NATAŠA GAON-GRUJIĆ: Smrt fašizmu – Pucajte u prsa, kukavice!

11 nov 2018

„Drugovi, vazduh trepti kao da nebo gori“, reče Valter, pa počeše svi zajedno gurati Radetovu bistu na čovika

Ove dane, između ostalih dešavanja, obilježio je događaj iz Splita i rušenje biste antifašiste, partizana Rade Končara.

Rade je do tog dana, kao i svih prethodnih, mirno posmatrao Splićane znajući da je njegova borba, kao i borba njegovih drugova – antifašista iz Drugog svjetskog rada, već odavno zaboravljena. Znao je Rade da se djeca ne igraju partizana, a i da je ideja antifašizma izblijedjela i da tek manjina njeguje njene vrijednosti.

Ta ista manjina je našla satisfakciju u činjenici da se bista, palog borca, sručila na tijelo čovjeka koji ju je rušio, te da je čovjek završio u bolnici na operacionom stolu sa ozbiljnim povredama noge.

Bidni čovik je bio pod dejstvom alkohola, mada je nakon operacije sa 0 promila alkohola u svom tilu izjavio:

„Ma ni ne poznam čovika. Možda je bio odličan. Osobno protiv njega i obitelji nemam ništa, ali ne volim komuniste, partizane i Srbe. Narodne heroje isto ne volim. Nikada to nisam volio.“

A možda se sve desilo baš ovako…

„Pucajte u prsa, kukavice!“

Svanuo je još jedan sunčan dan, mada to čovjeku koji pati od PTSP-a nije puno značilo. Svaki dan je za njega isti, budi se sa nervozom koju, barem on tako misli, malo umiri alkohol. Viski ne djeluje dovoljno brzo, pa je viskuju dodao i malo rakije.

Nije lako tijelu u kojem su se pomiješala ta dva pića. Tijelo je najgori čovjekov neprijatelj kada ne može njime upravljati. Teturao je tako čovjek i spazio bistu.

Rade Končar pomisli – evo barem ću nečemu poslužiti, neka se čovjek nasloni na mene. Pruži Rade oslonac, ali kada pijani čovjek spazi ime i kada shvati da je Rade Srbin, a još i narodni heroj i antifašista, poče ga snažno ljuljati.

Kada je Rade 1942. godine strijeljan u Šibeniku zbog svojih antifašističkih ideja, nakon što je prethodno mučen, a da nije izdao svoje drugove, iznenadio se kada se našao gore na nebu sa još 25 antifašista strijeljanih istoga dana. Rade je na dan strijeljanja imao 31 jednu godinu.

Zasmetalo je Radetu što su ih strijeljali svezane i okrenute leđima, pa legenda Rade je, mada niko do danas ne može potvrditi istinitost iste, rekao: „Pucajte u prsa kukavice!“

Rade je gore na nebu zatekao i ostale drugove, one koji su ubijeni u borbi ili strijeljani kao i on.

Dočekao je Rade i ostale saborce, koji su nastavili u bijelom prostranstvu njegovati ideju antifašizma.

Radetu se tako 1943. prudružio Ivo Lola Ribar, kao i Ivan Goran Kovačić. Sljedeće godine došao im je Franjo Kluz, a 1945. Vladimir Perić Valter. Sa njima se Rade najviše druži.

Mada gore nema interneta, ipak odozgo se sve vidi i sve zna.

Nije njima tako teško palo što se mijenjaju imena ulica i škola, znaju i oni da se vremena mijenjaju i da je prošlo već 73 godine od 1945. Više ih je boljelo što neki ni dan danas ne znaju razliku između fašizma i antifašizma. Smeta njima gore i što im već odavno, mrtvim ne daju mira, pa uništavaju partizanska groblja.

Ma ne smeta njima ni što na državanim televizijama, tek ponekim, u nedostatku novosnimljenih filmova puštaju, po ko zna koji put, filmove „Bitka na Neretvi“, „Bitka na Sutjesci“… Najbolje je prošao Valter, jer eto i mlađe generacije Sarajlija znaju onu: „Vidite li ovaj grad? To je Valter!“

Ne smeta im što mlađi ne gledaju te filmove, a ni što stariji promijene kanal uz rečenicu: „Pa zar opet!?“

Ali tog dana kada je pijani bidni čovik ljuljao Radetovu bistu, nešto je u njima prekipjelo.

Sa drugovima nema šale

„Ne može ovo više ovako“, rekao je drug Ivo.

„U pravu si druže Ivo“, reče Franjo:

„Eto moj spomenik kod Omiša je davno zarastao, niko više ni ne zna za mene. Prenu se iznad papira i nikada objavljenih djela Ivan Goran Kovačić koji doda:

„E, ovo je prevšilo svaku mjeru“.

Pridruži im se i Valter:

„Drugovi, vazduh trepti kao da nebo gori“, i počeše svi zajedno gurati Radetovu bistu na čovika.

„Nemojte drugovi da ga ubijemo, ko zna šta se njemu jadnom u glavi dešava, neka samo prođe sa lakšim povredema da nauči lekciju da sa drugovima nema šale“.

I pade bista na čovika. Čovik poče vikati, bista je teška, dođoše prolaznici, pa i osoblje Hitne pomoći…

Istina je da se Valter nasmijao i rekao: „Eto i mrtvi još uvijek smo snažni, biće on dobro, ne brinite se drugovi!“

Znaju oni i šta je iz bolničkog kreveta poručio Splićanin, samo ne zna Splićanin da se Rade gnušao rata od 1992. do 1995. Ne zna da je tim ratom slomljena ideja antifašizma, ne zna da su tim ratom srušeni svi njihovi ideali. Ne zna, jer on ih nikada nije volio…

Oporaviće se čovik. Ubrzo će napustiti bolničku sobu. Još dugo će ga noga na promjenu vremena, a naročito kada zaprijeti jugo, boljeti i u njegovoj glavi praviti dodatni nemir. Zaliće on taj svoj nemir viskijem i rakijom, ali, vjerovatno, nikada više neće rušiti biste narodnih heroja. Kada se ponovo pojavi u obljižnoj kavani, neki će ga tapšati po ramenu, a neki, tek rijetki, okretati glavu od njega.

Samo na kratko, Rade, Ivo, Ivan, Franjo i Valter će osjetiti da još uvijek postoje, a drug Tito, kojem gore ko zna kojim putem dostavljaju kubanske cigarete će kroz dim reći:

„Majku li vam vašu, negdje smo dobro zeznuli stvar. Ipak, valjda smo poslali poruku!“

Negdje duboko u sebi znaće da će već sutra neke nove vijesti, ovu vijest koja je ponovo ujedinila drugove, zamijeniti neka nova i da će se njih tek rijetki sjetiti. Rekoše drugovi jedan drugom: „Smrt fašizmu“ i svaki nastavi gore na nebu kovati planove za nove bitke bez kojih ćemo ostati mi dolje na zemlji…

Eto ja mislim da je baš ovako bilo….

(Al Jazeera, Foto: N1)

Podelite ovu stranicu!