RENE BITORAJAC: Mi smo žrtve koja jedna drugoj postaju neprijatelji

15 May 2016

Glumac čiji je satirični spot izazvao salvu prijetnji kaže da neko gura Hrvatsku u daleku prošlost

Hrvatski glumac Rene Bitorajac, koji u karijeri bilježi niz uspješnih kazališnih, televizijskih i filmskih uloga, svojim je satiričnim video-glazbenim spotom “Mi Hrvati” podignuo veliku buru u hrvatskoj javnosti.

Koristeći podlogu slavne pjesme Simona & Garfunkela “Sound of Silence”, Bitorajac je je u spotu podvrgnuo kritici neke od stereotipa vezanih za hrvatsko društvo i mentalitet te ga postavio na internet.

Spot je u kratko vrijeme pogledao velik broj ljudi i izazvao proturječne reakcije – dok su mnogi komentari bili pozitivni, istovremeno je velik dio publike negativno reagirao, a dio njih uvredama i prijetnjama.

I u dijelu medija dočekan je ”na nož”, toliko da je u prilogu jedne lokalne TV stanice čak otkrivena i adresa na kojoj Bitorajac živi sa suprugom i djecom, a po mnogima, na neprimjeren je način o svemu pisao i jedan hrvatski internetski portal.

Oglasilo se i Hrvatsko novinarsko društvo (HND) koje je upozorilo da se radi o huškačkim napadima i pozivu na linč, a Vijeće za elektroničke medije zaprimilo je veći broj prijava građana zbog tog slučaja.

Rene Bitorajac za Al Jazeeru govori o motivima nastanka spota, kako je doživio reakcije na njega, atmosferi netolerancije u dijelu hrvatskog društva i odgovornosti političkih elita.

Vaš je uradak podignuo veliku buru u hrvatskoj javnosti. Je li samo kritika određenih pojava u hrvatskom društvu ili njegovog mentaliteta, kako ste ga prikazali, bio cilj spota ili ste željeli još nešto poručiti? Možda neki poziv na suočavanje s istinom i ”buđenje” iz trenutačnog stanja?
– Pjesma je nastala u trenutku inspiracije i za manje od 15 minuta. Vrlo često za potrebe svoje radijske emisije “Čuka vremena” na Gold FM-u obradim neku pjesmicu na aktualnu temu, pa sam tako u eter pustio i ovu. No, kako mi se činilo da je ova stepenicu jača od ostalih i da ima i neku poruku, za nju sam napravio i video te je postavio na YouTube. Nekim slučajem pjesmu je na svoje stranice povukao Index.hr, a ostalo je povijest. Ja sam očito toliko zatucan da niti danas ne mogu shvatiti koga je ta satirična pjesmica, očito ironična, priznajem i stereotipna, mogla tako jako razljutiti da sam danas izložen takvom govoru mržnje. No, očito su se neki prepoznali u njoj više od drugih. Pjesma se u originalu zove “The Sound of Silence” i govori o jezivoj tišini koju se nitko ne usudi prekinuti. Izgleda da sam se ja usudio, što je vrlo važno, bez nekakve ideološke pozadine i bez namjere da se aktivistički aktiviram. Sada mi mnogi čestitaju na hrabrosti, a ja naivan nisam znao da se nekoga trebalo bojati.

S jedne strane stigli su negativni komentari, ali i izljevi mržnje, vulgarne uvrede i prijetnje. No, s druge, kako ste i sami rekli, još veći broj pozitivnih reakcija. Potvrđuju li ovi prvi ono što ste podvrgnuli kritici, te znače li ovi drugi da se to može promijeniti i da Hrvati ipak nisu u većini toliko netoleratni prema pravu na drukčije mišljenje i nespremni na (samo)kritiku?
– Grozno mi je ovo prvi i drugi, lijevi i desni, konzervativni i liberalni, ali to je nažalost naša realnost. Pogledate li malo bolje, u spotu ćete naći i jedne i druge, ali jedni su pretpostavili da ih se to više tiče. Kao glumac navikao sam na pohvale i na kritike, navikao sam i na uvrede, ali ovo je prešlo granicu i lošeg ukusa. Kada bih banalizirao, rekao bih da je prvih manje, ali su puno glasniji i organiziraniji, dok drugi šute. Ma, čak i da sam sam samcat na svojoj strani, Ustavom mi je zagarantirana sloboda govora i umjetničko izražavanje. YouTube je još uvijek slobodan medij i tamo svatko od kritičara može napraviti svoje viđenje stvari. No, ipak je lakše ‘tamburati’ po tipkovnici skriven iza lažnog imena, vrijeđati i prijetiti.

