OLIVER FRLJIĆ: Hrvatska i Srbija „neće skoro ozdraviti“

27 Nov 2013

"Kako očekivati da se ta društva suoče s odgovornošću kad su nastala kao rezultat neodgovornosti?"

Nazivaju ga ustašom, četnikom, izdajnikom ili, najblaže rečeno, provokatorom. Oliver Frljić proteklih je godina u gotovo svim novonastalim državama u regionu podigao mnogo prašine. Predstave kojima duboko i bolno zadire u bolesne pore društva opisuju se kao skandalozne. Istovremeno nižu se i brojne nagrade. Za neke je ipak najuspešniji pozorišni reditelj na Balkanu, koji od pozorišta pravi mesto društvene odgovornosti.

U Beogradu se bavio ubistvom premijera Zorana Đinđića, te žrtvama Srebrenice, u Splitu hrvatskim ratnim zločinima nad srpskim stanovništvom, u Bosni i Hercegovini međunacionalnom mržnjom… Nije štedeo ni sebe, ni svoju porodicu. U predstavi „Mrzim istinu“, za koju kaže da je najličnija, pred publiku je izneo traumatične epizode iz svoje porodične prošlosti.

Frljić se trenutno bavi jednom drugom porodicom. Porodicom Zec. Tačnije ubistvom te srpske porodice – Mihajla, Marije i njihove 12-godišnje ćerke Aleksandre, u decembru 1991. godine u Hrvatskoj, za koje kaže da je „najveća mrlja Domovinskog rata“.

Dojče vele: Gospodine Frljiću, u Hrvatskoj su u toku pripreme za referendum o tome hoće li brak ustavno da se definiše kao zajednica muškarca i žene. Koje je vaše mišljenje o tom referendumu?

Oliver Frljić: „Diskriminacija je upisana u same temelje Republike Hrvatske. Božićnim Ustavom iz 1990, Srbi su prestali biti narodom i postali nacionalna manjina. Ono što se danas događa u Hrvatskoj posljedica je te iste političke logike koja Ustav koristi za obračunavanje: bilo s nepoćudnim nacionalnim elementom ili, s gledišta zvaničnog katoličkog licemjerja, s nepoćudnim oblicima seksualnog ponašanja. Dakle, u hrvatskoj varijanti, Ustav se shvaća kao legitimacija za nesmetano iživljavanje većine nad manjinama. Udruga ‘U ime obitelji’ (na čiju inicijativu se organizuje referendum prim. ur.) samo pokušava realizirati ono što većina u hrvatskom društvu misli. Jedino poraznije od ovog imbecilnog referenduma je činjenica da uopće postoji zakonska mogućnost da se građani na taj način izjašnjavaju o ukidanju prava jedne manjine.“

Dojče vele: U toku je prikupljanje potpisa za održavanje još jednog referenduma, kojim bi se institucionalno onemogućila upotreba ćirilice svugde gde Srbi nisu natpolovična većina stanovništva. Da li bi takav referendum bio izraz demokratije ili se radi o kršenju prava srpske manjine?

Oliver Frljić: „Takvom referendumu je isključivi cilj kršenje prava srpskoj manjini, a s time da se njime dovodi u pitanje ustavno pravo drugih manjina – npr. talijanske u pojedinim istarskim gradovima. Ideja da se pokrene takav referendum ne treba čuditi kad je moguće, kao što se nedavno dogodilo u Vukovaru, da jedna ekspozitura HDZ, koja ima paramilitarne elemente, onemogući slobodno kretanje premijera i predsjednika države. Taj mini-puč je bio direktan napad na ustavni poredak. Od balvan-revolucije stigli smo do lampion-revolucije.“

Dojče vele: Jednom prilikom izjavili ste da su Srbija i Hrvatska sestre bliznakinje kada je reč o nepriznavanju ratnih zločina. Da li mislite da će Hrvatska kao članica Evropske unije efikasnije rešavati probleme u hrvatsko-srpskim odnosima?

Oliver Frljić: „Mislim da ne, jer ne postoji iskrena želja da se ti problemi riješe. Pogledajte primjer predsjednika Josipovića. Dok je na bilateralnom planu prividno radio na normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije, na unutrašnjem planu je mobilizirao gotovo cjelokupni medijski servis u obračunu s predsjednikom Srpskog narodnog vijeća Miloradom Pupovcem zbog tekstova o aferi ZAMP koji su objavljivani u tjedniku ‘Novosti’.“ (serija tekstova o navodnim unosnim poslovima Josipovićevog prijatelja Marka Vojkovića sa Hrvatskim društvom kompozitora – ZAMP, prim. ur.)

