PAVLE RADIĆ: Paraživot u rukama manipulatora

21 Feb 2013

Poraženo i rezignirano društvo

Kako se ovde olako traći život! Individualni i kolektivni.

Pored sve dreke o vraćanju dostojanstva životu, neverovatno je kako se realnom životu ne pridaje skoro nikakva vrednost, kako se bagateliše i ignoriše. Normalizovana realnost banalnosti dugotrajnim delovnjem razorila je čitav vrednosni poredak. U manipulativnom ambijentu obogotvorenih kolektivističkih tlapnji i nacionalno-socijalne demagogije, pojedinačni životi građana skoro su prezrena kategorija. Dakako, životi običnih ljudi, a ne i životi uzurpatora društvene moći i privilegija. Degenerisana nacionalistička realnost živote građana svodi na muku i tavorenje. Na paraživot i poniženje. Poniženju doprinose i građani, pristajući da ih svakakvi demagozi „promovišu“ u aktere tobožnje istorijske obnove nacionalnog i državnog dostojanstva. Pristajući na tu podvalu, građanstvo gubi svojstvo kritičkog subjekata i kreatora vlastitih života. Svodi se na beslovesni populus podložan demagogiji i manipulacijama. Olako se ovde pristalo i pristaje da se izvikane vrednosti kolektiviteta pretpostavljaju nezamenljivim vrednostima pojedinačnih života.

Desubjektivizacija građanstva i njegovo svođenje na amorfni populus, rezultira gubljenjem sposobnosti racionalnog odnosa prema životu i prepuštanje života u ruke manipulatora. Život prepušten populističkim demagozima bilo koje vrste, neminovno se svodi na paraživot. Vremenom to postaje normalizovano stanje, kakvo je danas za ogroman broj građana Srbije. Paraživot je život u degenerisanom vrednosnom poretku. Takav poredak stvara teško premostive zidove između normalnog i surogat-života, između sređenog društva i haotične zajednice. Lišeno kritičke samorefleksije i racionalog poimanja stvarnosti, populističko društvo srlja iz jednog u drugi avanturizam, iz jednog u drugi poraz. Zato je Srbija danas tu gde je. Poraženo i rezignirano društvo. Dakako i Vojvodina, čija se devastacija temeljito, godinama, sprovodi.

U kontekstu problematizovanja angažmana intelektualaca (o čemu je pisano na ovom portalu), beda svakodnevnice i paraživot ogromnog broja građana prvorazredno je intelekualno i moralno pitanje. Zaista, sa stanovišta problematizovanja teških egzistencijalnih pitanja, šta je danas intelektualna Srbija, intelektualna Vojvodina? Kolika je socijalna osnova kritički mislećih građana, intelektualaca i intelektualnih zajednica i koliki je njihov kritičko-kreativni potencijal? Kad govorimo o Vojvodini, koliki je taj potencijal u Novom Sadu, Subotici, Zrenjaninu, Somboru, Vršcu, Kikindi… Koji su mogući modusi kritičko-kreativnog delovanja pojedinaca i grupa? Koliko je rezignacija i apatija zahvatila lokalna intelektualna jezgra? Jesu li pojedinci i građanske grupe baš sasvim nemoćni, jesu li bez čvršćih međusobnih veza, atomizirani, bez solidarnosti, jesu li postali dekuražirani i bez vere u delotvornost javnog angažmana? Koliko su pritisnuti teškoćama preživljavanja, koliko su izloženi egzistencijalnim ucenama i represiji lokalnih političko-tajkunskih moćnika? Je li integracija u koruptivni lokalni ambijent neminovnost preživljavanja? Da li je nakon ukidanja autonomije Vojvodine i između ostalog njezine intelektualne i kulturne devastacije, ostalo samosvesti o osobenostima Vojvodine i njezinom evropskom identitetu? Kako je moguće da lokalne zajednice, vojvođanski gradovi i sela, naočigled svih propadaju, a da nema vidljivog protesta i otpora? Zašto izostaje veći otpor obnovljenim nasrtanjima na Novi Sad i Vojvodinu i zašto nema veće solidarnosti sa pojedincima i građanskim grupama izloženih hajkama i javnim harangama? Da li je to problem samo proganjanih ili problem svih nas? Konačno, zašto iz Vojvodine nema više temeljnih kritičkih glasova o bitnim pitanjima društva u celini?

Za apatičnu i dekuražiranu građansku javnost, za intelektualce i intelektualnu zajednicu kolika god i kakva god bila, pitanja je mnogo. Na ta pitanja nema ko drugi da odgovori i da radi na rešavanju problema, osim onih građana koji drže do samopoštovanja. Paraživot i mrtvi čvorovi društva uvezani zadnjih decenija, ipak nisu naša sudbina ma koliko se to ponekad beznadežno čini.

(Autonomija)

Podelite ovu stranicu!