Paula Petričević: Bijela ruža ili bijela traka

15 Feb 2013

Da li je moguća nenasilna revolucija?

Razbacuju?i korake glatkim plo?nicima starog grada, žurim na seminar. Volim ovaj grad iako ga sve rje?e osje?am zbilja svojim. Ne kasnim, skoro. Sophie Scholl, ?ije ime nosi dvodnevni intenzivni kurs kog je u organizaciji Anime – Centra za žensko i mirovno obrazovanje, vodila sjajna sociološkinja Janja Neumann Be?, bila je mirovna aktivistkinja grupe Bijela ruža u nacisti?koj Njema?koj koja je nakon dijeljenja antiratnih letaka na Univerzitetu u Minhenu bila optužena i osu?ena za veleizdaju, da bi 22. februara 1943. godine, skupa sa svojim bratom Hansom i prijateljem Christophom Probstom, samo nekoliko sati nakon presude, bila i giljotinirana. Imala je dvadeset jednu godinu. Nekoliko mjeseci kasnije savezni?ke snage bacale su milione primjeraka letka kojeg su Sophie i njeni prijatelji dijelili, nazvavši ga „Manifestom minhenskih studenata“.

Seminar o genocidu i sje?anju ne nosi slu?ajno njeno ime. Ona je bila jedna od rijetkih koji nisu ?utali o zlo?inima svoje zemlje i zlo?inima svojih komšija, duboko u ?eljustima Tre?eg Rajha aktivno prakticiraju?i mirni otpor. A mirni je otpor rijetko gdje dobrodošao. Prije svega zbog toga što predlaže druga?iju logiku od one krvi, druga?iju povijest od one vlastodrža?ke, druga?ije vrijednosti od onih ratni?kih, partikularnih, patrijarhalnih. Militarizovana svijest sa svojim sistemom ma?isti?kih vrijednosti može imati suprotne prefikse, mogu je dijeliti i okupator i okupirani, i napada? i onaj koji se brani. Zato se odustajanje od ove ideologije koja se nastoji naturalizovati i predo?iti kao ?injenica ljudske prirode, bez obzira na njen predznak, doživljava kao dublja izdaja, što uostalom i jeste. U vremenima u kojima je u ime “viših interesa” poželjno ubijati, terorisati i uništavati, biti izdajica države, ideologije, nacije ili vjere koja poziva na ove interese, name?e se kao ispravan stav, makar za antiratne feministkinje i feministe (o da, i oni postoje).

I pored konsenzualnog odijuma i podsmješljivog prezira kojeg uživaju u patrijarhalnom društvu, feministi?ke paradigme emancipacije, jednakosti i solidarnosti pokazuju se sve emergentnijim u svijetu i vremenu u kojem živimo, a ?ijem duhu izgleda mnogo više odgovara terorizam, naoružani o?aj, nego revolucija kao mogu?nost uspostavljanja radikalno druga?ijeg svijeta. Kompromitovan nanosima prošlog vijeka i sam se termin ?ini nepovratno izgubljenim i potrošenim. No, iako su nas one dosadašnje iznevjerile ne mijenjaju?i prirodu mo?i ve? samo njene titulare, još uvijek ostaje zjape?i prostor u kom odzvanja pitanje – da li je mogu?a promjena postoje?e dominantne društvene paradigme zasnovane na nejednakosti, te da li je mogu?a nenasilna revolucija, ona koja, za promjenu, ne?e pojesti svoju djecu? U pseudo-postideološkom dobu ideologija nam ne fali, samo nam treba ona koja nas ne može pretvoriti u kolja?e. Mir je, na kraju krajeva, mnogo revolucionarniji koncept od rata.

Ali, mir nije samo odsustvo oružanog sukoba. Takvo njegovo odre?enje tako?e je konstrukt militarizovane svijesti. Nema trajnog mira bez pravde i suo?avanja sa traumom. Ovaj se region u literaturi opisuje i kao „region patnje“ koji nikada nije prošao kroz transgeneracijske traume što ih je taložio posljednjih petsto godina. To teško i zapušteno pitanje tretirano je, kako Neumann Be? isti?e, skoro isklju?ivo na nivou propagande, manipulacijom potisnutim emocijama i starim traumama, bacanjem „emotivnih kostiju“. Upravo je zato naša obaveza kao gra?anki i gra?ana jednog post-ratnog, ali i post-genocidnog prostora da znamo nešto o problematici genocida, da znamo da je genocid prije svega zlo?in države (Helen Fein), politi?ki cilj planiran i koordiniran na najvišim instancama vlasti. I da znamo, ne manje važno, da je pre?utkivanje genocida kao njegova posljednja faza, tako?e integralni dio državne strategije.

Simbolika bijele trake je kompleksna. S jedne strane to je bijela vrpca vezana oko ruku ili upletena u kosu pastorove djece u istoimenom Hanekeovom filmu koji istražuje korijene fanatizma u društvu, gdje je trebalo da simbolizuje ?istotu i vrlinu, a zapravo se otela prvobitnoj intenciji i postala simbolom represivnog vaspitanja koje po?iva na reprodukciji nasilja i surovosti kao preduslovima proizvo?enja podrške nacisti?kom režimu koji je uslijedio. Sa druge i nama bliže strane, bijela traka tragi?no je vezana za Prijedor i zlo?ine nad nesrpskim stanovništvom 1992. “Srpske vlasti u Prijedoru su tog 31. maja 1992. godine putem lokalnog radija objavile proglas da je svo nesrpsko stanovništvo dužno svoje ku?e i stanove obilježiti bijelim zastavama ili ?aršafima, te na rukavima nositi bijelu povezu. Cilj je bio da se zna ko je ko i ko gdje živi. Zahvaljuju?i tome, dolazilo je do velikih odstrela, masovnih ubistava, plja?kanja… “. Cilj prošlogodišnje akcije “Dan bijelih traka” bio je da podsjeti na dvadesetogodišnjicu ovog zlo?ina i doprinese prestanku njegovog poricanja.

Što, onda, zna?i biti gra?ankom države jednog post-genocidnog, ali još uvijek ne i post-traumatskog regiona? Gra?anstvo je aktivna i kriti?ka praksa bavljenja društvenim pitanjima i problemima, posve?enost zajedni?kom ili opštem dobru koje se kontinuirano pregovara i time ?uva od monopolizovanja njegovog smisla i zna?enja. Ono je, rije?ima Neumann Be?, aktivan otpor patrijarhalnom nalogu – kulturi ?utanja, laži, pre?utkivanja i potiskivanja trauma. Možda i najvažniji aspekt bivanja gra?ankom/gra?aninom jeste preuzimanje odgovornosti za vlastito punoljetstvo, saznanje da smo automni nosioci, a posredno i kreatori prava, vlasnici svog tijela, pristanka i podrške koju po volji možemo dati ili uskratiti bilo kome, bilo kada, bez obzira na prošlost prethodnih pristanaka ili odbijanja. I tu leži naša mo? da oblikujemo svijet u kome živimo, umjesto da ga trpimo kao fatum ili robiju. Prije svega, treba da revolucioniramo sebe same. Bijela ruža ili bijela traka, na nama je da na?inimo izbor.

“Naposljetku, neko je morao na?initi prvi korak. Mnogi vjeruju u ono što smo pisali i govorili. Samo se oni ne usu?uju da se izjasne, kao što smo to mi u?inili.” Sophie Scholl, 22. februar 1943.

Paula Petri?evi?
(autorka je filozofkinja)

Podelite ovu stranicu!