Skip to main content

Radenko Popić: Izbjeglice i njihovi lideri

Autonomija 19. феб 2014.
7 min čitanja

Problem izbjeglica u Srbiji nikada nije dobio zasluženo mjesto ni u vladinim ni u nevladinim, pa reklo bi se ni u međunarodnim organizacijama, jer da jeste vjerovatno ne bi postojao u obimu u kojem i danas postoji

Mnogo puta do sada smo prigovarali Vladi Srbije, sa punim pravom i svakako previše uzdržano u odnosu na neodgovornost koju godinama pokazuje prema ljudima koje je i sama gurnula u nesreću. Prigovarali smo sa potpunim pravom i međunarodnim organizacijama (UNHCR, OEBS) koje su se često ponašale kao da su ovdje zato da podržavaju neodgovorne vlade u regionu a ne žrtve rata. Prozivali smo i mnoge NVO zbog višegodišnjih akademskih rasprava i nebrojenih sastanaka i konferencija koje su organizovale i iza kojih nije ostao nikakav stvaran efekat.

Jedan sektor međutim nikada nije dovoljno osvijetljen, a to su same organizacije koje su okupljale izbjeglice, i neki njihovi samozvani lideri koji često puta nemaju nikakvu podršku izbjeglica niti mandat da govore u nihovo ime. Sama činjenica da u Beogradu ima više izbjegličkih udruženja nego u čitavoj Srbiji govori sama za sebe, ali u zadnje vrijeme dosta se govori i o novom, udruženom pokretu izbjeglica odnosno Koaliciji izbjegličkih udruženja i Peticiji koju su potpisale i ovjerile 104 izbjegličke organizacije u Srbiji (među kojima i Regionalni odbor za pomoć izbjeglicama Vojvodine u čije ime se javlja i potpisnik ovih redova).

Sama Peticija je svakako potrebna i ona je izraz ogorčenosti izbjeglih Srba iz Hrvatske čija se osnovna ljudska i imovinska prava surovo gaze već dvije decenije, bez ikakvih izgleda da bilo ko za to odgovara ili se bar u dogledno vrijeme prekine agonija ovih ljudi. I ponovo, kao i uvijek do sada, kada su ovakve potpuno legitimne inicijative u pitanju, ćute svi u okruženju i vlade i NVO koje se bave navodnom pravnom pomoći izbjeglicama ali svakako i UNHCR i OEBS, koji su dužni da javno i u svakom obliku podrže ovakve inicijative.

Tu međutim dolazi i pravo pitanje. Zašto ljudi koji vode čitavu kampanju oko Peticije javno ne prozovu one koji su dužni a neće da podrže opravdane proteste i zahtjeve izbjeglih Srba. Kakva je to kampanja koja trpi trule kompromise i bježi od teških riječi i optužbi i ide čak do toga da u svojim izjavama „nema ništa protiv ulaska Hrvatske u EU“ pod uslovom da Koalicija i njen lider sutra bude most saradnje između Hrvatske i Srbije. Koji je efekat slanja nekoliko stotina pisama na nekoliko stotina adresa u svijetu i koliko odgovora je uopšte stiglo sa suprotne strane na navedenu inicijativu… Regionalni odbor je kao potpisnik Peticije predlagao da se sa njenim sadržajem ide na direktan razgovor u sve strane ambasade u Beogradu i da se u direktnom kontaktu od ambasadora dobije odgovor da li njihove vlade podržavaju ili ne podržavaju zahtjeve izbjeglica. Samozvani vođa čitavog projekta Miodrag Linta, nije ni odgovorio na naš prijedlog nakon čega smo ga obavijestili da sa njim prekidamo svaku saradnju, jer smatramo da od piskaranja kojima je on inače sklon nema nikakve koristi. Indikativno je takođe da se u medijima i široj javnosti u ime Koalicije i promocije Peticije od 104 predstavnika izbjegličkih organizacija godinama ne pojavljuje niko osim gospodina Linte.

Naša saradnja sa gospodinom Miodragom Lintom je srećom kratko trajala, i to u vrijeme stvaranja same Koalicije. Ideja da se svi stavimo pod jedan krov bila je svakako dobrodošla i mi smo u taj projekat iskreno ulagali dio svog vremena i energije, sve dok nismo shvatili da je u pitanju bolesna ambijcija pojedinca da preko leđa izbjeglica vrati izgubljene pozicije i napravi novu promociju koja će mu obezbijediti još dosta sredstava i lagodna života.

