Posljednji gej logoraš blagoslovljen srećom

07 Aug 2011

Rudolf Brazda (98) smatra se poslednjim živim homoseksualcem koji je iskusio na vlastitim leđima užase nacističkog holokausta.

Brazda je proveo nekoliko godina u koncentracijskom logoru Buchenwald, preživjevši uz malo spretnosti i mnogo sre?e nacisti?ku direktivu da homoseksualce treba ‘eliminirati teškim radom’. Poznata pjesma njema?kog protestantskog pastora Martina Niemoellera upozorava na ?injenicu da je šutnja javnosti omogu?ila Hitlerov uspon na vlast i totalnu dominaciju nacizma u Njema?koj. Niemoeller lamentira u svojim stihovima da su ‘prvo došli po komuniste’, no kako on sam nije bio komunist, ništa nije rekao. Onda su nacisti došli po sindikaliste, no pastor je i dalje šutio, jer nije bio sindikalist. Na kraju su došli i po njega, a tada više nije bilo nikoga tko bi se tome usprotivio. Mnoge su društvene skupine, pa i cijeli narodi, politi?ki i rasno nepodobni po nacisti?kim standardima tako nastradali, jer se nitko nije pobunio, no najve?a šutnja je desetlje?ima okruživala progon koji su u nacisti?koj Njema?koj doživjeli homoseksualci.

100.000 uhi?enih zbog homoseksualizma

Prema današnjim procjenama, Hitlerov režim je uhitio oko 100 tisu?a ljudi zbog sumnje da su homoseksualci, pola od njih je bilo i osu?eno, a oko 15 tisu?a ih je poslano u logore smrti, gdje ih se sustavno ubijalo teškim radom i izgladnjivanjem. Smatra se da je najmanje 6000 homoseksualaca umrlo u konc-logorima, a njima je danas u Berlinu posve?en i poseban spomenik. Iako se u svojem usponu na vlast Adolf Hitler ponajviše isticao svojim prijetnjama Židovima i ljevici, u njegovoj zlo?ina?koj ideologiji arijski rasne ?isto?e svako odstupanje od norme je predstavljalo smrtnu opasnost. Nacisti?ki režim je tako?er smaknuo i tisu?e djece s poreme?ajima u razvoju, smatraju?i da oni uop?e ne zaslužuju život te da štete rasnoj ?isto?i. Op?a dehumanizacija je dovela i do toga da se na ljudima vrše brutalni, bolni i ?esto smrtonosni medicinski eksperimenti, u kojima se svojom ozloglašenoš?u isticao notorni doktor Josef Mengele. Zapravo, toliki je bio katalog nacisti?kih užasa da ni desetlje?ima nakon kraja Drugog svjetskog rata nije do kraja razjašnjen ni razotkriven, a do kraja vjerojatno ne?e ni biti.
Ipak, prešu?ivanje nacisti?kog zlo?ina nad homoseksualcima ima velike veze i s time što su skoro pa isti društveni stavovi vladali u Njema?koj sve do kraja šezdesetih, kada je seksualna i gej revolucija po?ela preokretati percepciju homoseksualnosti kao bolesti. Najstrašnija u svemu jest ?injenica da je i poslijeratna Njema?ka u svojem Kaznenom zakonu zadržala zloglasni Paragraf 175, koji je homoseksualnost kriminalizirao još od doba Pruske, a koji su nacisti još podebljali da bi imali zakonsko uporište svojeg zlo?ina. Mnogima gej preživjelima iz konc-logora se tako dogodilo da su u navodno demokratskoj Zapadnoj Njema?koj završili u zatvoru. Posljednji preživjeli me?u homoseksualnim logorašima je, smatra se, danas 98-godišnji Nijemac Rudolf Brazda, o ?ijoj životnoj pri?i je objavljena i knjiga. Brazdina iskustva je zapisao i opisao sociolog Alexander Zinn. Naslov knjige, koja je nedavno izašla u Njema?koj, zapravo je Brazdina pomalo neuobi?ajena konstatacija, s obzirom na to što je sve preživio: ‘Uvijek sam bio blagoslovljen dobrom sre?om.’

