PAOLO MAGELLI: Bez utopije nema postojanja

12 Sep 2017

Pad Berlinskog zida, koji je na epohalan način trebao osloboditi ljude, stvorio je enormnu tragediju bez kraja. Njemački pisac Heiner Müller rekao je dva mjeseca prije pada da sloboda ne znači veći broj jogurta u samoposluzi i da će zbog takve slobode biti uništeno sve ono dobro što je socijalizam učinio

Redatelj Paolo Magelli prisutan je na jugoslavenskom i hrvatskom prostoru od ranih sedamdesetih, kada se iz rodne Italije, kako kaže, umjesto na Zapad uputio na Istok. Bilo je puno njegovih predstava za svih ovih godina: mnoge su obilježile pojedine sezone, oko nekih su se lomila koplja i me?u publikom i kritikom, ali iza svake su se krili velika poetska energija, društveni angažman i vlastita strast. Razgovaramo s redateljem koji svoju zastavu lijeve orijentacije i dalje drži visoko uzdignutom pred predstavu ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ koju postavlja u zagreba?kom Kazalištu Gavella.

Što je, pored imena, aktualnoga u vašoj novoj predstavi?
Nadam se da je cijeli tekst prili?no aktualan. Prvo mi se ?ini da je autor komada Joël Pommerat veliki pisac, kojeg je Francuska dugo ?ekala. Posljednjih godina živi u potpunoj depresiji u zamra?enom stanu i odlazi na probe na kojima ni s kim ne razgovara. Napisao je i tekst o nemogu?nosti revolucije koji se dosta igrao u Njema?koj i Austriji i slobodno mogu re?i da je on jedan od najpoliti?nijih pisaca danas. Propituje svjetsku trgovinu, šanse za pobunu i smisao današnjeg postojanja, dobrim dijelom i zato što je Francuska, zajedno s ve?im dijelom Evrope, potpuno izbrisala ljevicu.

Za sebe ste rekli da ste idealist-pesimist: što bi to to?no zna?ilo?
Mislim da se danas svi sli?no osje?amo u prljavim vodama stvarnosti kojima nema kraja. Da, gledaju?i stvari oko sebe zaista mislim da sam pesimisti?an, ali mislim da se ne treba predati i da svatko treba pokušati u?initi nešto da se to promijeni. Svatko to može u svom malom prostoru: ja u kazalištu, netko drugi u nekom drugom ili tre?em. Ljudska nada mora barem nekako živjeti, jer bez utopije nema postojanja. Predstava ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ u suštini je analiza naše današnje egzistencije, koja je toliko depresivna i beznadežna da Pommerat postavlja pitanje ?emu još uop?e služi naš život. To je politi?ka predstava bez ideološke reference, ona korijene ima u Camusovom egzistencijalisti?kom pitanju zašto postojimo ako nismo sretni. U tu su sre?u uklju?ene nužne promjene, koje nam danas nitko ne nudi.

Imbecilizacija Zapada

Naziv predstave podsje?a nas na to kako se za kubanske nuklearne krize 1962. cijeli svijet tresao od straha, a danas mnogi zamalo priželjkuju da u aktualnoj korejskoj krizi prasne kakva nuklearna bomba. O kakvoj je promjeni senzibiliteta rije??
Mislim da je danas rije? o jednoj vrsti globalnog treninga koji je svoju orgazmi?ku to?ku doživio putem interneta, ali je suštinska promjena zapo?ela prije tridesetak godina s onim što zovem ciljanom imbecilizacijom Zapada. Recimo, Talijani su postali imbecilan narod koji više ne zaslužuje ljepotu što ih okružuje, jer je više i ne primje?uju. U tom je smislu Berlusconi bio samo posljednja karika te goleme intelektualne devalvacije. Pedagoginja Maria Montessori kaže da se ?itav jedan narod može promijeniti za 15 godina, za to nije potrebno ?itavo stolje?e. Dovoljno je promijeniti školstvo: kada su u Italiji iz školstva isklju?ili humanizam kao glavnu svrhu postojanja škola, stvar je otišla k vragu.

Koja je priroda te dugotrajne civilizacijske erozije?
Naravno da puno ljudi ne?e dobro razumjeti ono što ?u sada re?i, ali tu prirodu dobro oslikava to?ka potpunog sloma – pad Berlinskog zida. Taj pad, koji je na epohalan na?in trebao osloboditi ljude, stvorio je enormnu tragediju bez kraja. Njema?ki pisac Heiner Müller rekao je dva mjeseca prije pada zida da sloboda ne zna?i ve?i broj jogurta u samoposluzi i da ?e zbog takve slobode biti uništeno sve ono dobro što je socijalizam u?inio. Ili, kako je sasvim ironi?no rekao Bertolt Brecht, kiša uvijek pada nadolje. Nakon tog pada, zapo?elo je lomljenje ljevice famoznim ‘crnim knjigama komunizma’ koje su nicale svagdje po Evropi, a u kojima se tražilo da se sve iz tog sistema baci u sme?e.

