NIDŽARA AHMETAŠEVIĆ: Vijećnica – Nečija druga priča

23 Apr 2016

Bilo nas je puno koji smo tako lutali po Vijećnici taj dan, ostajući bez daha iza svakog ugla, gledajući raširenih očiju sve oko nas, hodajući nekako pažljivo da slučajno ne poremetimo nešto od tog unutrašnjeg savršenstva

Vijećnica je jedna od najljepših zgrada na Balkanu. Vjerovatno sam potpuno pristrasna, ali iako sam rođena u Sarajevu i čitav život tu provela, čak i dok je bila polusrušena, ta zgrada je za mene imala magiju u sebi.

Ima dana kada mi koji živimo u Sarajevu naprosto ne možemo više podnijeti ovaj grad. Meni tada pomaže šetnja do Vijećnice. Nekada samo prođem pored, nekada zastanem na tren, ali mi ti “susreti” dođu kao neka vrsta meditadacije. I kažem sebi, mora da ipak sve nije tako loše dok pored nas opstaje nešto ovako magično.

Priznajem, od dana kada je otvorena renovirana zgrada, nisam ušla unutra. Na dan otvaranja, 9.5.2014. sam bila ispred Vijećnice, sa demonstrantima, a između nas i te magije su stajala dva kordona dobro opremljenih policajaca. Dok su “organizatori” te za mene i danas nakaradne ceremonije pozivali sve da dođu i slave ponovno otvaranje, policija nije dozvolila grupi koje sam bila dio ni da priđemo, ne želeći ustvari da iko čuje šta želimo reći.

Drugi razlog što mi je nekako bolno ući je natpis na ulazu na kojem i danas stoji da su Vijećnicu u augustu 1992. godine, kada je tu bila smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka, spalili “srpski zločinci”. Natpis je uvrjedljiv, a pri tome ne daje punu informaciju ko je kriv. Onaj ko je postavio ploču, da je htio, mogao je vrlo precizno imenovati krivca pozivajući se na činjenice utvrđene u haškom Tribunalu.

I napokon sam ušla u Vijećnicu na dan kada je obilježavana 120 godišnjica od njenog prvog otvaranja. Naravno, izostala sam sa govorancija i besmilica tog tipa. I još jednom sam ostala bez daha od ljepote. Bilo nas je puno koji smo tako lutali po Vijećnici taj dan, ostajući bez daha iza svakog ugla, gledajući raširenih očiju sve oko nas, hodajući nekako pažljivo da slučajno ne poremetimo nešto od tog unutrašnjeg savršenstva. Potražila sam brošuru ili bilo šta o zgradi, ali ništa. Ni slova. Dok sam hodala, u sobama i holovima sam sretala ljude sa akreditacijama koji su, shvatila sam, vodiči i bila sam sretna što su ljubazni i voljni da pričaju sa svima i odgovaraju na svako pitanje koje smo im mi radoznalci postavljali. Tako mi je jedan od njih rekao da se jednom mjesečno u zgradi održavaju sastanci Gradskog vijeća, da ima puno turista, nekada stotine dnevno, da vodiči govore četiri jezika… Na moje pitanje šta najčešće pitaju turisti, naročito stranci, kaže mi da najviše pitaju o knjigama koje su zapaljene i onom što se desilo tokom rata.

Na moje pitanje ima li ipak negdje nešto, neka postavka o povijesti Vijećnice, neka brošura, poslali su me na izložbu koja je od 2014. postavljena u podrumu zgrade. To možete saznati tek ako vam kažu jer nije jasno nigdje označeno da ima neka stalna izložba. No, i to je sitnica. Sretna sam da idem i u podrum i vidim i taj dio Vijećnice.

Izložba pokriva period od 1914. do 2014. godine. Divan je prostor u kojem je postavka, zanimljive fotografije uz kratke tekstove o različitim periodima u historiji Sarajeva. Čitam o periodu od 1990. do 1992. godine. Nalazim dosta propusta, ali čini mi se, ništa strašno. Period od 1992. do 1995. je nešto malo duži, no prilično površan i uopćen. Još čudniji je dio o ratnom periodu, u kojem se ne spominje paljenje Vijećnice, spominje se broj ubijenih, ranjenih, a istaknut je dio o metrijalnoj šteti u Sarajevu, i to je sve preračunato u eurima. Dakle, saznala sam 20. aprila 2016. nešto više o materijanoj šteti u oblasti privrede, šteti nanesenoj bankama, pa stambenom fondu, komunalnoj infrastrukturi, objektima obrazovanja i nauke, kulture, zdravstva i socijalnog rada, sportskim vjerskim objektima. Sve u svemu 13.957.221.273 eura. Prvi put vidim ove, čini se, precizne brojke za koje izvor nije naveden. Ali, prihvatim.

Ima tu još zanimljivih i manje zanimljivih stvari. (Recimo o muzici u Sarajevu gdje se fokusira na Bijelo dugme, Indexe i slično, a onda stoji kako “početak agresije na BiH nije značio kraj muzičke scene”, koja se “iako desetkovana” nije ugasila, a spasili su je Erogene zone, Konvoj, Zlatan Fazlić Fazla, da bi u drugoj polovini devedesetih djelovali “Machbet i Knock Out, Beat House Project prvi rap bend, 7UP beat boy band”. Ponovo bih imala pitanja, ali, recimo da nije bitno).

