Psiholozi: U glavama političara rat još traje

24 Jul 2016

Traumatsko iskustvo prošlosti je normalna pojava, ali manipuliranje tim iskustvom način je da se uništi društvo, kažu stručnjaci

“Trauma, pamćenje i ozdravljenje na Balkanu i šire” naziv je naučne konferencije održane u Sarajevu, na kojoj su desetine uglednih naučnih radnika iz polja psihologije, sociologije, psihijatrije, historije i drugih srodnih naučnih oblasti raspravljali o problemu konstituiranja traume kao posebnog oblika arhiviranja traumatskog iskustva.

Fokus svih rasprava bio je usmjeren na načine kulturološkog prevladavanja traumatskih iskustava i terapeutskim sposobnostima postjugoslovenskih društava da se suoče s neuralgičnim mjestima vlastite prošlosti, kažu sagovornici Al Jazeere.

Trauma je oblik pamćenja, kaže profesor sociologije na Univerzitetu u Dublinu Siniša Malešević. Trauma je sasvim prirodan način da se individua ili društvo nosi s iskustvom koje prevazilazi granice onoga što je u datom historijskom trenutku prihvatljivo kao normalno, a traumatizacija iskustva proces je kojim se, zbog određenog cilja u budućnosti, negativno konotiran događaj potiskuje ili gura u stranu.

Problem nastaje, objašnjava profesor Malešević, kada se kolektivne traume počnu svjesno instrumentalizirati s određenim političkim ciljem, a najpogubnije se traumatskim iskustvom manipulira kada se nastoje reaktivirati potisnute tragične slike iz prošlosti, što je veoma česta praksa u postjugoslovenskim društvima.

Svi smo bili svjedoci obnavljanja traumatskog iskustva početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, podsjeća profesor Malešević, kada su intelektualci, po nalogu političkih elita, od koletivnih trauma gradili mitove o ugroženosti, preoblikujući izvorne priče u narative koji mogu biti pragmatično korišteni za sasvim konkretne političke ciljeve.

“Veliki tragični događaj nije vidljiv u vrijeme nastanka i treba vremena da se oblikuje kao kulturna trauma, kao grupni narativ”, kaže profesor Malešević, pojašnjavajući kako je srpsko društvo traumatsku energiju crpilo iz događaja koji nikako više nije bilo u stanju pamtiti.

Kosovska priča je narativni konstrukt našeg vremena i ona je više služila za usmjeravanje grupnih osjećanja nego što je stvarno oslikavala hornologiju prošlih događaja.

Kada govori o ratovima u kojima se raspala socijalistička Jugoslavija, profesor Malešević kaže da je proces traumatizacije iskustva kulturno kodificiran. Najsnažije traumatsko iskustvo jeste iskustvo srebreničkog genocida, i to iskustvo predstavlja prekratnicu u pamćenju recentne povijesti. Srebrenica je, kaže profesor Malešević, postala simbol kulture koja se, u jednom trenutku, raspala i više nije u stanju povijest percipirati kao jedinstven niz događaja.

Kolektivno pamćenje Bošnjaka u sistemu svojih kulturnih vrijednosti odabralo je Srebrenicu da bude simbolička tačka prepoznavanja njihovog traumatskog iskustva, kaže profesor Malešević i pojašnjava:

“Bošnjački narativ odabrao je Srebrenicu da bude simbol njihovog stradanja, iako je nama koji još uvijek patimo rat sasvim jasno da su se strašni zločini događali i na drugim mjestima, kao što su Prijedor, Višegrad, Kozarac ili Zvornik. Ali, nijedno od tih mjesta nema status kakav ima Srebrenica, jer je ona postala kolektivna nacionalna trauma. U Hrvatskoj takvo mjesto imaju Vukovar i još neka mjesta.”

Zabrinjavajuće je, smatra profesor Malešević, što je Srebrenica u srpskoj kulturi doživljena kao akcelerator jednog sasvim izlišnog procesa potrebe za balansom, a pošto takozvani srpski kontekst u proteklim ratovima nije imao tako veliku i snažnu traumu, on je krenuo u nacionalističko oživljavanje trauma iz Drugog svjetskog rata.

