MUHAREM BAZDULJ: Neka Bog blagosilja Jugoslaviju

03 Dec 2010

Neka Bog blagosilja Jugoslaviju / Kuću Krsmanovića na Terazijama, / Vodopade u Jajcu, / Eho pucnjeva Žerajićevih i pucnjeva Principovih, / Nosioce Partizanske spomenice, žive i mrtve, / Zlatar i Zlatibor, Srebrenik i Srebrenicu, / Vardar i Triglav, Đerdap i Jadran, / Sutjesku, Neretvu, Jasenovac, Jastrebarsko...

Neka Bog blagosilja Jugoslaviju
Kuću Krsmanovića na Terazijama,
Vodopade u Jajcu,
Eho pucnjeva Žerajićevih i pucnjeva Principovih,
Nosioce Partizanske spomenice, žive i mrtve,
Zlatar i Zlatibor, Srebrenik i Srebrenicu,
Vardar i Triglav, Đerdap i Jadran,
Sutjesku, Neretvu, Jasenovac, Jastrebarsko,
Njene fudbalske terene koje su radio-valovi
Nedjeljom spajali sa hiljadama tranzistora
Što su ih slušali starci i djeca,
Njenu djecu što su ih druga njena djeca,
Sabirala po stadionima prije streljanja kao u Čileu,
Njene Čileance: Prosinečkog, Bobana, Šukera, Mijatovića,
Djecu što su poslije smrti Allendeove došla u njene škole,
Njene škole, naše škole, izgrađene po selima i palankama,
Kasabama i gradovima, ostrvima i planinama,
Gdje smo pionirski otkrivali nova znanja i sebe same,
Ivu Andrića, njegove noćne šetnje u internaciji,
Od Ovčareva do Travnika, kad je ispod Vlašića
Gledao Vlašiće i od nemira sklapao Ex Ponto,
Maribor, Split i Višegrad koji više nije grad,
Njena duhanska polja i cigarete prozvane po rijekama,
Moravu i Drinu, Taru i Pivu,
Njena piva, Apatinsko, Karlovačko, Laško,
Grad Strugu i tvorničke strugove,
Radnike što su se znojili za poeziju,
Milovana Đilasa jer je bio heroj,
Neherojskom vremenu uprkos,
Avdu Međedovića, koji je otkrio Homerovu tajnu,
Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca,
Koji je prepoznao homerski ton
U pjesmi o Omeru i Merimi,
Merimu Isaković i Isaka Samokovliju,
Hanku Paldum i Nenada Jovanovića,
Zbog pjesme o Kapetanu Lešiju
U kojoj se Ramiz Sadiku, junak Metohije
Bori kraj Crnog Drima,
Miloša Crnjanskog jer je znao da
Nijedna čaša što se pije i
Nijedna trojbojka što se vije – naša nije,
Njene svadbe i vjenčanja, uz pijanstvo
I zvuk harmonike, kao u filmovima Emira Kusturice,
Tina Ujevića i Fis-harmoniku,
Piksija Stojkovića, zbog finte i slobodnjaka Špancima,
Fadila Jahića-Španca i sve naše Špance,
Gorana Bregovića jer je pljunuo i zapjevao,
Željezare u Nikšiću, Sisku i Zenici,
Fabrička jutra, miris dimnjaka,
Dim cigarete Zuke Džumhura,
Progorene rupe na njegovom džemperu,
Šešir Miroslava Krleže i glavu na kojoj je stajao,
Radeta Šerbedžiju, na čijoj glavi je završio,
Arsena Dedića i Ines, ko god bila da bila,
Veru Pavladoljsku i Veru Stojić,
Pavla Vujisića i Stojana Cerovića,
Cernicu i Aleksu Šantića,
Eminu, Mostar, Anicu Savić-Rebac,
Savu, Dunav i Muru,
Đorđa Balaševića jer zna da treba živeti slobodno,
Tuzlansku Slobodu i Mešu Selimovića,
Rudare i Skendera Kulenovića, rudara jezika,
Jezik na kojem je ovo napisano, kako god se zvao,
Milana Milišića i Radomira Konstantinovića,
