Oliver Frljić: Negiranje odgovornosti je kukavičluk

01 Dec 2011

Pokušavam pokazati, u kojoj god sredini da radim, da je ono fašistoidno, latentno kolektivno, a ne individualno, ali i da se ne može zaobići i činjenica kolektivne odgovornosti.

Pozorišni reditelj, Oliver Frlji?, svojim provokativnim predstavama je u celom regionu pokupio mnoge nagrade, ali i izazvao burne reakcije i polemike.
Kako i ne bi, kada je u Srbiji postavio dramu o genocidu u Srebrenici, kada je u Hrvatskoj progovorio o ubistvu porodice Zec, a u BiH o tamošnjim zlo?inima i govoru mržnje, koje stavlja u okvir Andri?evog pisma iz 1920. godine . Ro?en je 1976. godine u Travniku a školovao se u Zagrebu. Nosilac je najvrednijih nagrada na festivalima širom regiona, od Strerijine, do nagrade na sarajevskom MESU. Nabraja nagrade koje je dobio samo u poslednjih nedelju dana.

Frlji?: Ove nedjelje sam dobio nekoliko nagrada. Prvo sam dobio nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini, za predstavu Mrzim istinu, a nakon toga sam dobio nagrade za predstave Otac na službenom putu i Pismo iz 1920. na Festivalu u Br?kom. To su neke novosti.

RSE: Vi ste veoma kriti?ni prema onome što se doga?a u post-ratnim balkanskim društvima. ?injenica je me?utim da Vaše provokativne predstave dobijaju nagradu za nagradom.
Frlji?: Mislim da su ljudi koji daju nagrade zapravo jedna manjina i jedan trezveniji dio našeg društva. Tako?er mislim da tu isto ima logike – toliko je uporan da je najbolje da ga primimo u svoje društvo. Ali ?injenica je da društvo dopušta odre?enu razinu kritike jer se onda time može poslužiti kao nekom vrstom legitimacije. Sva ova društva, koja mi trenutno imamo i koja su nastala raspadom Jugoslavije, zapravo su jako nedemokratska. Društva koja itekako, i dan danas, po potrebi podgrijavaju šovinisti?ki sentiment kod svojih gra?ana. Zadnji primjer sam imao sa predstavom Pisma iz 1920. i cijelim onim medijskim lin?em kojemu sam bio izložen od strane bivšeg kantonalnog ministra Emira Hadžihafizbegovi?a, pokazuje da se jako malo toga dogodilo. Sada kada još gledam što se doga?a sa E-novinama i Petrom Lukovi?em, u zadnje vrijeme, gdje postaje krimen re?i za nekoga, ko je stvarno devedesetih bio fašista, da je to zapravo i bio. Takva vrsta javnog govora se medijski progoni. Onda mi je potpuno jasno gdje smo otprilike danas i u kakvom stanju su društva u kojima živimo.

RSE: Kako je prošao Kukavi?luk u Subotici? Predstava se završava ?itanjem imena žrtava srebreni?kog genocida.
Frlji?: Prošla je jako dobro. Mislim da je to predstava koja konfrontira srpsko društvo sa onim što zapravo jesu neki tabui, odnosno nešto što se po meni nije tematiziralo u umjetnosti na pravi na?in. Toj predstavi sam napravio taj kraj i odustao sam od bilo kakve spektakularizacije. Sveo sam kazališne znakove i kazališni jezik na minimum. Htio sam, umjesto te neke kolektivne tragedije i smrti koju predstavlja Srebrenica, vidjeti što se doga?a u trenutku kada ?ujemo imena tih konkretnih ljudi, kada zapravo imamo neko vrijeme da razmislimo o tim individualnim smrtima koje ?ine tu kolektivnu tragediju. Mislim da je ta predstava jako precizna i to?na, ona je napravila to?no ono što je trebala. Po?inje Miloševi?evim govorom na Gazimestanu, koji se govori unisono.
Dakle, pokušavam pokazati, u kojoj god sredini da radim, da je ono fašistoidno, latentno kolektivno, a ne individualno, da su sve ove individualizacije i odgovornosti jako lijepe, Haški sud i sli?no, ali postoji ipak i ?injenica koja se ne može zaobi?i, a to je ?injenica kolektivne odgovornosti. Koliki procent odre?enog društva je u jednom trenutku podržavao odre?enu politi?ku opciju u Hrvatskoj ili Srbiji. To su statisti?ki podaci i mislim da se taj lanac odgovornosti nastavlja time što smo delegirali neke politi?are da nas zastupaju sljede?e ?etiri godine. Mi smo amnestirani od odgovornosti za ono što oni u svom mandatu naprave. I to mislim da stalno treba ponavljati ljudima na ovim prostorima. A problem kolektivnog zaborava je nešto što je u cijelom regionu itekako prisutno. Ljudi iz devedesetih su još uvijek na ?elnim mjestima, ili medijskih ku?a, ili u politici, i niko sa tim zapravo nema problem.

