Na straži pored Jarinja

01 Aug 2011

U posljednje vrijeme postalo je pomodno kazati kako problem Kosova, u poređenju s Bosnom i Hercegovinom, nije toliko veliki. Ipak, ratne trube oko Jarinja još su jedan dokaz da čvor nije (od)riješen pukom činjenicom priznavanja nezavisnosti Kosova od nekoliko desetina zemalja.

Sreo sam nekidan u Sarajevu, na ulici, mladog prijatelja iz Srbije, ?lana Inicijative mladih za ljudska prava. Pozdravimo se, upitamo, što se kaže, pitam ga šta ima, kako je i sve što ide, a on mi kaže, pola u šali, pola u zbilji, kako razmišlja do ostane u Sarajevu ako se frka na Kosovu nastavi, jer mu se baš i ne ratuje. Aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava bili su u Sarajevu, mislim, povodom Sarajevo Film Festivala na kojem je ove godine ubjedljivo najve?u pažnju javnosti privukao film Pjera Žalice “Orkestar”. Odgledao sam “Orkestar” i u razgovoru s nekolicinom prijatelja otkrio da nam je u filmu zapravo zasmetala ista stvar. Naime, nekako je preširoko postavljen; manje govori o Plavom orkestru, a više pokušava govoriti o cijeloj jednoj epohi. U tom smislu, u?eš?e Bogi?a Bogi?evi?a, Milana Ku?ana i Stipe Mesi?a u filmu daje “Orkestru” i svojevrsnu politi?ku dimenziju. Legitimno je, naravno, pokušati govore?i o Plavom orkestru zapravo govoriti o Jugoslaviji. Ipak, da ja snimam film u kojem ho?u pri?ati o Jugoslaviji u formi pri?e o jednom bendu, ne bih imao ni najmanje dileme kad je rije? o izboru benda. I ne, ne bih izabrao Bijelo dugme, izabrao bih Zabranjeno pušenje. Razloga ima mnogo, a ?injenica da se grupa podijelila na isto?nu i zapadnu frakciju tu zapravo i nije najvažnija. Na?in na koji je, recimo, Nele Karajli? uspio “nastaviti” poslijeratnu pjesmu “Od istorijskog AVNOJ-a” na prijeratni “Dan Republike”, odnosno na?in na koji “Mufa, Kiki i ja” iz “Kanjona Drine” prelaze u “Tri ratna havera” spadaju me?u najuspješnije i najpotresnije umjetni?ke “obrade” pri?e o raspadu Jugoslavije. Kao što je uostalom, barem za mene li?no, najta?nija muzi?ka podloga televizijskih izvještaja o najnovijim konfliktima na Kosovu pjesma “Na straži pored Prizrena”. Pojavila se ta pjesma na albumu iz 1989. godine “Male pri?e o velikoj ljubavi”; to je onaj album na kojem su Pišonja i Žuga nakon morske avanture završili u “paklu droge”, to je onaj album na kojem je opjevan “Kanjon Drine”, to je onaj album sa ?aršijskom gay-tragedijom “Javi mi” i još ?aršijskijom straight-tragikomedijom “12 sati”, album sa “Guzonjinim sinom”, album sa naslovnom pjesmom u talijanskoj varijanti (“Piccola Storia De Grande Amore”), što se na neki poseban na?in rimuje sa onom uglavnom zanemarenom i potcijenjenom, a zapravo sugestivnom i lijepom pjesmom Plavog orkestra “To je šok”. Na tom sjajnom albumu, pjesma “Na straži pored Prizrena” ima savršen kontekst, kontekst dostojan jedne od klju?nih pjesama jugoslovenskog rokenrola. To je rok-pjesma u koju su rijetko sretno inkorporirani “jecaji violina” i u kojoj je pregršt antologijskih stihova: “Možda je ve?eras tvoja grupa/možda je ve?eras akcija/ Bukurije je ostala sama/ ?eka jutro i poljubac/ ?ula luda?ki rade /da shvatiš nema vremena/prst na obara?u i kletva u zraku/ na straži, na straži pored Prizrena/ Kažeš treba platit ra?une/ jer duhovi lutaju poljima/ kažeš treba platit ra?une/ da cvije?e nikne iz grobova/ Vjeruješ li da ?e nestati prokletstva/ što ga vjetar nosi šumama/ kad jedan od nas bude u blatu/ na straži, na straži pored Prizrena/ A no?as ?e krv umjesto vina/ da zagrije srce do ljubavi/ zbog sumnjive slave i tu?ih grijeha/ ginu, ginu mladi lavovi/ Zamišljam, nedjelja je/ i lijepo smo se obukli/ dvije djevojke hodaju sa nama/ po toploj prizrenskoj kaldrmi/ Ponosni i jaki/ ko dva mlada jelena/ bi?e mi žao sto smo se sreli/ na straži, na straži pored Prizrena/ Metak je nestrpljiv u cijevi/ u ušima zvoni naredba/ pucaj na sve što je sumnjivo/ mom?e i ne žali iredentista/ ?ula luda?ki rade/ da shvatiš nema vremena/ prst na obara?u i kletva u zraku/ na straži, na straži pored Prizrena.