Dubrovnik i Rovinj, svu obalu i more između,
Konobare s mora što su navijali za Hajduk
I reprezentaciju Jugoslavije,
Mišu Kovača zbog Dalmacije u mom oku,
Dadu Topića zbog Tamo gdje vječno sunce sja,
Tamo je Makedonija,
Vlatka Stefanovskog zbog Ciganske magije,
Bekima Fehmiua, zbog Skupljača perja,
Filma blistavog i strašnog,
Strahinju Banovića, Đerzelez Aliju i druge epske junake,
Jer nisu oni krivi za silne zloupotrebe,
Aleksandra Tišmu zbog Upotrebe čoveka,
Tišinu na obali Ohridskog jezera,
Jezu i sjetu kad se koža ježi dok se sjećaš,
Glasa Lene Katine dok pjevajući sriče
Slogove njenog imena,
Slavka Štimca i Vuka samotnjaka,
Vukovar i Sarajevo,
Jadranku Stojaković kad kaže
Da Sve smo mogli mi,
Politikin zabavnik u kojem smo čitali Mowglija
Ne znajući još da je Kiplingov,
Kipove na njenim trgovima,
Poput Konja na Trgu Republike,
Ne zarad figura iz istorije,
Nego zbog silnih sastanaka na njima zakazanih,
Da se ljubavi i prijatelji lakše pronađu,
Njene pronalazače,
Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu,
Nikoletinu Bursaća i Branka Ćopića,
Jer je uljepšao tolika djetinjstva,
Ziju Dizdarevića i pismo koje mu je
Ćopić mrtvom pisao,
Vitinu kod Ljubuškog, Hašane kod Bosanske Krupe,
Sva njena sela, sva valjda paljena,
Da ih niko više nikada ne pali,
Ionako su sada skoro pusta,
Njene pustare i njene prašume,
Prašumu, zapravo, Perućicu,
Peruna i perunike,
Rastka i Dražena Petrovića,
Petra Petrovića Njegoša i FK Partizan,
Ivicu Osima i FK Željezničar,
Željeznicu, uskotračnu i svaku drugu,
Pruge, vozove, lokomotive,
Ugalj, pepeo i dijamante,
Bašte njenih kafana,
Zore u Tkalčićevoj, ulici što je spojila
Orsona Wellesa i Kafku,
Lijena beogradska popodneva,
Sarajevske noći i njihove glasove,
Mirzu Delibašića i Safeta Sušića,
Njeno kamenje, sve te improvizovane stative
Po ulicama i dvorištima,
Njene krede kojima su po školskim tablama
Pisane formule i nepravilni glagoli,
A po zidovima zgrada konture golova,
Sa znakom pravog ugla u rašljama,
Rašljare, ribare, sve njene čudake,
Što su gledali u tekuću vodu,
Bježeći od revolucije koja teče,
Ivu Lolu Ribara i njene revolucionare
Jer su vjerovali u pravdu na ovom svijetu,
Svjetska prvenstva od Urugvaja do Italije,
Davora Jozića zbog gola Njemačkoj,
I još više zbog gola Kolumbiji,
Kolumbo čokoladu, njen Toblerone,
Josipa Kraša i onog drugog Josipa,
Titograd, jer su drugdje
Imena mijenjali manjim gradovima,
A u Crnoj Gori najvećem i glavnom,
Mermerne glave narodnih heroja raznesene eksplozivom,
Eks – prefiks koji joj danas čuva ime,
Jer u imenima je suština,
Sušak, Rijeku i Pulu,
Arenu u ljetnim večerima,
Kad vazduh trepti kao da nebo gori,
Muziku iz filma Valter brani Sarajevo,
Branimira Štulića, ubijenog istim metkom kao i ona,
Jer je znao da u noć odlazimo
Zajedno

Neka Bog kojeg nema
Blagosilja zemlju koje nema
Jer čega god ima i čega god nema
Sve je milost Božija.

(Preuzeto sa sajta pescanik.net)

Podelite ovu stranicu!