OZREN KEBO: Multikulturalno Sarajevo – mit, istina ili…

12 Jan 2011

Nema grada podlije napadanog, ni sistematičnije demoniziranog (uzrok i početak ukupnog zla u regionu), ali, isto tako ni ispraznije slavljenog (uzor zajedništva i multietničke kulture), kao što je to slučaj sa slavnim šeher Sarajevom

SVINJETINA I DJEDA MRAZ

Sarajevo je već dugo izloženo tim opozitnim nekritičkim rafalima, koji ga ili slave ili demoniziraju. Njegov istinski karakter razorenog grada, koji pokušava da izgradi novi identitet, ostaje negdje između dva ekstremna pokušaja.

Zanimljiv fenomen: civilizacijska, kulturna i politička vrijednost Sarajeva nekako je (u stvari – jedva) preživjela brutalne metode Radovana Karadžića, Ratka Mladića i njihovog vojno-polijcijsko-artiljerijsko-snajperskog aparata. Ali čini se da neće preživjeti suptilne metode Karaždićevih i Mladićevih žrtava. Ono što Srbi nisu uspjeli granatama i snajperima, Bošnjaci, a pogotovo njihova dva najvitalnija segmenta, religijski i tajkunski, imaju šansu da unište najefikasnijim sredstvom razaranja – politikom. Od afere svinjetine, 1995. i 1996. godine, do afere vjerskog obrazovanja i zabrane Djeda Mraza u vrtićima, 2008. godine, napravljen je puni krug. Unutar tog kruga možemo pratiti koherentan niz političkih poteza koji su sistemski urušavale multietničku prirodu jednog grada. On postaje sve grdniji otkako je etnički i religiozno sve homogeniji. To naravno nije sarajevski specifikum na ovim prostorima, naprotiv, čini se da je riječ o općem mjestu, ali to jeste nepopravljiva šteta za Sarajevo.

SAVRŠEN KRUG

Uništiti tu civilizacijsku raznolikost mogla je samo kratovidna politika, lišena osnovnog osjećaja za život. Kulminacija tog procesa bio je nesuđeni queer festival, odnosno dobro smišljena i organizirana teroristička akcija koja ga je onemogućila. Vlast je zakazala, policija loše procijenila i još lošije odreagirala, u zapadnoj Hercegovini smišljali su deseteračke rugalice na račun pretučenih novinara, a grad se, po starom dobrom običaju, podijelio. Najglasnija je – u svojoj šutnji – bila nijema većina, solidarna ako ne baš s nasiljem, onda s vrijednostima koje zagovaraju akteri nasilja.

Sarajevo je u protekle dvije decenije prošlo višestruku, ponekad užasno bolnu tranziciju: iz samoupravljanja u demokratiju, iz demokratije direktno u trogodišnju opsadu, iz opsade u postratnu konfuziju, mješavinu neutemeljenog prosperiteta i političke retrogradnosti, iz postratne konfuzije u privid normalnog grada, a odatle u globalnu ekonomsku krizu. Previše transformacija za jedan relativno mali grad. Sarajevo je polis koji traži sebe, posustaje, propada i diže se, mjesto koje je u neprestanom vrenju, u nastojanju da opravda sopstvenu sliku iz mita o „neponovljivom gradu u kojem se susreću Istok i Zapad“ i koji se u tom susretu ponekad malo zaboravi, usvajajući najgore s Istoka i još gore sa Zapada.

GODINA EVROPSKOG PREISPITIVANJA MULTIKULTURALIZMA

Gradovi etnički strukturirani poput Sarajeva nikada nemaju jednostavnu povijest. Multietničnost je fenomen koji uglavnom zbunjuje, podložan je najrazličitijim tumačenjima. Prošle godine njemačka kancelarka Angela Merkel uznemirila je duhove izjavom da je u Njemačkoj multikulturalizam propao i da treba razmišljati o drugim modelima (su)života. Većina promatrača ovu je izjavu prihvatila zdravo za gotovo, iako bi se njemačka situacija mogla protumačiti i radikalno drukčije nego što je to uradila uvažena kancelarka: multikulturalizam je u potpunosti zaživio, jer Turci i druge „opasne manjine“ nisu pristali na asimilaciju, nego su ostali da žive u Njemačkoj, zadržavši svoju izvornu kulturu. I tad, s tim zaživjelim multikulturalizmom izbio je problem jer ga se smatra izvorištem terorizma i drugih zala. Merkelova je stoga svim nenijemcima u Njemačkoj zaprijetila oštrijom politikom i intenzivnijom asimilacijom, kao preduslovima suživota. A i u ostatku Evrope je slično, to najbolje znaju Romi deportirani iz Francuske. Izgleda da je 2010. bila godina evropskog preispitivanja multikulturalizma.

