Paula Petričević: Bijela ruža ili bijela traka

15 Feb 2013

Da li je moguća nenasilna revolucija?

Razbacujući korake glatkim pločnicima starog grada, žurim na seminar. Volim ovaj grad iako ga sve rjeđe osjećam zbilja svojim. Ne kasnim, skoro. Sophie Scholl, čije ime nosi dvodnevni intenzivni kurs kog je u organizaciji Anime – Centra za žensko i mirovno obrazovanje, vodila sjajna sociološkinja Janja Neumann Beč, bila je mirovna aktivistkinja grupe Bijela ruža u nacističkoj Njemačkoj koja je nakon dijeljenja antiratnih letaka na Univerzitetu u Minhenu bila optužena i osuđena za veleizdaju, da bi 22. februara 1943. godine, skupa sa svojim bratom Hansom i prijateljem Christophom Probstom, samo nekoliko sati nakon presude, bila i giljotinirana. Imala je dvadeset jednu godinu. Nekoliko mjeseci kasnije savezničke snage bacale su milione primjeraka letka kojeg su Sophie i njeni prijatelji dijelili, nazvavši ga „Manifestom minhenskih studenata“.

Seminar o genocidu i sjećanju ne nosi slučajno njeno ime. Ona je bila jedna od rijetkih koji nisu ćutali o zločinima svoje zemlje i zločinima svojih komšija, duboko u čeljustima Trećeg Rajha aktivno prakticirajući mirni otpor. A mirni je otpor rijetko gdje dobrodošao. Prije svega zbog toga što predlaže drugačiju logiku od one krvi, drugačiju povijest od one vlastodržačke, drugačije vrijednosti od onih ratničkih, partikularnih, patrijarhalnih. Militarizovana svijest sa svojim sistemom mačističkih vrijednosti može imati suprotne prefikse, mogu je dijeliti i okupator i okupirani, i napadač i onaj koji se brani. Zato se odustajanje od ove ideologije koja se nastoji naturalizovati i predočiti kao činjenica ljudske prirode, bez obzira na njen predznak, doživljava kao dublja izdaja, što uostalom i jeste. U vremenima u kojima je u ime “viših interesa” poželjno ubijati, terorisati i uništavati, biti izdajica države, ideologije, nacije ili vjere koja poziva na ove interese, nameće se kao ispravan stav, makar za antiratne feministkinje i feministe (o da, i oni postoje).

I pored konsenzualnog odijuma i podsmješljivog prezira kojeg uživaju u patrijarhalnom društvu, feminističke paradigme emancipacije, jednakosti i solidarnosti pokazuju se sve emergentnijim u svijetu i vremenu u kojem živimo, a čijem duhu izgleda mnogo više odgovara terorizam, naoružani očaj, nego revolucija kao mogućnost uspostavljanja radikalno drugačijeg svijeta. Kompromitovan nanosima prošlog vijeka i sam se termin čini nepovratno izgubljenim i potrošenim. No, iako su nas one dosadašnje iznevjerile ne mijenjajući prirodu moći već samo njene titulare, još uvijek ostaje zjapeći prostor u kom odzvanja pitanje – da li je moguća promjena postojeće dominantne društvene paradigme zasnovane na nejednakosti, te da li je moguća nenasilna revolucija, ona koja, za promjenu, neće pojesti svoju djecu? U pseudo-postideološkom dobu ideologija nam ne fali, samo nam treba ona koja nas ne može pretvoriti u koljače. Mir je, na kraju krajeva, mnogo revolucionarniji koncept od rata.

Ali, mir nije samo odsustvo oružanog sukoba. Takvo njegovo određenje takođe je konstrukt militarizovane svijesti. Nema trajnog mira bez pravde i suočavanja sa traumom. Ovaj se region u literaturi opisuje i kao „region patnje“ koji nikada nije prošao kroz transgeneracijske traume što ih je taložio posljednjih petsto godina. To teško i zapušteno pitanje tretirano je, kako Neumann Beč ističe, skoro isključivo na nivou propagande, manipulacijom potisnutim emocijama i starim traumama, bacanjem „emotivnih kostiju“. Upravo je zato naša obaveza kao građanki i građana jednog post-ratnog, ali i post-genocidnog prostora da znamo nešto o problematici genocida, da znamo da je genocid prije svega zločin države (Helen Fein), politički cilj planiran i koordiniran na najvišim instancama vlasti. I da znamo, ne manje važno, da je prećutkivanje genocida kao njegova posljednja faza, takođe integralni dio državne strategije.

Simbolika bijele trake je kompleksna. S jedne strane to je bijela vrpca vezana oko ruku ili upletena u kosu pastorove djece u istoimenom Hanekeovom filmu koji istražuje korijene fanatizma u društvu, gdje je trebalo da simbolizuje čistotu i vrlinu, a zapravo se otela prvobitnoj intenciji i postala simbolom represivnog vaspitanja koje počiva na reprodukciji nasilja i surovosti kao preduslovima proizvođenja podrške nacističkom režimu koji je uslijedio. Sa druge i nama bliže strane, bijela traka tragično je vezana za Prijedor i zločine nad nesrpskim stanovništvom 1992. “Srpske vlasti u Prijedoru su tog 31. maja 1992. godine putem lokalnog radija objavile proglas da je svo nesrpsko stanovništvo dužno svoje kuće i stanove obilježiti bijelim zastavama ili čaršafima, te na rukavima nositi bijelu povezu. Cilj je bio da se zna ko je ko i ko gdje živi. Zahvaljujući tome, dolazilo je do velikih odstrela, masovnih ubistava, pljačkanja… “. Cilj prošlogodišnje akcije “Dan bijelih traka” bio je da podsjeti na dvadesetogodišnjicu ovog zločina i doprinese prestanku njegovog poricanja.

Što, onda, znači biti građankom države jednog post-genocidnog, ali još uvijek ne i post-traumatskog regiona? Građanstvo je aktivna i kritička praksa bavljenja društvenim pitanjima i problemima, posvećenost zajedničkom ili opštem dobru koje se kontinuirano pregovara i time čuva od monopolizovanja njegovog smisla i značenja. Ono je, riječima Neumann Beč, aktivan otpor patrijarhalnom nalogu – kulturi ćutanja, laži, prećutkivanja i potiskivanja trauma. Možda i najvažniji aspekt bivanja građankom/građaninom jeste preuzimanje odgovornosti za vlastito punoljetstvo, saznanje da smo automni nosioci, a posredno i kreatori prava, vlasnici svog tijela, pristanka i podrške koju po volji možemo dati ili uskratiti bilo kome, bilo kada, bez obzira na prošlost prethodnih pristanaka ili odbijanja. I tu leži naša moć da oblikujemo svijet u kome živimo, umjesto da ga trpimo kao fatum ili robiju. Prije svega, treba da revolucioniramo sebe same. Bijela ruža ili bijela traka, na nama je da načinimo izbor.

“Naposljetku, neko je morao načiniti prvi korak. Mnogi vjeruju u ono što smo pisali i govorili. Samo se oni ne usuđuju da se izjasne, kao što smo to mi učinili.” Sophie Scholl, 22. februar 1943.

Paula Petričević
(autorka je filozofkinja)

Podelite ovu stranicu!