Putinova balkanska nesigurnost

30 Sep 2016

Da bi Rusija i Putinov sistem bili sigurni, ostatak Evrope ne smije biti siguran i integracije moraju ostati nekompletne, a sam projekat suspendovan

Dvije i po godine nakon ruske invazije na Ukrajinu, mnoge javne figure u SAD i Evropi, ?ini se, još nisu u stanju da dešifruju ruske motive.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nedavno je rekao za jedne bosanske novine da je spremnost NATO-a da primi u ?lanstvo Crnu Goru i pozove Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju ne samo greška, ve? i provokacija.

Na jednom nedavnom sastanku, važna evropska politi?ka figura izjadala se da ne može shvatiti zašto se Lavrov i njegova vlada osje?aju tako. I on nije jedini. Mnogi ljudi iz javnog života, izgleda, nesposobni su da shvate motive koji leže iza ponašanja Rusije.

Niko normalan ne može povjerovati da Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora predstavljaju opasnost za Rusiju ili njihove vitalne interese, ili da NATO može biti prijetnja Rusiji. Postrojavanje osam bataljona da brane saveznike na prvoj liniji do 2017. godine, teško može predstavljati dokaz prijetnje.

Ipak, za Rusiju samoopredjeljene tih državnih politika predstavlja prijetnju.

Razlog je to što akcije Moskve u Ukrajini i drugdje u Evropi imaju trostruki cilj. Stara rimska fraza o tome kako car održava svoju popularnost daju?i narodu hljeba i igara, ovdje se može primijeniti.

Prva meta je doma?i teren, omogu?avanjem da se promocijom imperijalnih avantura Vladimir Putin zadrži na vlasti. Imperijalni avanturizam je sada preduslov za o?uvanje Putinovog sistema, i ako je prethodni sistem promijenjen novim, sadašnji se ili mora reformisati, što odbijaju, ili propada.

Druga meta je Ukrajina i sve druge postsovjetske države. Putin i njegov najbliži krug su ?esto jasno stavljali do znanja da vjeruju da te države nemaju stvarni suverenitet, niti da je njihov teritorijalni integitet vrijedan razmatranja.

Ali ako Ukrajina, iz koje Moskva vu?e istorijsko pravo da vlada “svim Rusijama”, odbija Moskvu, Putinov legitimitet kao obnovitelja carstva i velike svjetske sile automatski postaje šupalj. Ideje demokratske samouprave mogu u?i u Rusiju kroz ukrajinski uspjeh.

Stoga, ukrajinski reformski projekat mora biti uništen, naro?ito zato što ruska elita vidi Ukrajinu kao “malu Rusiju”, koja nema pravo da tvrdi da je nezavisna i nema kapacitet da vlada izvan Rusije.

Tre?a meta su evropske integracije. Istorijski posmatrano, evropske integracije su najozbiljnija bezbjednosna prijetnja Rusiji. Ali integracije pod Napoleonom, Hohenzolernima (Pruska dinastija) ili Hitlerom, jedna su stvar.

Demokratske integracije pod Evropskom unijom i NATO-om ne prijete nikome osim kleptokratskim autokratama koji ne mogu uspjeti bez podsticanja permanentnog konflikta i imperijalnih igara.

Zapravo, ako ho?emo da razumijemo kako funkcioniše Moskva, postaje jasno da se Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji ne može dozvoliti da ostvare istinsko samoopredjeljenje i sigurnost kroz evropske integracije.

Evropa podijeljena na dva pola i sfere uticaja ne može ostvariti “kona?ni” cilj EU i NATO, i mora se neprekidno držati u stanju konflikta. U tom smislu, da citiram ameri?kog publicistu Randolpha Bournea, da je rat zdravo stanje za Rusiju.

U skladu sa re?enim, integracija Balkana je još jedan esker u kov?eg imperijalnog projekta Moskve, jer reafirmiše pravo i sposobnost slobodnog naroda da samostalno vlada i sam za sebe izabere ho?e li ili ne biti dio ve?eg politi?kog projekta.

?ak i integracija ove tri relativno, ne posebno zna?ajne balkanske državne politike, predstavlja smrtonosnu prijetnju ruskom samodefinisanom pogledu na svijet i njihovom politi?kom projektu.

Da bi Rusija i Putinov sistem bili sigurni, ostatak Evrope ne smije biti siguran i integracije moraju ostati nekompletne, a sam projekat suspendovan. Rusija definiše svoju bezbjednost kao nekompatibilnu sa ostatkom Evrope i njihov suverentet iznad onoga kojeg imaju bivše ?lanice Varšavskog pakta. Kao i mnogo toga iz Brežnjeve ere stagnacije, Brežnjeva doktina smanjenja ili skra?enja suvereniteta ostaje živa u ruskoj politici. Tako da nije iznana?enje što je Putinov sekretar za medije, Dimitrij Peskov, rekao da Breženjev nije minus za njih.

Samo onda kada evropski politi?ari shvate ruski pogled na svijet i snagu koja motiviše njihovu politiku, presta?e da govore teko olako, da mi imamo zajedni?ke interese i probleme, i da mi i Rusija moramo na?i na?in da ih razriješimo. Mirna koegzistencija je najviše što se može dobiti, a i tome je nanijeta prevelika šteta sovjetskom agresijom.

Ako evropski lideri insistiraju na dijalogu sa Rusijom samo zbog toga što je susjed, ništa ne?e posti?i. Na nesre?u Moskve, dijalog, kojem tvrde da teže sa Zapadom, nema uporište u ?injenicama budu?i da Rusija negira fundamentalne principe na kojima po?iva Zapad i koji sad uklju?uje veliki dio Isto?ne Evrope.

Dok god Moskva gleda na demokratiju kao na smrtonosnu opasnost, iskreni dijalog, nasuprot onome što diplomate zovu razmjena mišljenja, ne samo da nije izvejstan, ve? je i nemogu?.

*Stephen Blank je viši saradnik u ameri?kom Vije?u za vanjsku politiku

(Stephen Blank, za Atlansko vije?e / Priredila: Biljana Jovi?evi?, Slobodna Evropa)

Podelite ovu stranicu!