Dio medija čitavu je stvar obradio na način da je reagirao HND i upozorio da se radi o huškačkim napadima i pozivu na linč. Primali ste prijetnje. Sigurno nije lako izdržati takav pritisak. Kako ste se osjećali i što to govori upravo u kontekstu onoga što ste tematizirali u spotu?
– Zbog ovoga što se događalo na nekim lokalnim televizijama i na nekim portalima još ću dugo biti u toj priči. Živimo u pravnoj državi u kojoj su laži i klevete pa i srednjovjekovne metode pozivanja na linč još uvijek kažnjiva djela. Neka skupina ljudi ima običaj tzv. prokazivanja i obilježavanja svojih neistomišljenika i to se sustavno ponavlja bez ikakvih reakcija nadležnih tijela. Evo, javio se HND. Na policiju sam morao sam, kod pravobraniteljice također. Cehovsko udruženje ne zna što bi, a Vijeće za elektroničke medije šuti. O svemu ovome ova pjesma i priča.

Zašto ste spot napravili i objavili baš u ovo vrijeme? Je li to povezano s aktualnim događanjima na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni, ideološkim obračunima, otvorenim tvrdnjama o ustašizaciji zemlje i možda nikad većoj podijeljenosti političkih elita i društva oko ideoloških pitanja? I kako komentirate ta događanja?
– Ne postoji dobro i loše vrijeme za umjetničko stvaranje. Ja dnevno napišem pet strana A4 formata nečega. U skoroj budućnosti otvaram kazalište sa svojim partnerom Brankom Đurićem. Pišem, smišljam i živim ”sto na sat”. Igrao sam u Zagreb Cabaretu ’92. godine i Kerempuhovom “Vježbanju demokracije” ’96. godine. Bile su to dvije izrazito satirične predstave u nikako prikladnim vremenima za to. Jedna za vrijeme, a druga odmah nakon rata. I jedna i druga bile su apsolutni hitovi i nikome nije padalo na pamet da se nešto cenzurira ili da se nekome prijeti. Pjesma “Mi Hrvati” je za to ringa-ringa-raja. Netko nas želi vratiti u neku daleku prošlost, a mi umjetnici, ako ćemo šutjeti, više se nećemo moći šaliti ni na svoj osobni račun. Svakako su za ovu polarizaciju društva krive neke političke elite, ali i nejasni zakoni i njihovo neprovođenje. Mi smo kolateralne žrtve koje si polako postajemo neprijatelji. Ja ipak ne pristajem da me se svrstava u lijevo-desne džepove, ali eto – ima tko svrstava umjesto mene.

Istaknuti ste, poznati i popularni kulturni radnik. Mnogi vaše kolege otvoreno se protive onome što Ministarstvo kulture na čelu s gospodinom Zlatkom Hasanbegovićem provodi na području kulture, što se tiče primjerice uskraćivanja sredstava nezavisnim medijima, ali i kulturnim manifestacijama. Kako Vi ocjenjujete stanje u hrvatskoj kulturi u ovom trenutku?
– Dopustite mi da kažem samo – blago rečeno – loše.

Što su po Vama najveći problemi hrvatskog društva danas – uz gospodarske naravno – i preuzimaju li političke elite dovoljnu odgovornost za nastalo stanje i njegovo rješavanje? Predsjednica, primjerice, poziva na pomirenje, no neki, poput Milorada Pupovca, kažu da je taj poziv za mnoge stvari došao prekasno.
– Ja osobno imam sasvim jasno svoje mišljenje o tome, ali dopustite mi da se kao umjetnik i glumac ne bavim politikom i da je izbjegnem gdje god je mogu izbjeći, odnosno da se njome bavim na onaj drugi, umjetnički način, kroz razne druge izričaje kao što je satira.

Na kraju, je li u Hrvatskoj nekakav ”opasni” duh izašao iz boce i kako ga tamo vratiti? Ili ga ne treba nikamo ”skladištiti”, već ga se jednom zauvijek otarasiti i kako?
– Strahom i šutnjom ne, ali za to trebaju volje imati i državni čelnici. Njima ovakva situacija očito odgovara.

(Tomislav Šoštarić, Al Jazeera / Foto: Grgur Žučko/Pixsell)