Pismenost nije samo poznavanje slova

21 May 2015

Fenomen polupismenosti, svojevrsna nepismenost pismenih, izašao je na vidjelo širenjem interneta i društvenih mreža

Iako je svijet po količini kumuliranog znanja samo u zadnjih dvadesetak godina napredovao i tehnološki se usavršio više nego u prethodnih dvjestotinjak godina, gotovo petina svjetskog stanovništva i dalje je nepismena.

UNESCO je još 2000. godine, na Svjetskom forumu o obrazovanju u Dakaru, zadao nekoliko krupnih obrazovnih ciljeva, od kojih je glavni bilo smanjenje stope nepismenih.

Zemlje, potpisnice tadašnje deklaracije UNESCO-a, preuzele su obvezu smanjiti stopu nepismenosti za 50 posto u idućih 15 godina. Mnoge nisu u tome uspjele, naročito siromašne zemlje subsaharske Afrike gdje je daljnjem povećanju nepismenosti kumovao snažan rast broja stanovnika.

Gotovo jednako važni zadaci koje je 2000. zadao UNESCO, bili su omogućiti školovanje što većem broju djece u svijetu te izjednačiti obrazovne šanse žena u odnosu na muškarce.

Svaki peti odrasli čovjek je nepismen

Ciljevi zacrtani u 15-godišnjem planu, koji ističe ove godine, tek su dijelom ostvareni.

Globalna stopa pismenosti jest povećana za osam posto, ali još snažnije se povećalo svjetsko stanovništvo. I dalje je nepismeno 20 posto čovječanstva ili, otprilike, 780 milijuna odraslih ljudi, od kojih su čak dvije trećine žene.

Broj nepismenih žena smanjio se od 2000. do danas samo za jedan posto. Također, oko 75 milijuna djece diljem svijeta ne pohađa školu.

Sve to govori da je nepismenost i dalje golemi svjetski problem, tim više što je s nepismenim osobama lakše manipulirati i isključiti ih iz društvenog života.

Pismenost je prvi i najvažniji korak ka čovjekovoj emancipaciji. Stoga je i pravo na pismenost, kao dio prava na obrazovanje, još 1948. godine bilo ugrađeno u Opću deklaraciju o ljudskim pravima.

Kasnije je isto potvrđeno kao temeljno ljudsko pravo i Deklaracijom iz Perzepolisa 1975. godine, a 1997. dodatno osnaženo Hamburškom deklaracijom usvojenom u novonastalim globalnim okolnostima koje zahtijevaju posve novu razinu pismenosti – informatičku pismenost.

U odnosu na ostatak svijeta, na Starom kontinentu situacija je znatno bolja. U Europskoj uniji stopa nepismenosti niža je od jedan posto, iako Europska komisija biva zabrinuta zbog činjenice da je 20 posto stanovništva EU na niskoj razini pismenosti koja podrazumijeva poteškoće u čitanju i pisanju.

Stoga se od 2011. unutar EU vodi kampanja s ciljem smanjivanja udjela stanovništva s poteškoćama u čitanju na 15 posto do 2020. godine.

Nepismenost pismenih

No, ispod svih ovih podataka izbija jedan drugi problem. Ne radi se samo o nepismenosti kao statističkoj kategoriji, nego i o fenomenu polupismenosti, svojevrsnoj nepismenosti pismenih, koji je naročito izašao na vidjelo širenjem interneta i stvaranjem društvenih mreža.

Iako se ondje mahom komunicira na neformalnoj razini, može se uočiti iznimno velik broj ljudi, sasvim neproporcionalan visokoj naobrazbi većine njih, koji ne znaju (ili ne poštuju) osnovna pravila pravopisa i gramatike.

Na ovim prostorima kao simptom te polupismenosti ističe se izraz „sumljam“ (umjesto „sumnjam“) što je postalo i predmetom sprdnje.

Internetom, naime, kruži pošalica u obliku savjeta roditeljima koja im kaže da ne potcjenjuju ljude koji pišu „sumljam“ jer „takvi će jednoga dana biti šefovi njihovoj djeci“.

No, nije problem takve polupismenosti uočljiv samo na društvenim mrežama. Ima ga i drugdje u javnom prostoru: od novinskih tekstova i reklamnih oglasa pa sve do službenih dokumenata. Očito je da poznavanje slova i puka sposobnost čitanja nisu više dovoljan kriterij za određivanje pismenosti.

Direktor Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba, dr.sc. Željko Jozić, kaže nam kako je današnja pismenost zasigurno nešto više od onoga što se nekad smatralo pismenošću.

„Sposobnost čitanja i pisanja slova danas je samo početak, a već se tako daleko ide da se govori i o računalnoj (ne)pismenosti, odnosno da čovjek nije baš pismen ako se ne zna služiti računalom kako bi mogao komunicirati sa svijetom. Za to bi dobrim dijelom mogla biti odgovorna upravo računalna tehnologija, jer nas ona čini poprilično tromima i inertnima i jer nam sve više „pomažu“ pravopisni provjernici ili ‘spellcheckeri’, a to uglavnom negativno utječe na naše sposobnosti. Jer, eto, netko će nas već upozoriti odnosno podvući crvenom valovitom crtom ako napišemo „sumljam“ ili će čak i sam popraviti tako da mi to ne moramo niti znati“, kaže Jozić.