Normalizacija nenormalnog
RSE: Zna?i Vaš kukavi?luk o kome Vi govorite je negiranje kolektivne odgovornosti? Vi to nazivate kukavi?lukom.
Frlji?: Da. Negiranje kolektivne odgovornosti je kukavi?luk. Kada govorim o kolektivnoj odgovornosti, naravno da treba znati da uvijek postoje pojedinci ili grupe koje nisu aktivno participirale u tim procesima. Mogu govoriti na primjeru Hrvatske i raspoloženja na po?etku devedesetih, gdje sam to vidio iz prve ruke. Onda sam svjedo?io i transformaciji tih istih ljudi koji su zagovarali politiku etni?kog ?iš?enja, kako su se mijenjali i kako su i dan danas respektirani gra?ani tog istog društva. Dakle, kukavi?luk je zaborav kolektivne odgovornosti.

RSE: Zna?i, Vi govorite o onoj ve?ini koja je bila pasivna i koja je ?utala?
Frlji?: Mislim da ve?ina nije bila pasivna. Ve?ina je aktivno glasala i kada je ve? glasala, bila je pasivna, obzirom na svoj izbor. To je nešto što ne možemo negirati.

RSE: To je ona ista ve?ina koja se danas, i svih ovih godina, izruguje onoj manjini koja je digla svoj glas protiv rata u devedesetim.
Frlji?: Da. To su ti isti ljudi. To su ti naši dobri susjedi koju su svuda oko nas.

RSE: Danas je verbalno proklamovani cilj normalizacija odnosa u regionu. Vi tu imate druga?iji pogled. Vi to zovete normalizacijom nenormalnog.
Frlji?: To je to?no. To mogu ilustrirati na primjeru naših trenutnih predsjednika. Tadi?eva retorika, a pisali su ve? odre?eni autori o tome, na me?unarodnoj sceni ili u nekom lokalnom kontekstu, se mijenja po pitanju Kosova kada se obra?a doma?oj javnosti. Josipovi? je tako?er bio spreman oti?i u Blaiburg i koji na nekoj razini izjedna?ava antifašisti?ki pokret i ovu drugu stranu. Mi govorimo o normalizaciji, ali nismo raš?istili neke od ovih osnovnih problema. Neki ljudi se moraju procesuirati mada nisu direktno ubijali. Ne morate ubit ?ovjeka samo pucaju?i mu u glavu, a to je cijela medijska mašinerija. Sjetite se RTS-a tokom rata. Mislim da se na neki na?in može izra?unati koliko je ljudi stradalo upravo zbog RTS-a ili HTV-a u tom vremenu.

RSE: A ipak nijednom novinaru nije su?eno!
Frlji?: Nijednom novinaru nije su?eno. Mislim da bi barem trebali postojati nekakvi sudovi ?asti gdje bi se javno stigmatizirali ti ljudi. Još uvijek rade Hloverka Novak – Srzi?, Mirjana Hrga, donedavno Dijana ?uljak, Aleksandar Tijani? sa druge strane. To je apsurdna situacija. Mi pla?amo TV pretplatu da bi ti ljudi i dalje bili na pozicijama na kojima su bili i ranije i koji ?e se danas-sutra staviti u bilo koji propagandni okvir, ako to bude trebalo. Mene to iskreno plaši. Imam blagu paranoju od svega toga.

Kosovo ?e dugo biti tema
RSE: Znate li da Vas je jedan od RTS-ovih ratnih komentatora, Ratko Dimitrovi?, pretpostavljam da pamtite to ime, pohvalio zbog predstave u Zenici i prekorio Srbe što nisu smeli da kažu to što ste Vi rekli, citiram: „Srbomrzitelju, sarajevskom glumcu Emiru Hadžihafizbegovi?u”? Da li Vas ?esto tako zloupotrebljavaju ?itaju?i ono šta žele i kako žele Vaše angažovanje?
Frlji?: Ve? u Bosni, tijekom rada na ovoj predstavi, je bilo takvih pokušaja, a taj tekst na žalost nisam pro?itao u cjelini. ?uo sam da je izašao u Pe?atu. Ta vrsta zloupotrebljavanja je prikladna. ?injenica je da Hadžihafizbegovi? danas snima u Beogradu i da niko nema problem sa ovim dijelom njegova opusa koji sam ja citirao u svojoj predstavi. Vrlo brzo se uspostavila suradnja me?u ljudima koji su zapravo bili jako problemati?ni u tom periodu, koji je po meni klju?an u našoj recentnijoj povijesti.

