je bila ve? 1998. godina, zna?i tri godine nakon što je po?injen genocid, ali u tome gradu, u tom momentu, još su se osje?ali miris i posljedice tog zlo?ina. Najve?i, najja?i utisak na mene ostavljali su ti ljudi koji su bili kao duhovi, taj sam utisak stekla, kao da su duhovi koji se kre?u po tom gradu, bez cilja, bez misli, bez komunikacije sa svijetom“.

Iz osje?aja da mora nešto poduzeti, da mora o tom strašnom zlo?inu nešto re?, Biagiarelli pravi pozorišnu monodramu u kojoj dokumentaristi?ki precizno pokazuje kako je izgledala trogodišnja opsada grada i na?in na koji je po?injen genocid. Najponosnija je, kaže, kada je u Italiji pozivaju u škole da predstavu izvodi pred u?enicima, jer tada ima mogu?nost progovoriti o istini o kojoj djeca ina?e ne mogu ništa saznati iz školskih udžbenika.

„U monodrami ja predstavljam tri godine opsade Srebrenice i sam ?in genocida. Pokušavam da objasnim, drže?i se glavnih ta?aka, u hronološkom slijedu, kako je bilo mogu?e da zašti?ena zona UN-a nestane u jednoj crnoj rupi. Prvi put je izvedena 1998. godine i stalno raste broj izvedbi. Vrlo ?esto me pozivaju u škole gdje se moja monodrama uzima kao jedan živi ?as historije. Zato što se u Italiji o ovome ne zna mnogo. Knjige historije o tome ne pri?aju i ne govore. Profesori, nastavnici i obi?ni ljudi koji žele nešto da ?uju i saznaju o tome dolaze da ?uju i vide moju predstavu“.

Aktivna u obnovi života u Srebrenici

Predstava je od prve izvedbe do danas izvedena više od pet stotina puta i to ne samo u Italiji, kaže Biagiarelli te s ponosom isti?e da je predstavu izvodila u mnogim gradovima Evrope. Monodrama je izvedene i u Jerusalemu i u Sarajevu, što joj nje posebno drago.

Njena veza sa Srebrenicom ne završava se sa izvo?enjem monodrame. Biagiarelli se u poslijeratnim godinama snažno angažovala u obnovi grada, pa je zahvaljuju?i sredstvima prikupljenim u Italiji uspjela obnoviti lokalni Dom kulture i voditi niz kulturnih i umjetni?kih programa u kojima je nastojala resocijalizirati lokalnu omladinu.

Pri?a o Srebrenicu pada u zaborav, a genocid koji se desio u tom gradu, iako bi trebao to biti, kaže da nije opomena savremenoj Evropi. Muslimani se danas u Evropi suo?avaju sa strašnim pritiscima, a njihova religija i klultura postaje ponovo meta mržnje i diskriminacije. Za razliku od ostatka zapadne Evrope, Italija je zemlja u kojoj javnost nije toliko netrepeljiva prema muslimanima, a razlog takvog stava objašnjava ?injenicom da u zemlji postoji veliki broj ljudi koji su spremni suprotstaviti se rasizmu i diskriminaciji.

Prihvatiti drugog i druga?ijeg

„Slažem se da je taj trend desni?arskih i antiislamskih pokreta i politi?kih parija u Evropi veoma jak, ali sre?om u Italiji postoje ljudi koji misle druga?ije i me?u njima sam i ja. Mnogo nas je koji tako mislimo i mnogo je organizacija koje se protive takvom razmišljanju. Mi svi koji druga?ije mislimo, vjerujemo da multikulturalizam treba podržati i da mu treba dati šansu. Vjerujemo da je islam u BiH umjeren i da ga treba sa?uvati i pomo?i mu da opstane i ostane takav kakav jeste. Ja imam mnogo prijatelja koji su islamske vjere i mnoge od mojih prijateljica su pokrivene i vjernice su koje idu u džamiju. Ja sa njima dijelim iste stavove“.

Na kraju razgovora za Al Jazeeru Roberta Biagiarelli poru?uje da, bez obzira na sve neda?e, lmoramo u?initi sve da prihvatimo one ljude koji su na bilo koji na?in druga?iji od nas. Moramo shvatiti, podcrtava, da i ljudi druga?ijeg porijekla nerijetko mogu biti zaštitnici naše kulture.

„Vjerujem da, ako želimo da sa?uvamo današnji svijet, moramo prihvatiti da onaj koji je druga?iji od nas isto tako može da bude nosilac dijela naše kulture. Radim na projektu koji pokušava da predstavi to bogatstvo razli?itosti ,koje na kraju doprinosi boljem razumijevanju me?u svima nama. Moramo njegovati bogatstvo druga?ijeg ako želimo da sa?uvamo ovaj svijet“.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!