Vidimo, zaključuje profesor Malešević, da je trauma Jasenovca danas veoma prisutna, i to na način da se tom traumom neprekidno ističe kulturna, nacionalna i vjerska razlika, bez zabilježenih ozbiljnih pokušaja da se traumatsko iskustvo prevaziđe.

Rat još nije završio

Profesorica sociologije na Univerzitetu Stanford Zilha Spahić Šiljak smatra da su negativne posljedice ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća nesagledive i da se nacionalistički diskurs danas ratnim traumama koristi na isti način na koji se u danima pred raspad Jugoslavije manipuliralo činjenicama iz Drugog svjetskog rata. Kaže da mi živimo u vremenu u kojem je još prisutna ratna pishoza.

“Formalno-pravno, mi imamo završen rat, ali u glavama ljudi u političkim i medijskim narativima on još nije završen”, kaže profesorica Spahić Šiljak, podsjećajući kako negativnu narativizaciju prošlosti potiču ljudi koji iskreno ne žele da postjugoslovenska društva ozdrave.

“U mnogim zajednicama rat i dalje živi, a ogroman broj ljudi koji su početkom devedesetih bili uključeni u političke procese i dalje su na društvenoj sceni.”

Bh. društvo je duboko traumatizirano, kaže profesorica Spahić Šiljak, navodeći primjere potiskivanih kolektivnih trauma koje, gotovo u pravilu, služe za manipulacije osjećanjima. Bh. društvo je od nekih mjesta napravilo paradigmatske simbole društvenih i etničkih podjela, a najradikalnije je traumatizirano iskustvo Mostara, koje danas mnogi vide kao arhetip podjeljenosti, segregacije i aparthejda, dodaje.

Ratno iskustvo se u Bosni i Hercegovini uvijek traumatizira na način da se ne ostavlja prostora za empatiju i saosjećanje prema drugima, kaže profesorica Spahić Šiljak, dodajući kako razdvojenost tri etničke zajednice u Bosni i Hercegovini podriva širenjem iracionalnih strahova.

“Taj strah se podgrijava emocijama, mitovima, simbolima i iskonstruiranim narativima”, kaže profesorica Spahić Šiljak, zaključujući kako se “ljudima ne dozovoljava da, pored svoje, prepoznaju bol i patnju drugih ljudi”.

Produbljuje se osjećaj različitosti

Prostor bivše Jugoslavije suočava se s brojnim problemima, a način na koji se društva nastala nakon raspada zajedničke zemlje nose s iskustvom kolektivne traume produbljuje osjećaj različitosti i odmaže u procesu međusobnog pomirenja, kaže doktor kliničke psihijatrije Steve Olweean.

Najveći problem društava bivše Jugoslavije je činjenica da svako pojedinačno društvo gradi sopstveni viktimološki mit, u kojemu su linije suprotstavljana veoma jasne, a neprijatelj kolektivnom postojanju uvijek je konkretiziran u ličnostima etničkih susjeda.

Odnosi između bosanskog i srbijanskog kolektivnog osjećaja historije sasvim su suprotstavljeni, kaže Olweean, dodajući kako svako društvo ponaosob gradi sistem pamćenja utemeljen na strašnom događaju iz prošlosti, kojega je neophodno pamtiti.

“Balkansko iskustvo je iskustvo memorijskog konflikta. U Bosni je, naprimjer, veoma teško prihvatiti da se u Srbiji ljudi doživljavaju kao žrtve. Cjelokupan srpski identitet je zasnovan na narativu koji govori da su oni vijekovima bili žrtve osvajačkog ugnjetavanja i kako su podnijeli ogromnu žrtvu kšćanskog otpora najezdi islama. Bosanske muslimane, koji nemaju nikakve genetske veze s Turcima, u Srbiji vide isključivo kao potomke osvajača i zato su neosjetljivi na stradanje muslimanskih zajednica na Balkanu”, kaže Olweean.

Ali, to nije prirodan, ili samosvrhovit osjećaj. Trauma se uči, kaže Olweean, a odgovornim za iracionalni konflikt treba tražiti u onima koji oblikuju kulturne kodove društva i usmjeravaju kolektivno pamćenje. Priča žrtve postoji u svakom društvu, baš kao što se svako društvo izgrađuje na heroističkom mitu, a najefikasniji način da se izgradi mitska priča o vrijednosti vlastitog kolektiva jeste konstruiranje narativa o herojskim ličnostima prošlosti i njihova pretjerana glorifikacija gradnjom monumentalnih spomenika podsjećanja, dodaje Olweean.

