Razdvajanje učenika u Kiseljaku: Školstvo kao ratni plijen

16 Sep 2017

Neki bošnjački učenici godinu dana nisu vidjeli fiskulturnu salu, djeca ne smiju zajedno u školski autobus ni na odmor

Kćerka Kenana Bajrića iz Kiseljaka, koja je krenula u peti razred, prošle godine nije imala nijedan čas tjelesnog odgoja u fiskulturnoj sali iako se ona nalazi odmah pored njene škole “Kiseljak I”, u kojoj se pohađa nastava po bosanskom planu i programu.

Sala, međutim, pripada osnovnoj školi “Kiseljak”, u kojoj se radi po hrvatskom planu i programu. Njen tri godine stariji brat, koji je išao u suprotnu smjenu, povremeno je mogao ići u salu, ali zajedno s dva, nekad i tri odjeljenja, kad bi se u taj prostor naguralo stotinjak učenika.

Iako se dvije škole nalaze jedna prekoputa druge, kao i u slučaju sale, susret hrvatske i bošnjačke djece onemogućen je u bilo kojem trenutku. Na nastavu idu istim autobusom, u kojem je isti vozač, ali se voze u različitim terminima, imaju različite odmore i časovi im ne počinju u isto vrijeme.

“Djevojčica je jučer imala prvi čas tjelesnog u sali i došla je kući sva sretna, djeca se najviše tome raduju. Mi samo želimo da se škole ujedine, da oni idu zajedno na nastavu, ali da se uvede i nacionalna grupa predmeta za bošnjačku djecu”, kaže na početku razgovora Bajrić, predsjednik Vijeća roditelja OŠ “Kiseljak I” koji su bojkotirali početak ove školske godine i uspjeli djeci omogućiti salu, iako ne u punom kapacitetu.

Škola u koju idu njihova djeca zapravo je prijeratno obdanište namijenjeno djeci do pet godina. Ipak, u tu zgradu ide više od 250 učenika u 14 odjeljenja, ali i četiri odjeljenja srednje škole.

Škola tako ima 18 odjeljenja i samo osam učionica, koje su ranije bile prostorije za vrtić. Namještaj je star više od 40 godina, naslonjači stolica uglavnom polomljeni, a stolovi izrezbareni i napukli. U nekim prostorijama curi voda, a pojedini prozori u hodniku ne mogu se ni otvoriti.

Budući da djeca nisu mogla ući u fiskulturnu salu, za njih je asfaltirano igralište pored ulice gdje su se zimi igrali u jaknama, šalovima i kapama ako se čas tjelesnog odgoja nije održavao u učionici, gdje su samo mogli slušati o tome kako je dobro vježbati.

S druge strane, osnovna škola prekoputa njihove ima mnogo bolje uvjete i kapacitete koji se ne mogu ni popuniti. Iako u drugoj smjeni jedna cijela zgrada OŠ “Kiseljak” sa 17 učionica zjapi prazna, uprava škole u kojoj se uči po bosanskom planu i programu kaže da nije naišla na razumijevanje da se to ustupi za njihovu djecu.

‘Neka izađu muslimanska djeca’

Najbolje rješenje bilo bi spajanje dvije škole i uvođenje još jedne nacionalne grupe predmeta, kažu bošnjački roditelji. Međutim, za to nema političke volje, a djeca nikako ne mogu razumjeti apsurd situacije – da ne mogu zajedno u školske klupe, ali se mogu igrati nakon škole.

“Imate situaciju da dijete pita ‘Zašto se ja mogu igrati s Ivanom, a ne mogu s njim u školu?’. Mene su djeca više puta pitala “Što mi ne idemo s njima zajedno u razred?’ Šta da im odgovorim?”, pita se razočarano Bajrić.

Način na koji se vrši segregacija djece u Kiseljaku najbolje opisuje situacija u kojoj se našao njegov sin prije dvije godine.

“Pošto je prevoznik učenika isti i vozi svu djecu, s tim da jedne vozi, naprimjer, u 12 sati, a druge u 12:50, desilo se da su djeca iz škole ‘Kiseljak I’ ranije završila nastavu i trebala su čekati, međutim, ušla su u autobus. Nakon jednog kilometra vozaču je neko javio da ima ‘pogrešnu djecu’. On se vratio i rekao ‘Neka izađu muslimanska djeca, ovo je autobus za hrvatsku djecu’. Možete misliti kako su se djeca tada osjećala?”

Direktor škole “Kiseljak I” Nermin Merhemić kaže da je riječ o problemu koji traje od povratka Bošnjaka, već 16 godina: “To je politika, nekome to odgovara, ali djeca ispaštaju.”

Njihovu školu pohađa i 59 učenika romske nacionalnosti, na koje je, kaže Merhemić, posebno ponosan, pa ne vidi razlog zašto sva djeca ne bi išla zajedno u školu.

“Jednom sam pitao OSCE zašto nema novca za novi namještaj. Rekli su da smo mi ‘dvije škole pod jednim krovom’, pa nas svi izbjegavaju. Znači, djeca moraju da ispaštaju. Prije nekoliko godina UNICEF je radio istraživanje koje je pokazalo da je 84 posto bošnjačkih roditelja bilo za zajedničko školovanje, dok se samo 20 posto hrvatskih roditelja izjasnilo za tu opciju.”