PRO ET CONTRA

Kakve su operativne mogućnosti, a šta strateške posljedice takve politike, svjedočit ćemo narednih godina. Kakve probleme u Sarajevu stvara pokušaj gušenja tog multikulturnog ozračja vidjelo se na primjeru Djeda Mraza. Ta benigna dječija zabava ovdje je izrasla u provrazredni politički problem. Uoči Nove godine u Graciji smo htjeli da u rubrici Pro et contra sučelimo dva opozitna mišljenja. Polazeći od stava da je dijalog nezamjenjiva forma rješavanja problema, imali smo ideju da o fenomenu Djeda Mraza govore Mladen Jeličić Troka, odjeven u svoju tradicionalnu novogodišnju crveno-bijelu uniformu, i Arzija Mahmutović, osoba koja je Djeda Mrazu osporila ideološki legitimitet. Bila bi to izvrsna prilika da se ukrste argumenti i da svaka strana iznese razloge zbog kojih misli da je Djeda Mraz (ne)važan. Troka je odmah pristao, a gospođa Mahmutović nam je, nakon dvodnevnog razmišljanja, rekla: „Naš menadžment je odlučio da nećemo učestvovati u vašoj rubrici.“

Tako menadžment. Poziv na raspravu odbijen je bez objašnjenja, jer raspava bi vjerovatno do kraja razotkrila mračnu pozadinu slučaja. Ovaj grad morao bi ići u drugom smjeru. Možda je moguće drugačije Sarajevo, prototip političke, medijske i kulturne strategije koja će biti biti nešto sasvim novo u odnosu na arhaične modele što ih baštine sve dominantne politike u Bosni i Hercegovini.

BOLJI DIO BIH

Sarajevo je neuporedivo bolji grad od onog monstruma kakvim ga predstavljaju ostrašćeni banjalučki i zapadnohercegovački ideolozi. Istovremeno, neuporedivo je lošiji od slatkaste vizije posvećenog multietničkog čeda, kakvim ga oslikavaju lokalni političari i patriotski intelekualci, ali i neinventivni mediji i novinari, slijepi i gluhi za nedaće drugog, drugačijeg i svega što je različito. Sarajevo bi se danas, na početku 2011. godine, najlakše moglo opisati kao grad rekonvalescent. Ima odgovornost koju još teško prepoznaje. Prva odlika te odgovornosti je tolerancija kao politički, medijski i civilizacijski metod, a ne kao politikantska fraza… A tolerancija je danas, nažalost, ovdje prisutna tek u tragovima.

Politika, izvorno zamišljena kao vještina harmoniziranja društvenih odnosa, ovdje je odavno izrasla u suprotnost, u disciplinu beskrajnog umnožavanja konflikata. Trijumfalistička, eruptivna ofanziva konfliktne politike, otrovanih medija i svađalačke kulture u kreativnom je usponu. Hoće li ta ofanziva uroditi konfliktom kao trajnim obilježjem, ili ovo društvo ima ljudi i snage za drugačije promišljanje i djelovanje, veliko je pitanje. Ozbiljna priča o multikulturnog karakeru društva ne može se izroditi iz sadašnje politike. Ali može iz njene alternative. I eto pravog pitanja: ko je alternativa sadašnjoj političko-intelektualnoj eliti? Danas, kada brojni dokazi govore o svestranom propadanju bosanskohercegovačkog društva, potrebnije je nego ikad sagledati mogućnosti koje su na raspolaganju.

Ako je strategija „doktrinarni spiritus movens kreiranja društva“, postoji li onda smislen strateški okvir za Sarajevo, glavni grad temeljito posvađane države? Je li moguće pronaći osjetljivu ravnotežu između različitih interesa i interesnih grupa? Je li moguće kulturu konflikta zamijeniti djalogom? Ili će mjesto na kojem se „skladno susreću i obogaćuju četiri religije“ izrasti u grad u kojem se krvavo i žestoko svađaju i kolju četiri, pet, sedam, deset različitih politika? Evo prošli su izbori, evo dođe, ili dolazi (vrag bi ga znao, mi smo društvo vječitog konstituiranja vlasti) novo rukovodstvo. Možda oni znaju odgovore na ova pitanja?

(zurnal.info)

Podelite ovu stranicu!