Na straži pored Jarinja

01 Aug 2011

U posljednje vrijeme postalo je pomodno kazati kako problem Kosova, u poređenju s Bosnom i Hercegovinom, nije toliko veliki. Ipak, ratne trube oko Jarinja još su jedan dokaz da čvor nije (od)riješen pukom činjenicom priznavanja nezavisnosti Kosova od nekoliko desetina zemalja.

Sreo sam nekidan u Sarajevu, na ulici, mladog prijatelja iz Srbije, člana Inicijative mladih za ljudska prava. Pozdravimo se, upitamo, što se kaže, pitam ga šta ima, kako je i sve što ide, a on mi kaže, pola u šali, pola u zbilji, kako razmišlja do ostane u Sarajevu ako se frka na Kosovu nastavi, jer mu se baš i ne ratuje. Aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava bili su u Sarajevu, mislim, povodom Sarajevo Film Festivala na kojem je ove godine ubjedljivo najveću pažnju javnosti privukao film Pjera Žalice “Orkestar”. Odgledao sam “Orkestar” i u razgovoru s nekolicinom prijatelja otkrio da nam je u filmu zapravo zasmetala ista stvar. Naime, nekako je preširoko postavljen; manje govori o Plavom orkestru, a više pokušava govoriti o cijeloj jednoj epohi. U tom smislu, učešće Bogića Bogićevića, Milana Kučana i Stipe Mesića u filmu daje “Orkestru” i svojevrsnu političku dimenziju. Legitimno je, naravno, pokušati govoreći o Plavom orkestru zapravo govoriti o Jugoslaviji. Ipak, da ja snimam film u kojem hoću pričati o Jugoslaviji u formi priče o jednom bendu, ne bih imao ni najmanje dileme kad je riječ o izboru benda. I ne, ne bih izabrao Bijelo dugme, izabrao bih Zabranjeno pušenje. Razloga ima mnogo, a činjenica da se grupa podijelila na istočnu i zapadnu frakciju tu zapravo i nije najvažnija. Način na koji je, recimo, Nele Karajlić uspio “nastaviti” poslijeratnu pjesmu “Od istorijskog AVNOJ-a” na prijeratni “Dan Republike”, odnosno način na koji “Mufa, Kiki i ja” iz “Kanjona Drine” prelaze u “Tri ratna havera” spadaju među najuspješnije i najpotresnije umjetničke “obrade” priče o raspadu Jugoslavije. Kao što je uostalom, barem za mene lično, najtačnija muzička podloga televizijskih izvještaja o najnovijim konfliktima na Kosovu pjesma “Na straži pored Prizrena”. Pojavila se ta pjesma na albumu iz 1989. godine “Male priče o velikoj ljubavi”; to je onaj album na kojem su Pišonja i Žuga nakon morske avanture završili u “paklu droge”, to je onaj album na kojem je opjevan “Kanjon Drine”, to je onaj album sa čaršijskom gay-tragedijom “Javi mi” i još čaršijskijom straight-tragikomedijom “12 sati”, album sa “Guzonjinim sinom”, album sa naslovnom pjesmom u talijanskoj varijanti (“Piccola Storia De Grande Amore”), što se na neki poseban način rimuje sa onom uglavnom zanemarenom i potcijenjenom, a zapravo sugestivnom i lijepom pjesmom Plavog orkestra “To je šok”. Na tom sjajnom albumu, pjesma “Na straži pored Prizrena” ima savršen kontekst, kontekst dostojan jedne od ključnih pjesama jugoslovenskog rokenrola. To je rok-pjesma u koju su rijetko sretno inkorporirani “jecaji violina” i u kojoj je pregršt antologijskih stihova: “Možda je večeras tvoja grupa/možda je večeras akcija/ Bukurije je ostala sama/ čeka jutro i poljubac/ Čula ludački rade /da shvatiš nema vremena/prst na obaraču i kletva u zraku/ na straži, na straži pored Prizrena/ Kažeš treba platit račune/ jer duhovi lutaju poljima/ kažeš treba platit račune/ da cvijeće nikne iz grobova/ Vjeruješ li da će nestati prokletstva/ što ga vjetar nosi šumama/ kad jedan od nas bude u blatu/ na straži, na straži pored Prizrena/ A noćas će krv umjesto vina/ da zagrije srce do ljubavi/ zbog sumnjive slave i tuđih grijeha/ ginu, ginu mladi lavovi/ Zamišljam, nedjelja je/ i lijepo smo se obukli/ dvije djevojke hodaju sa nama/ po toploj prizrenskoj kaldrmi/ Ponosni i jaki/ ko dva mlada jelena/ biće mi žao sto smo se sreli/ na straži, na straži pored Prizrena/ Metak je nestrpljiv u cijevi/ u ušima zvoni naredba/ pucaj na sve što je sumnjivo/ momče i ne žali iredentista/ Čula ludački rade/ da shvatiš nema vremena/ prst na obaraču i kletva u zraku/ na straži, na straži pored Prizrena.