Pokušali smo doći do odgovora zašto OŠ “Kiseljak” ne želi ujedinjenje, međutim, direktorica Vitka Grgić u telefonskom razgovoru odgovorila nam je da je u Hrvatskoj i da se ne može naći s nama. Na upit za telefonsku izjavu o tome odbila je i kratko odgovorila: “U romingu sam, trošim telefon.”

Međutim, na razgovor je pristala jedna majka hrvatskog djeteta, ali pod uvjetom da bude anonimna, ne želeći probleme u svojoj sredini.

“Bošnjaci traže nešto što je sasvim normalno, da se djeca ne razdvajaju, da se ujedine, da se ne mrze. Da sam na mjestu ovih roditelja, ja bih sve blokirala. Oni razdvajaju djecu i uče ih mržnji, a oni sami zajedno sjede i druže se. Stvara se mržnja od malih nogu i ovo nikada neće prestati dok se ne digne dobra buka. Rat ovdje još nije završio”, govori nam.

Ova majka dodaje da je suština svega da je djece premalo, i Hrvata i Bošnjaka, i da će oni otići jer nemaju zašto ostati u Kiseljaku.

“Ipak, ovi što vladaju svoju djecu su osigurali, unučad i praunučad, i stambeno pitanje i financijsko i sve ostalo. Njihova djeca idu u školu u Zagreb i Beč, a moje dijete o tome može samo sanjati.”

Gradi se privatni fakultet, ali ne može škola

Budući da u ovom trenutku spajanje dvije škole očito nije moguće, uprava i roditelji škole “Kiseljak I” predložili su gradnju novog objekta sa salom ili nadogradnju postojeće zgrade.

“Mi smo prošle godine napravili idejni projekat, međutim, nismo dobili dozvolu od općine. U Kiseljaku imate fakulteta više nego u Sarajevu. Kada se već može praviti zgrada za privatni fakultet na samom ulazu u Kiseljak, kada im se mogu dati prostor i dozvole, onda se može dati i osnovnoj školi, koja je obavezna”, kaže Merhemić.

Ipak, iako to nije bilo moguće za ovu djecu, jest za neku drugu. Prošle godine otvorena je nova osnovna škola “Brestevsko” u općini Kiseljak, u koju je uloženo gotovo pola miliona maraka, prema Merhemićevim riječima. U nju ide 100 učenika koji imaju nastavu po hrvatskom planu i programu. Vrpcu na ulazu presjekao je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović s predstavnicima Hrvatske demokratske zajednice.

Također, iako u srednje škole u Kiseljaku u pojedine razrede ide i do 60 posto bošnjačkih učenika, nastava se odvija samo po hrvatskom programu, dodaje Merhemić.

Nekoliko građana Kiseljaka prepričalo nam je i situaciju kako su jednom hrvatski roditelji upisali svoje dijete u školu po bosanskom programu.

“Tolika se buka digla da su na kraju urgirali predstavnici Hrvata i dijete je odmah sljedeći dan ispisano iz škole”, govore nam.

Bajrićeva djeca do škole se moraju voziti autobusom iako ima mnogo bližih područnih škola, ali se u njima uči po hrvatskom planu i programu. Jedna od njih, kaže, čak je i srušena jer nije bilo dovoljno hrvatske djece umjesto da su ih, dodaje, spojili s bošnjačkom djecom i sačuvali školu.

Međutim, Bajrić, koji je i glavni imam u Kiseljaku, kaže da van školstva postoji jako dobra saradnja. Organiziraju se međureligijski dijalozi, bajramski i božićni turniri, iftari kojima prisustvuju i svećenik i pop, a bošnjačka djeca idu u posjete franjevačkoj mladeži.

“Ali čim se dese turbulencije gore, čim se posvađaju Izetbegović i Čović, mi to ovdje odmah osjetimo. I kako djeci onda objasniti visoku politiku?”

Nema ljudske volje

Školski pedagog Mirnes Nuhić kaže da pedagogija stavlja tjelesni odgoj na prvo mjesto, ali, čini se, dodaje, da to nije slučaj za djecu iz škole “Kiseljak I”.

“Ti ljudi koji odlučuju su, prije svega, prosvjetni radnici, pa onda direktori i svi imaju svoju djecu. Oni mogu isključiti emocije i ljudskost i reći da ovoj drugoj djeci nešto ne treba. Dali su nam šest časova tjelesnog u prvoj smjeni i mene direktorica Vitka ubjeđuje da je po pedagogiji da djeca nižih razreda prve časove tjelesnog već imaju u pola osam ujutro.”

Nuhić dodaje i da djeca koja uče po hrvatskom planu i programu imaju tri časa tjelesnog odgoja, a bošnjačka djeca dva časa, dok u srednjoj školi nemaju nijedan.

“Nema ljudske volje da se to riješi nego se to područje još tretira kao ratni plijen i niko ne želi da odstupi od onog svog.”

(Vedrana Maglajlija, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!