Što ste vi radili tijekom tog pada?
Radio sam predstavu u Dresdenu i zamalo me fizi?ki napao jedan scenski radnik zato što sam nosio zna?ku koja je simbolizirala DDR. Vikao je i mahao rukama, a ja sam mu, što sam mirnije mogao, rekao: ‘Ve? ?ete vi zažaliti.’ Prije pet godina taj mi je scenski radnik napisao pismo u kojem je doslovce kazao da sam bio u pravu. Pisao je kako su iz Münchena u Dresden došli poduzetnici s koferima punima novca kojim su sve pokupovali i scenske radnike izbacili na ulicu. Kazalište u Dresdenu je bilo najve?e kazalište njema?koga govornog podru?ja, ve?e i od Berliner Ensemblea i od be?kog Burgtheatera: za vrijeme komunizma imali su tri svoja vrti?a unutar kazališta za djecu glumaca i scenskih radnika, da ih ima tko ?uvati dok traje predstava. Socijalizam nije bio samo tajna policija nego i puno toga dobroga, što na kraju svi ti ljudi nisu znali prepoznati.

Kako se nakon velikih ideja o evropskom jedinstvu De Gasperija, Schumana i drugih s po?etka pedesetih moglo dogoditi da Evropa danas ima tako tužno lice?
Ti ljudi, koji su bili neprijatelji u Drugome svjetskom ratu, imali su petlje nakon 80 milijuna mrtvih sjesti za stol i razgovarati o ujedinjenoj Evropi. To su mogli zato što su imali zdrav impuls i to je, usput, poruka i za ove krajeve. Ovdje je i 26 godina nakon rata to glavna tema, od koje se ne možemo odmaknuti. Dok su Enrico Berlinguer i Aldo Moro bili živi, ta Evropa je još funkcionirala na kakvim-takvim eti?kim principima.

Zašto je Evropa dopustila da se pretvori u ono što mnogi nazivaju neoliberalnom baruštinom?
Mislim da Evropa to nije dopustila, nego da ju je preplavio anonimni financijski kapital. Osim toga, Amerika je pokušala i djelomice uspjela svojom politikom sjebati Evropu, od koje ima vrlo velik strah. Nemojte zaboraviti da je euro i danas puno ja?i od dolara i da se ameri?ki div radi toga permanentno osje?a ugroženim. Mislim da bi taj Trump, ad absurdum, mogao puno toga ozdraviti u Evropi, ali tu, naravno, ima prepreka, poput francuskog predsjednika Macrona, zastupnika bankarskog kapitala, pa nažalost moram re?i da je Angela Merkel puno bolja od njega. Sramota me što sam na njezinoj strani, no volio bih da je na sljede?im izborima u Njema?koj pobijedi Martin Schulz. Još se mora re?i i to da su za sadašnje loše stanje u Evropi krive i male zemlje, poput Hrvatske.

Kako to mislite?
Evo kako mislim: zašto hrvatskoj predsjednici treba tzv. inicijativa triju mora? Ona želi taj crni konzervativni pojas koji ide od Hrvatske preko Ma?arske do Poljske. To je samoubila?ka politika kojoj su se suprotstavili samo Tonino Picula i Ivan Jakov?i?, ali su njihovi medijski istupi ostali potpuno nezapaženi. To je potpuno reakcionarna politika predsjednice… zašto se Hrvatska neprestano zatvara u ustaštvo i nema motiv gledati prema budu?nosti? Hrvatska bi iz svoje povijesti i svoje sadašnjosti morala izbaciti tu mržnju prema manjinama i taj stalni nagon da ide nazad. Tako da su ukupno gledaju?i evropski problemi uzajamni. I nema jednostavnih odgovora.

Ljubav kao konkretno dobro

Kada ste sredinom sedamdesetih u Ljubljani radili ‘Gostioni?arku Mirandolinu’ na vas je fizi?ki nasrnuo Josip Vidmar, visoki partijski funkcioner, i predstavu nazvao kontrarevolucionarnom: je li i jugoslavenska ljevica zbog svoje okoštalosti odgovorna za današnje stanje ovih prostora?
Da, tom napadu na mene kasnije su se pridružili Edvard Kardelj i Bratko Kreft i bilo je zabranjeno da moja predstava ‘Ljubavni koncil’ ide na beogradski Bitef. Radilo se o tome da jugoslavenska ljevica nije bila u stanju iza?i iz zarobljeništva kulta li?nosti, nije se mogla osloboditi svoga uro?enog staljinizma. Ali – i to je važno re?i – u tom su pokretu postojali fantasti?ni ljudi. Nije rije? samo o intelektualnim dosezima npr. kor?ulanske škole nego i o zna?ajnim osobama me?u politi?arima. Kao mladi? u Beogradu sam poznavao ljude kao što su bili Ko?a Popovi?, Mirko Tepavac i Osman Karabegovi?. Tu su bili i Miko Tripalo, onda eti?ki disident Vlado Gotovac, pa slovenski lijevi intelektualac Marko Slodnjak, Makedonci Lazar Mojsov i Aleksandar Grli?kov… To je bila jedna respektabilna avangarda i zato sam protiv paušalnog pljuvanja ?itavog tog pokreta, jer su u njemu bili ljudi daleko ispred svoga vremena koji se ne daju tako lako zaboraviti.