“Još prije hapšenja Gorana Hadžića, još prije nego su počeli najnoviji nemiri na Kosovu, Vuk Drašković je u intervjuu za NIN izjavio kako je jedini način da Srbija ponovo uspostavi svoj stvarni suverenitet na Kosovu – rat: “Legitimno je kazati, i u ustavu zapisati, da je to pokrajina i ništa drugo nego pokrajina Srbije. Ali, vi onda morate tu normu pretvoriti u stvarnost. U stvarnost je ne možete prevesti kukanjem, ni molitvama pred hramovima, ni paljenjem ambasada u Beogradu, nego mobilizacijom i odlaskom u rat. Pa neka kažu jesu li za taj rat. Neka kažu koje su im snage, koje su nam snage, protiv koga će ratovati. Neka kažu ima li Srbija dece na bacanje da nam uzalud padne još toliko glava”.

U posljednje vrijeme, među regionalnim novinarskim analitičarima postalo je pomodno kazati kako Kosovo zapravo i ne predstavlja toliko nerješiv problem, a u poređenju s Bosnom i Hercegovinom. Takve procjene zapravo predstavljaju samo nekritičko priklanjanje banalizacijama nekih zapadnjačkih kvazieksperata. Ratne trube na sjeveru Kosova, straže oko Jarinja, još su jedan dokaz da čvor nije (od)riješen pukom činjenicom priznavanja nezavisnosti Kosova od nekoliko desetina zemalja. Dubine kosovskog konflikta svjesni su i oni Albanci koji su ovih dana reporterima zagrebačkog Jutarnjeg lista kazali da situaciju na Kosovu može riješiti samo Bog ili eventualno Amerika.

Na jednoj skorašnjoj tribini u beogradskom Domu omladine, sociolog Alija Hodžić prisjetio se svog doživljaja iz 1968. godine. On se tada susreo sa nekoliko članova pokrajinskog studentskog rukovodstva s Kosova, od kojih su svi po nacionalnosti bili Albanci. Ovako Hodžić sumira svoj razgovor s njima: “Rekao sam im da su uslovi u kojima oni studiraju ponižavajući. U nastavi su imali veliki udio gostujućih profesora, na fakultetima nisu imali biblioteke, smještaj i prehrana su bili nikakvi. Niti su to fakulteti, rekao sam im, niti ste vi studenti. Trebali bi odlučno zahtijevati znatno unapređenje uslova za studiranje, pa ako treba, i pobuniti se protiv tih ponižavajućih uslova. Ništa od toga, rekli su mi, sve dok ne očistimo Kosovo od Srba. Potišten sam se vratio u Beograd – zbog onog što sam čuo i vidio. Mogao sam tada (kao i sada) samo nagađati zašto su meni tako otvoreno iznijeli svoj stav. Možda je (ne znam šta bi drugo moglo biti) tek moje ime i prezime bilo dovoljno za njihovo povjerenje. Ja za njih, valjda, i nisam bio osoba – tek ime i prezime”.

I danas, skoro pola vijeka kasnije, svaki razgovor o Kosovu pokušava se svesti na činjenicu imena i prezimena. Komentatori nekih sarajevskih listova otvoreno prizivaju preglasavanje u Predsjedništvu BiH da Bakir Izetbegović i Željko Komšić preglasaju Nebojšu Radmanovića te da Bosna i Hercegovina prizna nezavisnost Kosova. Nije u tom rezonovanju toliko pogrešno samo prizivanje preglasavanja, nesvjesnost činjenice da se u Predsjedništvu BiH preglasavanjem ne može donijeti ni odluka o promjeni dobavljača toalet-papira za klozete u zgradi Predsjedništva, a kamoli odluka o priznavanju neke države. Pogrešnija je ideja da bi Bakir Izetbegović i Željko Komšić samo zato što se tako zovu trebali biti za priznavanje nezavisnosti Kosova. Dok Srbe i Albance na sjeveru Kosova odvajaju barikade i vojnici KFOR-a, Slovenci i Hrvati, među ostalim, posljednje što Bosni i Hercegovini, naročito kao članici Savjeta bezbjednosti, treba jeste bilo kakav potez u vezi sa Kosovom koji bi imalo uticao na njenu ionako krhku i jedva postojeću unutarnju ravnotežu. Kad je metak nestrpljiv u cijevi, politika mora biti strpljiva.

Muharem Bazdulj

(Oslobođenje)

Podelite ovu stranicu!