Invalidne osobe: Nevidljivi ljudi na tržištu rada

05 Jul 2012

Ukoliko osoba ima neku vrstu invaliditeta, to ne znači da je ona izgubljena za tržište rada. Međutim, da bi se stvari mijenjale valjalo bi najprije mijenjati društvenu svijest

Kompenzacijskim modelom skrbi društvo od invalidnih osoba čini nevidljive ljude: “Skloni ih u stranu, daj im par tisuća kuna iz mirovinskog ili socijalnih fondova, pa neka s tim preživljavaju kako znaju i umiju, daleko od očiju javnosti i bez prava na prigovor. Savjest društva tako je umirena, a invalidne osobe su prisiljene na životarenje do smrti.”

Ovim kratkim opisom mogao bi se rezimirati sustav skrbi za invalidne osobe kakav se primjenjuje u Hrvatskoj, a koji se u stručnoj literaturi naziva kompenzacijskim modelom. U jednom od svojih brojnih izlaganja na ovu temu, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Viktor Gotovac, inače stručnjak za radno pravo, kompenzacijski model skrbi za invalidne osobe pojasnio je ovako: “U pitanju je sustav koji počiva na naknadama, odnosno socijalnoj sigurnosti, koji u krajnjem slučaju rezultira pasivizacijom odnosno udaljavanjem osoba s invaliditetom, kao aktivne kategorije (radnici ili aktivni tražitelji zaposlenja) s tržišta rada. Ovaj se sustav gradi oko korektivne intervencije države, što je posljedica činjenice da tržišni mehanizmi zakazuju na afirmaciji rada i zapošljavanja osoba sa invaliditetom te poimanja kako invaliditet osoba s invaliditetom ne smije opterećivati aktere na tržištu. On ne rješava problem rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom, već rad i zapošljavanje supstituira državnom skrbi i naknadom, što izaziva dvosmjernu ovisnost: osobe s invaliditetom oslanjaju se na državnu skrb i naknadu, a država, zbog cijene skrbi i naknada, ne može promovirati alternativne programe kojima bi se osobama s invaliditetom pružile druge mogućnosti osim izlaska s tržišta rada.”

“Siguran sam da bih mogao odraditi više posla nego što mi ga daju. Sigurno. Sto posto. I ja moram biti objektivan: mogu odraditi posla koliko mogu, ali sigurno je da ga dobivam manje. Mogu puno više raditi, ali oni mi se ne usude dati”, kaže Hrvoje Belamarić, jedan od ljudi iz polumilijunskog hrvatskog korpusa osoba s invaliditetom. Hrvoje Belamarić pravi je predstavnik sustava o kojem govori profesor Gotovac, s iznimkom što ne dopušta da ga se učini nevidljivim. Iako prima invalidsku mirovinu, Belamarić već 17 godina sudjeluje u medijskom životu Hrvatske. Na Radiju 101 inicirao je i vodio emisiju za osobe s invaliditetom Rezolucija 48/96, za koju je 2003. godine dobio nagrade Foruma 21 za radijsko novinarstvo. Trenutačno radi za honorar na Hrvatskoj radio-televiziji, u emisiji Hrvatska uživo, a vodi i Udrugu za promicanje obrazovanja Delfin. Od rođenja boluje od cerebralne i dječje paralize.

“Diskriminacije pri zapošljavanju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ima. Nitko ne može reći da nema. Također, osobe s invaliditetom počesto su diskriminirane i na radnom mjestu, ukoliko imaju sreću da rade. Na HTV-u to osjećam svakodnevno. Mene urednik ne poštuje kao novinara, nego kao osobu s invaliditetom i tu pokušava pokazati svoju dobru ćud i svijest o skrbi za invalidne osobe. Međutim, to nije pravi način na koji bi se ljudi na poslu prema osobama s invaliditetom trebali odnositi. Smeta mi jer me na HRT-u prvenstveno doživljavaju kao osobu s invaliditetom, a tek potom kao osobu koja bi mogla nešto raditi”, kaže Belamarić.

Odnos koji opisuje ogledni je primjer društvene svijesti o invaliditetu, istovremeno posljedice i uzroka prakse kompenzacijskog modela skrbi za invalidne osobe. Taj model u brojkama daje ovakve rezultate: od pola milijuna osoba s invaliditetom u Hrvatskoj zaposleno je tek njih tri posto – oko 15,5 tisuća osoba. U isto vrijeme, putem Zavoda za zapošljavanje posao traže tek 6 292 nezaposlene invalidne osobe, što je manje od 1,5 posto od ukupnog broja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Svi ostali primaju naknade ili mirovine. Kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje prava ostvaruje 337,2 tisuće osoba, a oko 122,4 tisuće osoba svoja prava ostvaruju zahvaljujući nalazima i mišljenju tijela vještačenja socijalne skrbi. Drugim riječima, gotovo cjelokupna populacija osoba s invaliditetom na državnoj je skrbi. Kao jedan od faktora primjene modela koji invalidne osobe tjera daleko od tržišta rada profesor Viktor Gotovac smatra činjenicu da je u hrvatskom društvu uvriježeno mišljenje da invalidi nemaju sposobnost rada.