“Još prije hapšenja Gorana Hadži?a, još prije nego su po?eli najnoviji nemiri na Kosovu, Vuk Draškovi? je u intervjuu za NIN izjavio kako je jedini na?in da Srbija ponovo uspostavi svoj stvarni suverenitet na Kosovu – rat: “Legitimno je kazati, i u ustavu zapisati, da je to pokrajina i ništa drugo nego pokrajina Srbije. Ali, vi onda morate tu normu pretvoriti u stvarnost. U stvarnost je ne možete prevesti kukanjem, ni molitvama pred hramovima, ni paljenjem ambasada u Beogradu, nego mobilizacijom i odlaskom u rat. Pa neka kažu jesu li za taj rat. Neka kažu koje su im snage, koje su nam snage, protiv koga ?e ratovati. Neka kažu ima li Srbija dece na bacanje da nam uzalud padne još toliko glava”.

U posljednje vrijeme, me?u regionalnim novinarskim analiti?arima postalo je pomodno kazati kako Kosovo zapravo i ne predstavlja toliko nerješiv problem, a u pore?enju s Bosnom i Hercegovinom. Takve procjene zapravo predstavljaju samo nekriti?ko priklanjanje banalizacijama nekih zapadnja?kih kvazieksperata. Ratne trube na sjeveru Kosova, straže oko Jarinja, još su jedan dokaz da ?vor nije (od)riješen pukom ?injenicom priznavanja nezavisnosti Kosova od nekoliko desetina zemalja. Dubine kosovskog konflikta svjesni su i oni Albanci koji su ovih dana reporterima zagreba?kog Jutarnjeg lista kazali da situaciju na Kosovu može riješiti samo Bog ili eventualno Amerika.

Na jednoj skorašnjoj tribini u beogradskom Domu omladine, sociolog Alija Hodži? prisjetio se svog doživljaja iz 1968. godine. On se tada susreo sa nekoliko ?lanova pokrajinskog studentskog rukovodstva s Kosova, od kojih su svi po nacionalnosti bili Albanci. Ovako Hodži? sumira svoj razgovor s njima: “Rekao sam im da su uslovi u kojima oni studiraju ponižavaju?i. U nastavi su imali veliki udio gostuju?ih profesora, na fakultetima nisu imali biblioteke, smještaj i prehrana su bili nikakvi. Niti su to fakulteti, rekao sam im, niti ste vi studenti. Trebali bi odlu?no zahtijevati znatno unapre?enje uslova za studiranje, pa ako treba, i pobuniti se protiv tih ponižavaju?ih uslova. Ništa od toga, rekli su mi, sve dok ne o?istimo Kosovo od Srba. Potišten sam se vratio u Beograd – zbog onog što sam ?uo i vidio. Mogao sam tada (kao i sada) samo naga?ati zašto su meni tako otvoreno iznijeli svoj stav. Možda je (ne znam šta bi drugo moglo biti) tek moje ime i prezime bilo dovoljno za njihovo povjerenje. Ja za njih, valjda, i nisam bio osoba – tek ime i prezime”.

I danas, skoro pola vijeka kasnije, svaki razgovor o Kosovu pokušava se svesti na ?injenicu imena i prezimena. Komentatori nekih sarajevskih listova otvoreno prizivaju preglasavanje u Predsjedništvu BiH da Bakir Izetbegovi? i Željko Komši? preglasaju Nebojšu Radmanovi?a te da Bosna i Hercegovina prizna nezavisnost Kosova. Nije u tom rezonovanju toliko pogrešno samo prizivanje preglasavanja, nesvjesnost ?injenice da se u Predsjedništvu BiH preglasavanjem ne može donijeti ni odluka o promjeni dobavlja?a toalet-papira za klozete u zgradi Predsjedništva, a kamoli odluka o priznavanju neke države. Pogrešnija je ideja da bi Bakir Izetbegovi? i Željko Komši? samo zato što se tako zovu trebali biti za priznavanje nezavisnosti Kosova. Dok Srbe i Albance na sjeveru Kosova odvajaju barikade i vojnici KFOR-a, Slovenci i Hrvati, me?u ostalim, posljednje što Bosni i Hercegovini, naro?ito kao ?lanici Savjeta bezbjednosti, treba jeste bilo kakav potez u vezi sa Kosovom koji bi imalo uticao na njenu ionako krhku i jedva postoje?u unutarnju ravnotežu. Kad je metak nestrpljiv u cijevi, politika mora biti strpljiva.

Muharem Bazdulj

(Oslobo?enje)

Podelite ovu stranicu!