Izborna skupština Koalicije, koja je četiri puta odlagana samo zato što je Miodrag Linta tvrdoglavo i samovoljno mjesecima bezuspješno pregovarao sa Asocijacijom izbjegličkih udruženja (ponovo većina udruženja iz Beograda) koju vodi gospodin Milojko Budimir da se pridruži Koaliciji, bila je obična farsa. Tokom oficijenog dijela skupštine riječ su uglavnom dobijali gosti iz Hrvatske, predstavnici Samostalne srpske demokratske stranke (neki su govorili i po pola sata), koji su se spremali za izbore u Hrvatskoj. Niko od predstavnika članica koje su stvarale Koaliciju nije dobio riječ. Autoru ovog pisma, koji je tom prilikom izabran za potpredsjednika Koalicije za Vojvodinu (posle dva mjeseca podnio ostavku i istupio iz Koalicije) tek na ponovljeno insistiranje dozvoljeno je da kaže da je sredstva za održavanje skupštine obezbijedio Pokrajinski Fond za pružanje pomoći izbjeglicama u Vojvodini. Već tada se moglo vidjeti da je stvaranje Koalicije još jedna više politička nego socijalna i humanitarna priča i da se njenim stvaranjem neće postići mnogo iako je tokom same inicijative njenog organizovanja sastancima prisustvovao nekoliko izuzetno čestitih, obrazovanih i sposobnih ljudi koji se posle toga uglavnom ne pojavljuju u javnosti. Umjesto njih, u svim medijima pojavljuje se isključivo gospodin Linta koji se sjetio izbjegličkih udruženja (do formiranja Koalicije nije sarađivao ni sa jednim od njih) tek kada je prekinuo sve kontakte sa kancelarijom Srpskog demokratskog foruma u Zagrebu, izgubio neke druge pozicije i kada mu je očito ponestalo sredstava kojih je ranije bilo napretek.

Miodrag Linta
Miodrag Linta: Koga štiti ovaj izbeglički „lider“?

Malo ljudi a i izbjeglica u Srbiji zna da je gospodin Linta dugo godina tijesno sarađivao sa hrvatskom vladom koju danas žestoko kritikuje i da je od te iste vlade i finansiran sa nekoliko desetina hiljada eura (ugovor o poslednjoj tranši od 25.000 eura potpisan je samo mjesec i po dana prije završetka projekta) tokom kampanje takozvanog stambenog „zbrinjavanja“ izbjeglih Srba povratnika u Hrvatsku. Ako već danas toliko glasno kritikuje vladu u Zagrebu, gospodin Linta bi morao odgovoriti na pitanje, zašto je godinama podržavao kampanju „stambenog zbrinjavanja“ povratnika u Hrvatsku kada je znao da je ona bila izraz najteže diskriminacije protjeranih Srba, i kada su se odredbe tog zaključka (koji ustvari i nije nikakav pravni akt) kosile sa svim do tada potpisanim međudržavnim i međunarodnim sporazumima i ugovorima koji su regulisali povratak izbjeglica i njihove imovine. Zašto se gospodin Linta nije nijednom „uzjogunio“ kada je Hrvatska donijela tri zakona od kojih sva tri ozbiljno ugrožavaju povratak izbjeglica i njihovih prava: zakon o poljoprivrednom zemljištu, zakon o prebivalištu i zakon o stanovanju kojim se Hrvatima izbjeglim iz BiH u Hrvatsku bukvalno poklanjaju srpske kuće i stanovi. O svemu tome gospodin Linta je ćutao, ali je zato prije nekoliko godina energično zatražio da se povede postupak protiv Dragana Sekulovića koji je u ime Centra za komunikaciju Pravda iz Paraćina tražio bojkot hrvatske robe dok se ne riješi problem stanarskih prava u Hrvatskoj. Gospodinu Sekuloviću su u Zadru trajno oteta dva poslovna prostora i komforan stan i valjda ima pravo da izrazi svoje ogorčenje, makar ono i ne bilo u skladu sa naporima dvije vlade da (i dalje preko živih leševa) normalizuju „gopodarstvenu“ i svaku drugu saradnju.

Malo ljudi zna da je (tada ministarka a kasnije i premijerka Hrvatske) Jadranka Kosor u Ženevi u razgovoru sa Visokim komesarom UN optužujući za nekooperativnost srpsku vladu (i prisutnog potpredsednika Jovana Krkobabića) javno pohvalila saradnju sa nevladinim organizacijama u Srbiji, Srpskim demokratskim forumom koji vodi gospodin Linta i novosadskim HCIT-om.