RSE: Vi ste koristili delove iz njegove monodrama u vreme rata sa veoma problemati?nim porukama. Ali mene interesuje nešto drugo. Zašto ste izabrali baš taj tekst Ive Andri?a, koji je naprimer, u Srbiji, u vreme pripreme i po?etka ratova, bio koriš?en kao dokaz da je Bosna i Hercegovina satkana od mržnje, pa da nije potreban Beograd da bi se jedna takva tvorevina raspala? Andri? se na najrazli?itije na?ine upotrebljava i danas. Kako ste Vi pro?itali to pismo iz 1920. godine?
Frlji?: Postoji ta vrsta zloupotrebe Andri?a, ali postoji i druga, gdje se Andri?a titulira kao propagatora genocida – dakle, neko ko je stvorio ideološku bazu za genocid nad Bošnjacima. Mislim da su i ova prva i ova druga teza podjednako stupidne. Ja sam si napravio jednu vrstu demistifikacije tog Andri?evog djela kojeg je navodno Radovan Karadži? prevodio na engleski i davao stranim diplomatima koji su dolazili, kao dokaz ne znam ?ega. A ne znam ?ega bi mogao taj tekst biti dokaz, osim toga da je književna fikcija. Moja predstava je zapravo pokušala iz vizure onoga što je Andri? pisao o Bosni vidjeti što je Bosna danas. Koliko god je Andri?eva proza strašna i proro?ka na odre?eni na?in, mislim da ona ne može konkurirati ovoj današnjoj i realnoj Bosni. ?ak ne govorim o Bosni za vrijeme rata, ve? o post-ratnoj Bosni, u kojoj paradoksalno rat još uvijek traje, ali se sada vodi nekim drugim sredstvima. Zbog toga sam se odlu?io za Andri?a.
Pisma iz 1920. godine sam dosta ?itao tokom rata i cijela ova polemika koju imamo oko Andri?a, ?iji je on zapravo pisac, pokazuje jednu nevjerojatnu glupost. Mislim da pisac koji primarno uzima nacionalnu legitimaciju, pa tek onda umjetni?ku, ne može biti dobar pisac, a mislim da je kod Andri?a situacija malo druga?ija. On je prvenstveno pisac, pa tek onda sve drugo.

RSE: Danas reditelji beže od politi?kog pozorišta. Vi kaže, za razliku od ve?ine, da pozorište smatrate poljem politi?ke borbe. Da li je izbor Subotice, za jednu od Vaših predstava, slu?ajan, ili ima neke veze sa projektom politi?kog pozorišta iz jednog drugog vremena – pozorišta Ljubiše Risti?a, ?oveka koji je kasnije završio u MIloševi?evom naru?ju?
Frlji?: Kada sam saznao da postoji mogu?nost da radim u Subotici, odlu?io sam da je to odli?na prilika da se tematizira i sam koncept KPGT-a, dakle jedinstvenog jugoslovenskog prostora i recimo nekih pozicija na kojima je Risti? bio tijekom osamdesetih i onoga što se njemu kasnije dogodilo – taj njegov put od KPGT-a do JUL-a. Moja predstava ?ak u jednom momentu citira njegovu predstavu iz 1986. godine „Šiptar”, koja je na neki na?in anticipirala ono što se kasnije doga?alo sa Albancima u Jugoslaviji.
Kada govorimo o Risti?u, uvijek kažem da imam jako ambivalentan odnos prema njemu kao prema ?ovjeku i njegovom radu. S jedne strane svjestan sam onoga što je napravio u nekom kazališnom polju, ali tako?er sam svjestan onoga što je nažalost napravio i u politi?kom polju. U Subotici mi se ?inilo da postoji to neko naslje?e onoga što je KPGT radio u svojim najboljim godinama, a to je recimo od polovice 80-ih par godina, a onda tako?er i jedno negativno naslje?e onoga što je KPGT postao po?etkom 90-ih. Na neki na?in sam to iskustvo pokušao uklopiti u svoju predstavu. Ona funkcionira na puno razina, ali na jednoj razini ona baš propituje i koncept politi?kog pozorišta danas. Mi danas moramo na jedan potpuno druga?iji na?in promišljati politi?ko pozorište od onoga kako je bilo promišljano u osamdesetim. Mi živimo u jednom potpuno druga?ijem politi?kom kontekstu.

RSE: Da li planirate ponovo da radite nešto u Srbiji?
Frlji?: Ve? kroz par dana ?u biti u Beogradu. Trebao bih raditi u Ateljeu 212. Prvotna ideja je bila da radim Aristofanove Ptice u adaptaciji Gorana Stefanovskog, ali mislim da ?emo sada i?i na neki drugi tekst. Baviti ?emo se odnosom utopije i distpoije. Možete me o?ekivati sljede?e godine.

RSE: Ima delova u EX-YU u kojima niste radili. Da li Vas provocira Kosovo, tamošnji doga?aji i ponovni balvani?
Frlji?: U svakom slu?aju volio bih raditi na tu temu jer mislim da ?e Kosovo na žalost biti još jako dugo tema, i u Srbiji, i u regionu. Pošto se na nekoj diplomatskoj razini jako teško može govoriti o tome, trebali bi pokušati govoriti, što više i što žeš?e, u kazalištu. Ako bude nekakve mogu?nosti, a nadam se da ?e biti, volio bih progovoriti o tome.

(Radio Slobodna Evropa)

Podelite ovu stranicu!