Ruži?asti trokut na ruci

Rudolf Brazda ovih dana leži na samrtni?koj postelji u francuskoj bolnici, budu?i da je nakon Drugog svjetskog rata otišao živjeti u grani?nu pokrajinu Alzas. Ro?en je u njema?koj pokrajini Thueringen, a kada su 1933. nacisti došli na vlast, Brazda je imao tek 20 godina. Kako je ispri?ao novinarima Der Spiegela, mladi Rudolf je te godine upoznao i svoju prvu ljubav: ‘Nisam znao kako mu pri?i, pa sam ga kao slu?ajno gurnuo u vodu, te smo se upoznali!’ U to vrijeme su nacisti ve? zapo?eli nasilno uvo?enje svoje ideologije u velikim njema?kim gradovima, no u provinciji je vladala opuštena i tolerantna atmosfera u vezi homoseksualnosti.
‘Bilo je mnogo zabave’, prisje?a se Brazda, koji je s prijateljima organizirao i lažno vjen?anje za sebe i de?ka na kojem su sudjelovale njegova majka i sestra, a sve je blagoslovio i za tu priliku u sve?enika odjeven poznanik. Vjen?anje se održalo u ljeto 1934., kada je i službeno zapo?eo nacisti?ki progon homoseksualaca, kojima je prvo nare?eno da na ulici moraju hodati s ruži?astim trokutom na ruci. Sve je zapo?eo sukob unutar Nacionalsocijalisti?ke stranke (NSDAP), kada se Hitler zabrinuo da bi ga ugroziti mogao Ernst Roehm, zapovjednik vojnog krila stranke Sturmabteilung (SA). Roehm je, ina?e, bio homoseksualac koji je ?esto organizirao orgije s mladi?ima, što je ostalima u vrhu stranke bilo odli?no poznato, jer su neki od njih u njima i sudjelovali. No kada je pao u Hitlerovu nemilost te je ubijen u No?i dugih noževa, Roehmova homoseksualnost se ispostavila kao savršen na?in da ga se u javnosti demonizira. Nakon toga je i progon homoseksualaca postao doktrina Hitlerove stranke.

‘Gnojne rane’ u arijevskom tkivu

Pogrom je uskoro stigao i do gradi?a Meuselwitz u kojem je živio Rudolf Brazda. Lokalne novine Meuselwitzer Tageblatt objavile su 2. srpnja 1934. ?lanak u kojem prozivaju ‘požudne de?ke’, zaklju?ivši da je ‘naš Führer dao nare?enja za nemilosrdnu eksterminaciju tih gnojnih rana na tijelu arijevske Njema?ke’. Brazda je u tom trenutku živio zajedno s de?kom, a u javnosti su se i dalje držali za ruke, što je po?elo izazivati sve više neodobravanja i dobacivanja. Boži? 1936. bio je zadnji koji je Brazda proveo sa svojim partnerom, poklonivši mu veliko ?okoladno srce, kako se danas prisje?a. Do tada su nacisti manje-više sredili ‘gnojne rane’ u gradovima te su krenuli intenzivnije u progon homoseksualaca koji su živjeli na selu. U Meuselwitzu su to odlu?ili napraviti tako što ?e uhapsiti sve poznate homoseksualce i onda ih u zatvoru natjerati da imenuju ostale te da se me?usobno optužuju za ‘zlo?in’ homoseksualnosti.
Po Rudolfa Brazdu su kona?no došli 8. travnja 1937. Brazda je prvo negirao da ga privla?e muškarci, no nacisti?ki isljednici su ga suo?ili s ljubavnim pismima i pjesmama koje je pisao de?ku. Nakon mjesec dana zatvorske torture, Brazda se slomio i priznao svoju homoseksualnost. Tada je osu?en na šestomjese?nu zatvorsku kaznu, a u presudi je pisalo da je razlog tome što je ‘osje?ao ljubav prema svojem prijatelju’ umjesto da je ‘pokorio svoje neprirodne porive’. Brazda je ponovno uhapšen 1942. godine, nakon ?ega je poslan u konc-logor Buchenwald. Homoseksualce se tamo držalo odvojeno od svih ostalih logoraša, a službena politika nacista je bila ‘eksterminacija pomo?u teškog rada’. Rudol Brazda je Buchenwald preživio zahvaljuju?i tome što se svidio jednom ?uvaru, koji ga je prebacio s besmislenog kopanja i nošenja kamenja u medicinsku baraku, da bude bolni?ar. Naravno, cijena toga je bila da je Brazda morao seksualno zadovoljavati ?uvara, što se u toj situaciji ?inilo mnogo manje problemati?nim od spore smrti od iscrpljenosti. Brazda je nakon toga poslan da radi u buhenvaldskoj administraciji, a na kraju je postao i krovopokriva?.