U me?uvremenu se nataložilo nekoliko slojeva onoga što nazivate banalizacijom stvarnosti: kako se današnje kazalište može obra?ati takvoj stvarnosti?
Kada ?ovjek putuje puno kao ja, a posljednjih sam godina kao intendant kazališta u Toskani to zaista morao, vidi kakva su nastojanja evropskih kazališta. Primje?ujem da Nijemci razbijaju estetiku koju su postigli jer je danas smatraju konzervativnom, da Francuzi još nisu centrirali probleme i da se Talijani, zagreba?ki re?eno, ponašaju šminkerski. Zvu?i paradoksalno, ali kazalište je pod represijom i pod pritiskom uspijevalo bolje prona?i pravi put do istine nego što to uspijeva danas.

Kakvo bi onda kazališno oružje bilo primjereno ovom vremenu?
Prije svega, kazalište bi se trebalo frontalno postaviti prema vlastima, jer ?e u suprotnom biti izbrisano prije ili kasnije. Pogledate li primjer Hrvatske, koja je izdvajanje za kulturu spustila na 0,49 posto budžeta, to zna?i da je država otvoreno krenula u eliminaciju kulture. Drugo, kazališni bi ljudi kolektivno trebali politi?arima dati do znanja da su umjetnici po svojoj biti uvijek ispred politike, a ne iza nje, poput prikolice. To konkretno zna?i da se iz umjetni?kog rada moraju izbrisati svi zazori, ograde i mržnje i da jedino ?ovjek i njegovo postojanje moraju biti u središtu tog rada. Jedina prava tema u umjetni?kom istraživanju, koju treba nemilosrdno propitivati, jest zašto je – u rasponu od egzistencijalnog do ideološkog – taj ?ovjek neprestano nesretan.

Naglašavate kako je ovo vrijeme izgubilo svoje snove. Koji su vaši snovi?
Usprkos svim neda?ama, šamaranju, udarcima i sranjima kroz koja sam prošao, i dalje vjerujem u ljubav. Ne vjerujem u ljubav na neki op?enit ili neki katoli?ki na?in, vjerujem u ljubav kao neko konkretno dobro. Imam k?er od 15 godina i želim vjerovati da ?e Gioia imati jedan bolji svijet. Vodio sam je ovog ljeta u Gr?ku da vidi Peloponez, Korint, Argos i Piros, da doživi Mikonos, Tebu i Akrotiri. Gledaju?i tu povijest na tri kata, doživio sam vrlo duboku ljubav: bio je to trenutak utopije, da se preko kulta izgubljenog vremena promišlja budu?nost. Moja je k?i imala potrebu plesati u ostacima tih gradova starih nekoliko hiljada godina… Fascinantno je da su ta mjesto o?uvana i da izgledaju onako kao što su izgledala kada sam ja bio mlad. S druge strane, Dubrovnik je nestao, Split je sjeban, sve se vulgariziralo i prostituiralo umjesto da su ti gradovi postali mjesta fantazije i duhovne ljepote.

Prije 30 godina režirali ste ceremonijalno otvorenje zagreba?ke Univerzijade: kada biste danas bili u prilici režirati predstavu ‘za ?itav svijet’, što bi to bilo?
Ludo je ovo što ?u vam re?i, ali dosad me nitko nešto sli?no nije pitao… uzeo bih jedan od svojih najomiljenijih firentinskih trgova, Piazza della Signoria na kojoj je Leonardo da Vinci u 16. stolje?u napravio konstrukciju prave planine visoke 60 metara koja se mogla okretati pomo?u prijenosnog mehanizma: s jedne je strane planine bio raj, a s druge pakao. Razmišljao sam kako bi bilo da danas na istom trgu sagradim takvu planinu i pokažem današnji pakao i raj. Dva dana prije smrti Brecht je na kutiji šibica napisao: ‘Ako je pakao ono u što idem, što je ovo u ?emu sam dosad živio?’ S tom bih planinom pokazao današnji život kao pakao i s druge strane raj, život kakav nikada nismo živjeli a mogli smo…

(Bojan Munjin, Novosti)

Podelite ovu stranicu!