Malo ljudi a i izbjeglica znaju da je gospodin Linta posle konferencije o stanarskim pravima izbjeglica iz Hrvatske održane u beogradskom Interkontinentalu, Anu-Mariju Radić predstavnicu hrvatske vlade odveo na večeru i muziku u Skadarliju, iako je ona tokom konferencije energično odbila bilo kakav razgovor da se izbjeglicama vrate stanarska prava i njihovi predratni stanovi. Interesantno je napomenuti da se uvažena dama posle nekoliko dana pojavila kao svjedok tužilaštva Haškog tribunala u procesu protiv Vojislava Šešelja što potvrđuje da je i tokom rata imala visoku funkciju u hrvatskim organima vlasti pa vjerovatno i lični udio u oduzimanju prava Srba protjeranih iz Hrvatske. Malo ljudi isto tako zna da je gospodin Linta na čelo Srpskog demokratskog foruma došao posle navodne finansijske afere u samom forumu koja se mjerila stotinama hiljada eura (tada bio na funkciji sekretara) i da nikada nije uradio ništa da se utvrdi šta je bilo sa tim sredstvima. Kada je autor ovog pisma dao izjavu za novosadski „Dnevnik“ o navodno nedozovljenim finasijskim transakcijama u SDF, uslijedio je poziv od gospodina Linte koji je tražio objašnjenje. Upućen je na novinara sa kojim je rađen intervju sa preporukom da slobodno kaže sve što ima i podnese tužbu ako smatra da je u pravu. Nikada posle toga se nije oglasio. Po tvrdnji Nikole Vukojevića, tadašnjeg zamjenika republičkog komesara za izbjeglice, radilo se o preko 700.000 erua koje su „nenamjenski“ potrošene. Za te pare se moglo kupiti 10 kuća za najsiromašnije izbjegličke porodice. Gospodin Linta je to znao ali je procijenio da mu je mnogo više u interesu da ćuti nego da govori.

Iza svega navedenog a nespornog, postavlja se logično pitanje: šta je radio gospodin Miodrag Linta do prije par godina i zasto je ćutao o grijesima hrvatske vlade i države, jer stradanje Srba izbjeglih iz Hrvatske i otimanje njihovih prava traje čitavih 20 godina. U čije ime govori danas a u čije ime je govorio prethodnih 15 godine. Ako je od hrvatske vlade primao novac za posao koji je radio za tu vladu, kako sada misli kritikovati i uopšte sarđivati sa tom vladom i da li ta vlada hoće uopšte razgovarati sa njim. Da li će on ovako čestim promjenama raspoloženja i opredjeljenja i optužbama koje, malo u rukavicama a malo bez njih, šalje na adresu vlade u Zagrebu, više smetati pregovorima o povratku Srba i njihove imovine nego što će obezbijediti adekvatnu pomoć za te ljude.

I na kraju, zašto uvaženi samozvani lider nikada nije otišao do nekog kolektivnog izbjegličkog centra u Vojvodini da vidi kako su živjeli ljudi koje on navodno predstavlja. Nije ga bilo u Čortanovcima kada je vatra progutala pola izbjegličkog centra i jedan izbjeglički život, ni u Planumu u Novim Banovcima, kada je isključena struja i grejanje izbjeglicama na minus 15 stepeni, ni u Sremskoj Mitrovici kada je osmočlana izbjeglička porodica bukvalno izbačena na ulicu. On ne zna da neki entuzijasti među izbjeglicama u Vojvodini međusobno skupljaju novac da kupe ogrev za najugroženije izbjegličke porodice, dok se on godinama razbacuje sredstvima. Nevoljko bi on da udobne dobro namirisane kabinete nekih međunarodnih organizacija koje svakodnevno pohodi glumeći sposioca i tražeći pare, zamijeni mirisom vlage u izbjegličkim barakama, koja je posledica urušenih krovova i trulih zidova.
Idilična priča je po navedenog gospodina nažalost nestala onog trenutka kada je nestalo sredstava i kada su nagomilane razlike unutar samog SDF na relaciji BG-ZG eskalirale i dovele do potpunog prekida kominikacija.

To je bio pouzdani alarm da dolazi vrijeme ozbiljnih nestašica i gubitka pozicija i da je krajnji trenutak da se ulazi u politiku i tamo traži uhljebljenje. U Koaliciji koju vodi, već na početku je napravio čistku, uklonio neistomišljenike i obezbijedio podršku ostalih udruženja da traga za političkim partnerom kojem je mogao jeftino prodati svoju otrcanu priču i desetinama hiljada izbjeglica i njihovim glasovima koje će donijeti sa sobom. Odluka Srpske napredne stranke da potpiše sporazum o saradnji sa navedenom Koalicijom, odnosno gospodinom Miodragom Lintom, i promoviše ga u narodnog poslanika izraz je površnosti, neozbiljnosti i potpune neinformisanosti, i svakako da izbjeglice u Srbiji nisu mogle očekivati bilo kakvu korist od ovog – pre svega – interesnog povezivanja.

Rezultata kao što se vidi nema ni od korova. Nijedan od problema izbjeglih Srba koji se navode u tekstu sporazuma između Miodraga Linte i Srpske napredne stranke nije riješen. Čekaju valjda izbore i nekakvu veću većinu u narednoj vladi pa da se prestroje i zasuču rukave.

Za sada nam je valjda dovoljno par posjeta Zagrebu državnih funkcionera iz Srbije i navodni “ozbiljni“ razgovori koji su vođeni sa suprotnom stranom, na temu protjeranih i izbjeglih Srba. Za nezaborav ipak ostaje susret dvojice predsjednika. kada je gospodin Nikolić zagrlio i srdačno poljubio gospodina Josipovića. I to čak tri puta, da se zna čija se pita.

Radenko Popić
(autor je predsjednik Regionalnog Odbora za pomoć izbjeglicama Vojvodine)