MZOŠ: Nametanje današnjih pogleda na prošlost

Iako je u prolje?e 1945. bilo jasno svima da je nacisti?ka Njema?ka rat izgubila, u konc-logorima se i dalje ubijalo punom parom. Tako je 28 tisu?a zatvorenika iz Buchenwalda u travnju poslano na marš smrti, iz kojeg se Brazda izvukao jer se sakrio u svinjcu. Kona?no su 11. travnja u Buchenwald umarširali Amerikanci, nakon ?ega se Brazda preselio u gradi? Mulhouse na krajnjem istoku Francuske, gdje je proživio ostatak života. Radio je kao krovopokriva?, upoznao novog partnera s kojim je ostao zajedno do njegove smrti, punih pedeset godina. O svojim iskustvima u nacisti?kim logorima nikad nikome nije ništa pri?ao sve dok na TV-u nije vidio da se u Berlinu podiže spomenik gej žrtvama holokausta. Bilo je to 2008. i tada se još živahni i lucidni star?i? Brazda javio direktoru berlinskog Memorijala holokaustu, Uweu Neumaerkeru. Uskoro je pozvan u Berlin, gdje se susreo i s gradona?elnikom Klausom Wowereitom, s kojim je skoro stogodišnji Brazda, kažu svjedoci, besramno flertovao.
U Hrvatskoj se o homoseksualnosti u kontekstu Drugog svjetskog rata i ustaškog režima baš i ne govori. Tu temu je u doma?oj javnosti pokrenuo Queer Zagreb, koji je izdao i prijevod knjige Heinza Hegera ‘Muškarci s ruži?astim trokutom’, jednu od prvih publikacija koja je tematizirala iskustvo homoseksualaca u nacisti?kim konc-logorima. Tako?er je 2008. Queer Zagreb organizirao i izložbu ‘Nacisti?ki teror nad homoseksualcima od 1933. do 1945.’ u suradnji s berlinskim Schwules Museumom i washingtonskim Muzejem holokausta, koja se mogla pogledati u Džamiji. Zanimljivo, kada su Ministarstvu obrazovanja predložili da preporu?e školama posjet izložbi, Queer Zagreb je od nadležnih dobio odgovor (tjednima nakon što je izložba zatvorena) u kojem se kaže da se ‘ne želi nametati današnje poglede na prošlost’, uz naglašavanje da je u nacisti?koj Njema?koj ‘homoseksualnost bila kazneno djelo’. U prijevodu: dobili su što su zaslužili, a današnju djecu tim ?injenicama ne želimo zamarati. Još je skandaloznije objašnjenje tada Primor?eva ministarstva u svjetlu postojanja Rasnih zakona u kvislinškoj NDH, po kojima je mnogo toga bilo kazneno djelo, recimo to što ste uop?e ro?eni kao Židov. Što bi bilo kada bi jednoga dana i u vezi toga MZOŠ odlu?io da je loše ‘nametati današnje poglede na povijest’?

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!