Dojče vele: Koliko vaš umetnički angažman i teatar uopšte mogu da utiču na društvo?

Oliver Frljić: „Teatar ne može transformirati društvo kao što je hrvatsko, društvo koje je pervertiralo demokratske mehanizme u sredstvo za najgore oblike diskriminacije jednog dijela svojih građana. Teatar ne može napraviti puno ni u društvu kao što je srpsko, u kojem oni koji su stvarali klimu u kojoj se mogao dogoditi atentat na Zorana Đinđića danas to isto društvo vode i predstavljaju se kao proevropske perjanice. Međutim, teatar ipak može stvoriti razliku, razliku koja nije vođena principima realne politike i svega onoga što se tim pojmom označava.“

Dojče vele: Kako ste se odlučili da radite predstavu o Aleksandri Zec?

Oliver Frljić: „Ubojstvo Aleksandre Zec nije incident, kao što se sve ove godine predstavljalo, nego rezultat političkog projekta koji je jasno zacrtao na koji postotak treba svesti broj hrvatskih građana jedne nacionalne zajednice, a čiju renesansu gledamo ovih dana u desničarskim divljanjima, lomljenju ploča s ćiriličnim natpisima i ranije spomenutom prikupljanju potpisa za referendum o zabrani upotrebe ćirilice, sve, naravno, koncelebrirano od strane katoličke crkve. Tu je i sramotan sudski proces u kojem je napravljeno sve kako se krivci za ubojstvo Aleksandre Zec, bez obzira na njihova priznanja i materijalne dokaze, ne bi procesuirali.“

Dojče veleZašto svojim radom uvek stavljate prst u ranu? Da li je po vama to jedini mogući put ozdravljenja jednog društva?

Oliver Frljić: „Teško je vjerovati da će ova društva u neko skoro vrijeme ozdraviti. Njihovi nacionalni atavizmi izbijaju svako malo. Možda je prvotno pitanje što je stvorilo ranu, a ne treba li stavljati prst u nju.“

Dojče vele: Zašto današnja postjugoslovenska društva nisu spremna da se suoče sa svojim delom odgovornosti?

Oliver Frljić: „Kako očekivati da se ta društva suoče s odgovornošću kad su nastala kao rezultat neodgovornosti – najprije njihovih političkih lidera, koji su ih stvorili kroz ratne sukobe, razaranja, bezbrojne ljudske žrtve, kršenja osnovnih građanskih prava, a zatim i njihovih glasača, koji su im za takve politike početkom 90-ih godina prošlog stoljeća dali demokratsku legitimaciju? Slovenija, prva jugoslovenska republika koja se osamostalila, svoju državotvornost zapečatila je brisanjem 25.671 osobe iz registra stalnog prebivalištva. Bila je to isključivo osveta onim građanima koji nisu pokazali dovoljno lojalnosti novonastaloj državi traženjem njezina državljanstva. Hrvatska je, agresijom na dio teritorija Bosne i Hercegovina, pokazala da je ne interesira vođenje obrambenog rata, nego komadanje jedne susjedne i suverene države. Srbija je, nakon svih razaranja koje je prouzročila, nakon Srebrenice i Vukovara, nakon svih ratova koje je u protekla dva desetljeća vodila i izgubila, na kraju izabrala upravo one koji su bili ideološki kreatori i realizatori takve politike – SPS i ono što se danas zove SNS.“

Dojče vele: Kako komentarišete plasman hrvatske reprezentacije na svetsko prvenstvo u fudbalu i Šimunićev pozdrav navijačima „za dom“?

Oliver Frljić: „Hrvatska nogometna reprezentacija, a i veliki dio nacionalnog sporta, su oduvijek koketirali ili podržavali onu ideologiju koju je Šimunić otvoreno pozdravio. Sjetite se golova koje je današnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker svojevremeno posvećivao predsjedniku Tuđmanu. Taj isti Davor Šuker se i slikao na grobu Ante Pavelića. Nacionalističke ispade ‘trenera svih trenera’ Ćire Blaževića teško je i pobrojati. Slaven Bilić je svoje igrače motivirao Thompsonovim pjesmama. Ivica Kostelić svoju je sportsku spremnost usporedio sa spremnošću nacističkog vojnika. Igor Štimac, donedavni trener Hrvatske, među prvima je dao potpis za raspisivanje referenduma o braku. Primjera je bezbroj i u njima Šimunićev pozdrav predstavlja kontinuitet različitih oblika netrpeljivosti. Jedino što se promijenilo je odnos dijela medija koji prije par godina s tom i sličnim stvarima ne bi imali nikakav problem.“

(Boris Rabrenović, Deutsche Welle)

Podelite ovu stranicu!