Doba površnosti i pomodnosti

Pitanje je u kojoj su mjeri novi mediji, poput interneta sa svojim društvenim mrežama, razotkrili, ali i skrivili taj fenomen.

Može li se, recimo, nepismenost koju ondje srećemo opravdavati neobaveznim i ležernim pristupom pisanju sadržaja, što se najčešće očituje izbjegavanjem pisanja velikih slova na početku rečenica i u osobnim imenima ili izostavljanjem interpunkcijskih i dijakritičkih znakova (čime se elegantno može prikriti nerazlikovanje „č“ i „ć“).

Jozić smatra da je moderna tehnologija donijela mnogo toga dobroga, ali i lošeg u život suvremenog čovjeka.

„Jedna od tih manifestacija lošega jest i površnost u svemu, pa tako i u jezičnim pitanjima. Brzina koja nam je omogućena zapravo radi na štetu kvalitete. No, ipak moramo jasno razlikovati uporabu jezika na razini neobvezne komunikacije i na razini službenoga obraćanja. Te se dvije razine nikako ne bi smjele miješati. U slobodnoj komunikaciji, recimo putem Facebooka, s istorazinskim sugovornicima o neobveznim temama ne trebamo se previše opterećivati jezičnom korektnošću, ali takva nam ležernost u komunikaciji može itekako odmoći primijenimo li je na službenu razinu. Zato je važno razlikovati te dvije vrste komunikacije“, ističe Jozić.

Ovdašnji jezični stručnjaci gotovo uglas će upozoriti kako današnje generacije koje odrastaju (i) u virtualnom prostoru slabo poznaju pravopis i gramatiku, te da je fond riječi kojim se koriste vrlo siromašan.

Povrh toga, prepun je stranih riječi, pogotovo anglizama, ali i skraćenica i simbola poput „emotikona“ koji opis osjećaja sažimaju u sliku. Stoga ne čudi što današnja djeca i oni nešto stariji sve teže uspijevaju riječima izraziti čak i najosnovnije osjećaje ili opisati svoja raspoloženja.

Na pitanje ugrožava li pretjerana upotreba „smajlića“ i kratica (OMG, LOL, R.I.P. i sl.) sam jezik i pismenost, Jozić drži da je riječ o pomodnosti.

Digitalne zamke

“A zna se kako pomodnost završi: zastarijevanjem. Odnosno, danas je vrlo ‘in’ upotrebljavati te kratice jer su vrlo praktične i čine nas modernima. Što će biti s jezikom za stotinu godina, to zapravo nitko ne zna. Ovo što je sada moderno, u budućnosti će biti možda smiješno. Dakle, riječ je samo o jednoj od faza u jeziku. Ništa više od toga. I zato tomu ne treba pridavati pretjeranu važnost.”

Vratimo li se na koncu na početak teksta i prisjetimo koliko je raširen problem nepismenosti u svijetu, osobito u najsiromašnijim zemljama, vidimo da se s druge strane, u naprednim zemljama gdje je tehnologija već dobrano uzurpirala živote ljudi, događa svojevrsni obrnuti proces koji zatvara krug pismenosti.

Od prvih primitivnih crteža na zidovima pećina poput Altamire, preko otisnutih slova s kojima je prije petstotinjak godina nastala civilizacija knjige ili Gutenbergova galaksija, kako ju naziva Marshall McLuhan, došli smo na prag ere kojom ponovno dominiraju slike (koje, kako fraza kaže, govore „više od tisuću riječi“). Što nas ondje čeka?

„Uskoro ćemo ući u fazu odabira, odnosno predviđenog unosa riječi i izraza. To je ono kad počnete nešto pisati, a računalo vam već nudi neko rješenje, pa vi više ne pišete nego odabirete. Teži se tomu da se što manje piše, a da što više toga čak i govoreći pišemo. Sustavi za prepoznavanje glasa i njegovo pretvaranje u slova vrlo su popularni. Već sad se može nazrijeti kako je digitalna tehnologija itekako manjkava i kako je ono što smo do sada imali zapravo pretjerano brzo otklizalo u primitivan način komunikacije. A zamislite užas kad spoznamo kako će većina onoga što danas pišemo na računalu za desetak ili više godina budućim računalima biti potpuno nečitljivo“, zaključuje Jozić.

Stopa pismenosti u regiji

Statistički podaci o još klasičnoj, funkcionalnoj pismenosti kažu da je u Hrvatskoj, prema popisu stanovništva 2011. godine, 30.400 nepismenih osoba ili 0,8 posto ljudi starijih od deset godina.

Podaci iz Srbije iz 2012. godine kažu da je ondje 165.000 nepismenih, ali i 850.000 onih koji nikada nisu pohađali osnovnu školu ili su završili tek par razreda.

Iako su UNESCO-vi podaci iz 2012. govorili o čak 15 posto nepismenih u BiH, krajem prošle godine Agencija za statistiku objavila je podatak o 2,9 posto nepismenih.

Crna Gora ima tek 8.000 nepismenih, ali i najmanje stanovnika među zemljama regije. No, ondje čak trećina stanovništva ima završenu tek osmoljetku ili čak ni to.

U Sloveniji je stopa pismenosti zanemariva da je tamošnji statističari nisu ni uvrstili u pitanja na posljednjem popisu stanovništva.

U Makedoniji je 2012. bilo 43.000 nepismenih starijih od 15 godina, a njihov je broj upola manji nego deset godina ranije.

(Miroslav Filipović, Al Jazeera)