“Ukoliko osoba ima neku vrstu invaliditeta, to ne znači da je ona izgubljena za tržište rada. Međutim, da bi se stvari mijenjale valjalo bi najprije mijenjati društvenu svijest”, kaže Gotovac.

I kad im daje priliku za zapošljavanje, društvo invalidnim osobama najčešće namjenjuje posebne rezervate, namijenjene isključivo ljudima s osobnim potrebama. Takav primjer je zagrebački URIHO – Ustanova za rehabilitaciju hendikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem. Ova ustanova trenutačno zapošljava oko tri stotine radnika s posebnim potrebama, s prosjekom plaće od 3.200 kuna, za dvije tisuće kuna manjom od hrvatskog prosjeka. Ako uzmemo da u URIHO-ov prosjek ulaze i plaće zaposlenih menadžera, jasno je da zaposleni tamo prosječno dobivaju i manje, odnosno da je plaća prosječnog radnika još bliža iznosu zagarantirane minimalne plaće u Hrvatskoj od 2 814 kuna.

“URIHO je jedna močvara. Takvi rezervati za osobe s posebnim potrebama postoje i u svijetu. Tvrtka gotovo sve radi preko Grada Zagreba i državnih institucija. Naravno, nisam za to da se URIHO zatvori, ali nisam ni za to da se ljude plaća ispod cijene njihovog rada. Ako je osnovica tri tisuće kuna, daj mu tri tisuće, nemoj mu dati dvije”, komentira Hrvoje Belamarić.

Da slučaj bude teži, tjednik Nacional u svom broju od 15. svibnja objavio je da menadžment URIHO-a privatnim tvrtkama prosljeđuje poslove koje dobiva od Grada Zagreba i državnih institucija na temelju povlaštenog položaja na javnim natječajima. Novinar Ivan Pandžić otkrio je sedam takvih ugovora vrijednih oko sedam milijuna kuna.

Govoreći o ustanovi URIHO, a u okviru teme zapošljavanja osoba s invaliditetom, profesor Gotovac kaže: “URIHO je u biti socijalna priča. Ta ustanova nije pravi poslodavac koji akceptira pravu sposobnost osoba s invaliditetom. Osnovani su da zapošljavaju invalide pa zapravo uopće ne brinu za njihovu produktivnost. Dobivaju subvencije i poticaje, od Grada i države, a iza toga se najčešće kriju rastući dugovi. Primjer je slična radionica kod Daruvara koja imala financijski slom pa ju je država sanirala pod pritiskom javnosti. Da ne govorim o tome da u takvim ustanovama najčešće profitiraju samo menadžeri. Apsolutno stoji da i takva mogućnost zapošljavanja treba postojati, ali kod nas ispada da je to jedini način da se osobe s invaliditetom zaposle. To više podsjeća na neozbiljno bacanje pijeska u oči. Prava priča je kad poslodavac zaposli osobu s invaliditetom zato što zna da ona može i hoće raditi.”

U postojećim okolnostima ekonomske krize, nastavlja stručnjak za radno pravo, nerealno je očekivati da Hrvatska napravi pozitivan pomak u predmetu o kojem govorimo, odnosno da kompenzacijski model skrbi za invalide promijeni u njihovu i društvenu korist.

“S ovim brojem nezaposlenih poslodavci mogu birati koju i kakvu osobu žele zaposliti. Osobe s invaliditetom, u društvu s ovakvim stanjem svijesti prema ovom problemu, nitko ne želi zaposliti. U ovakvim okolnostima, njihova prilika bio bi kvotni sustav, gdje bio se dio radnih mjesta rezervirao za osobe s invaliditetom, ali ne samo u javnom, nego i u privatnom sektoru. Prvi preduvjet za povećano zapošljavanje invalida ipak je niska razina nezaposlenosti i razmjerno dobra situacija na tržištu rada”, kaže Gotovac.

Za kraj, kao zrnce optimizma, valja nam iznijeti podatak da je u razdoblju od 1. siječnja do 31. ožujka ove godine zaposleno 180 osoba s invaliditetom. Najčešća njihova zvanja jesu nekvalificirani radnik, poljoprivredni radnik, trgovac, ekonomski tehničar, konobar, automehaničar, kuhar i vozač. Posljedica je to još jedne priče o diskriminaciji osoba s invaliditetom, koja se tiče obrazovanja. Ona za rezultat daje činjenicu da 67 posto osoba s invaliditetom nema završenu osnovnu školu ili ima samo osnovnoškolsko obrazovanje. Oko 25 posto ih ima srednju stručnu spremu dok je tek tri posto osoba s invaliditetom uspjelo steći visoku ili višu stručnu spremu.

(Ivan Kegelj, H-alter)

Podelite ovu stranicu!