Uloga spomenika je da izazivaju osjećaje, kaže, prepoznajući njihovu ulogu kao ključnu u transgeneracijskom produljenju traumatskog iskustva. Samo spomenici omogućavaju da se traumatsko iskustvo prošlosti osjeća kao sada prisutno, jer omogućavaju da se događaj iz davne prošlosti transponira iz prošlosti u sadašnjost, omogućavajući na taj način osobama koje ga promatraju doživljavanje stradalačkog iskustva svojih predaka.

“Ako proizvode više emocija koje su u stanju uzbuditi neposrednog promatrača i učiniti da se u njegovoj životnoj perspektivi izgubi razlikovanje između prošlosti i sadašnjosti, onda su spomenici front traume”, zaključuje Olweean.

PTSP ne može imati svaki veteran

Liječenje traume jedan je od najvažnijih mehanizama društvenog ozdravljenja, stav je profesora traume i identiteta sa Eastern Mennonite Univerziteta Barryja Harta. On smatra da smo svi neprekidno izloženi ispoljavanju kolektivne traume, ali nismo svjesni te izloženosti.

Svako društvo je sastavljeno od grupa ili pojedinaca koji se namjerno marginaliziraju i čiji se problemi nastoje prikazati kao nepostojeći. Ističe da je prepoznavanje kolektivne traume neodvojivo od društvene vidljivosti i prihvatljivosti.

Ono što se dešava u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije nije kuriozitet ovih prostora, a odnos koji društvo ima prema onima koji su ustanovljavali društveni narativ i poslije željeli da im zasluge budu javno priznate viđao je i ranije.

Najnemilosrdniji odnos društvo ima prema onima koji su ratovali u ime njegovih ideala i koji su očigledni podsjetnik na prošlost, koja biva izložena reinterpretaciji. Oboljeli od PTSP-a neposredni su učesnici događaja koji bivaju mitologizirani i sikrivljeni u određene svrhe, kaže profesor Hart, podcrtavajući kako društvo često iz sasvim sebičnih razloga ne želi priznati postojanje individualne traume.

“Ako hoćete državnu pomoć, morate imati dijagnozu PTSP-a, morate imati liječnički dokaz da bolujete od tog sindroma, bez obzira kako se vi individualno osjećali. Nije dovoljno da se vi svaku noć budite u vlastitom znoju, ili da imate snažno izražene suicidalne namjere zbog opterećenosti prošlošću. Takvo stanje se mora dijagnosticirati u ustanovama koje su pod direktnom kontrolom države”, kaže profesor Hart.

“Pomoć možete dobiti samo ako vam državne institucije dijagnosticiraju PTSP, bez obzira bili vi veteran ili ne”, dodaje.

On smatra da je liječenje individualnih trauma preduslov rješavanja problema koje donosi kolektivna trumatizacija određenog iskustva.

Veterani se nose s mnogim problemima, kao što su nezaposlenost, isključenost iz društvenih tokova, nemogućnost da razviju osjećaj pripadnosti zajednici zbog činjenice da ne dijele istovjetan pogled na određeni mitologizirani narativ. Njihovo liječenje i njihova resocijalizacija jedini su ispravan put savladavanja kolektivnih trauma, kaže profesor Hart, jer je njihovo iskustvo jedinstveno i neiskvareno naknadnim političko-ideološkim manipulacijama.

Iskustvo kolektivne traume osjećaj je koji opterećuje svako društvo i svaku zajednicu, kažu sagovornici Al Jazeere. Dodaju kako je proces “izlječenja” dug i kompliciran.

Jedan od najboljih načina za prevladavanje iskustva kolektivne traume suočenje je s tragičnim događajima prošlosti. Na prostoru bivše Jugoslavije to otvoreno i bespredmetno suočavanje s iskustvom kolektivne traume je rijedak slučaj, a proces naknadne i neprekinute traumatizacije prošlosti nastavlja se i dalje, kažu sagovornici, duboko svjesni da je to najpogubinji način bavljenja nekim problemom.

(Jasmin Agić, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!