Uglavnom, krenem da tražim bilo šta o paljenju Vijećnice i spašavanju knjiga. Razmišljam, možda ima neka spaljenja knjiga koja je sačuvana. Nešto. Odlazim do jednog od vodiča koji mi kaže da nema ništa. Drugi prilazi, obojica izuzetno ljubazni, da doda kako zaista nema ništa. Pitam ima li nešto o ljudima koji su spašavali knjige. Kažu nema, ali znaju ljude. “Ima ovdje komšinica, odmah pored, koja je učestvovala…” Kažem da znam, ali ima li nešto o njoj negde u Vijećnici danas (ne bih baš kucala na vrata komšija). Nema, kažu. Pitam, šta je sa drugim ljudima koji su učestvovali i tome. Kažu, vidi se na videu sve. Naponon, pomislim, ipak ima nešto. Pitam gdje je video. Kažu – bilo na TV i ima na internetu. “Nije se niko sjetio”, dodaju. “Niko se nije sjetio da u Vijećnicu stavi nešto o onom što turiste najviše interesuje, nešto o paljenju biblioteke?” pitam u čudu. Sliježu ramenima. I ja isto. Ne kažem ništa. Nisu se sjetili.

Vlasnik Vijećnice je država Bosna i Hercegovina, a korisnik, piše u katastru do danas, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH. Biblioteka – koja nikako ne bi trebala biti smještena u ovu zgradu danas jer nema dovoljno prostora, a i imat će uskoro svoju zgradu – se jedno vrijeme sporila oko Vijećnice sa Gradom Sarajevo čiji službenici smatraju da oni imaju pravo da je koriste i imaju za to razna objašnjenja. Grad smatra da ima obavezu održavati i upravljati Vijećnicom do konačnog rješenja pravnog statusa. Da li su validna ili ne ova objašnjenja, neka je druga priča u koju ne bih sada ulazila.

Obnova Vijećnice koštala je blizu 23 miliona KM. Inicijalno je trebala da košta 17.850.000, ali se nekako to do kraja promijenilo. Od ukupnih doniranih sredstava, oko 19,5 miliona KM (oko 85%) stiglo je van BiH, a 3,5 miliona (15%) KM donirale su institucije BIH. Ni o tome nisam saznala u Vijećnici nego sam našla na internetu. (Možda ima negdje, ali nisam vidjela).

Grad Sarajevo je, odnosno vijećnici Grada, su odlučili nekada da Vijećnici treba obezbjeđenje te su unajmili privatnu zaštitarsku agenciju. Kažu, prema tenderu. Da bi prikupili sredstva za održavanje, naplaćuju ulaznice, što je potpuno razumljivo. Pored toga, iznajmljuju zgradu, kako su nam rekli, “prema Pravilniku o utvrđivanju kriterija i postupaka za jednokratno iznajmljivanje prostora i opreme u objektu Vijećnice”. Odluku ko može iznajmiti donosi gradonačelnik i Vijeće. Tako tu moju magiju, kroz koju hodam očarana, možete iznajmiti za nekoliko hiljada maraka (od 2.000 za vjenčanje, 3.000 za iznajmljivanje vijećničke sale, do 5.000 koliko košta iznajmljivanje aule). Imenovan je i “koordinatior poslova na Vijećnici”. Prema informacijama iz Grada, prihodi prikupljeni od naplate ulaznica i iznajmljivanja prostora se koriste “isključivo za upravljanje, održavanje i funkcionisanje objekta. Sve se čini da objekat bude ekonomski održiv.” Koliko se “prikupi”, iako sam pitala, nisu rekli. Kako je tačno potrošeno, također nisam saznala. No, saznajem da imaju plan da “nastave sa aktivnostima oko brendiranja Vijećnice kao mjesta za okupljanje, obrazovanje, značajnih kulturnih i društvenih dešavanja, te kao turističkog potencijala grada Sarajeva”, a uskoro možemo očekivati i “stavljanje u funkciju projektom predviđene kafe-slastičarne i restorana”. Prihodi, opet, idu za “ekonomsku održivost objekta Vijećnice”. Nalazim na internetu upozorenja stručnjaka koji su rekli da tako ne smije biti korištena Vijećnica, ali izgleda da ipak može. I tako izađem. Pomalo zbunjena, pomalo tužna, i dalje očarana ljepotom koja mi ne da da budem i ljuta.

Dok odlazim, teška koraka moram reći, razmišljam kako je nisu uništili ni pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske kada su je zapalili u ratu, nisu je uništile godine propadanja dok je čekala kraj obnove, pa neće je valjda uništiti ni ovi koji razmišljaju o “ekonomskoj održivosti objekta”. Nažalost, oni stvaraju neku drugu sliku nas, Vijećnice, davne i nedavne prošlosti. Te njihove ideje čuvaju privatne naoružane zaštitarske agencije. Građani, među njima i oni koji su živote žrtvovali da spašavaju knjige, a bilo ih je i među nama koji smo protestvovali na dan novog otvaranja, ili svi oni kojima je ovo mjesto magija i bijeg od svega ružnog, nikome tu nisu ni bitni. Ipak, ostaje mi onaj tren kada u kišno jutro ili predvečerje stanem ispred zgrade koja, barem izvana, govori kakvi smo možda nekada bili i vodi me u neko drugo, ljepše, Sarajevo.

(6yka.com)