MUHAREM BAZDULJ: Kiseljak, Kiseljak, Mehmedalija i Mak

23 Nov 2011

Ima neke dubinske nesigurnosti u samo postojanje države u kojoj živiš kad imaš potrebu da po njoj nazivaš ulice i uličice u gradovima koji pripadaju toj državi

Pisao sam nedavno (4. oktobra ove godine) na ovom istom mjestu o činjenici da je jednoj ulici u Doboju poslije blizu dvadeset godina vraćeno ime koje je nosila prije rata – Ćuprijska (Tekst se zvao “U Doboju Ćuprija”). Učinilo mi se da je takav potez značajan jer je “većina ratnih promjena naziva ulica u skoro svim bosanskohercegovačkim gradovima bila neka vrsta simboličkog zapišavanja teritorije. U načinu na koji starosjedioci bosanskih i izbjeglice koji ljeti posjećuju zavičaj zovu ulice njihovim starim (predratnim) imenima ima i inercije i nekog polusvjesnog prkosa. Puno je štamparske boje potrošeno i puno se žuči izlilo na temu promjene imena gradovima, kao Foče u Srbinje i tome slično, a mnogo manje kad je riječ o promjenama imena ulica. A opet, kad je o simbolici riječ, imena ulica nisu manje važna.”

Priča o imenima ulica u gradovima i gradićima u unutrašnjosti nije, naravno, lišena simbolike ni u slučajevima kad na dnevnom redu nije vraćanje prijeratnih naziva. Prošlog četvrtka, desetog novembra, u Oslobođenju je objavljen članak Jelene Milanović o zgodama i nezgodama sa 24. redovne sjednice Općinskog vijeća Kiseljak vezanim za problematiku imena ulica. Naime, vijećnici Stranke demokratske akcije napustili su sjednicu jer su vijećnici iz HDZ-a BiH odbili prijedlog da se ulica koja nosi ime Žrtava Domovinskog rata (“jedna manja ulica u centru Kiseljaka”) preimenuje u Bosansku ulicu. Nedžad Kadrić, revoltirani predsjednik kluba SDA u Općinskom vijeću Kiseljak, ustvrdio je da su mu hadezeovci rekli da je “bosansko i bošnjačko isto”, a njemu nije jasno zašto bi bio problem da se neka kiseljačka ulica zove Bosanska, kad u Kiseljaku već postoje ulice kakve su Hercegovačka ili Dalmatinska. Kadrić također ističe da SDA nije bila pretjerano zahtjevna te da je među više od pedeset naziva ulica o kojima je odlučivano ponudila samo četiri prijedloga, od kojih su usvojena dva. Kaže, dakle, Kadrić: “Samo su prihvatili da se u nazivu Ulice Maka Dizdara doda ime Mehmedalija, te da se Ulica fra Grge Martića preimenuje u Ulicu Nedžada Ibrišimovića”.

Ima u citiranom malom tekstu s dna osme stranice Oslobođenja nekoliko momenata itekako zahvalnih za analizu. Recimo, to sa (nesuđenom) Bosanskom ulicom u Kiseljaku. Meni se, zapravo, čini da je prilično besmisleno da se nekoj kiseljačkoj ulici da ime Bosanska, ali ne iz razloga koji su ponudili hadezeovci iz Općinskog vijeća Kiseljak. Glupavo je da se neka ulica u Kiseljaku zove Bosanska, jer su sve ulice u Kiseljaku – bosanske, samim tim što se Kiseljak nalazi u Bosni. Hercegovačka ulica je okej, upravo zato što se Kiseljak ne nalazi u Hercegovini, kao dijelu države Bosne i Hercegovine. Podjednako glupavo bi, naime, bilo da u Mostaru postoji ulica koja bi se zvala Hercegovačka. Dalmatinska ulica postoji ne samo u Kiseljaku nego i u Sarajevu, no prilično bi blesavo bilo da Dalmatinska ulica postoji u Splitu (ne tvrdim da ne postoji; ne znam, zapravo, da li postoji, ali ako postoji – to je blesavo). Ipak, budimo pošteni, ideja sa Bosanskom ulicom u Kiseljaku nije neki lokalni hir kiseljačkih esdeaovaca. Ima tome valjda i petnaestak godina da je SDA odlučila da u gradovima u kojima je držala vlast “ukine” Titovu ulicu koja se po pravilu nalazi(la) u najstrožijem centru i najčešće je tzv. glavna ulica. U nekoliko gradova, ta ulica je nazvana – Bosanskom. Takva koincidencija teško da je mogla biti neplanirana. Neki (zlobnici?) su onomad tvrdili da se time stvara tek “tranzitno” ime, a da je navedenim ulicama namijenjeno ime Alije Izetbegovića koje će im formalno biti dato poslije smrti “prvog predsjednika”. Iz ovog ili onog razloga, to se nije desilo, pa sada u Bosni postoji niz gradova čija se glavna ulica zove – Bosanska. Ima neke dubinske nesigurnosti u samo postojanje države u kojoj živiš kad imaš potrebu da po njoj nazivaš ulice i uličice u gradovima koji pripadaju toj državi.

Na neki drugi, ali ne potpuno drukčiji način, indikativan je i ovaj prihvaćeni prijedlog da se već postojeća kiseljačka ulica Maka Dizdara “apdejtira” u ulicu Mehmedalije Maka Dizdara. Baš u Kiseljaku, jednoj od srednjobosanskih opština sa manje-više podjednakim brojem Bošnjaka i Hrvata u strukturi stanovništva, potrebno je, naime, i na tablama sa imenima ulica naglasiti i podebljati i ama baš svakog kao budilnikom upozoriti na svima ionako poznatu činjenicu da je “pravo” ime (ono iz rodnog lista i ličnih dokumenata) pjesnika Maka Dizdara bilo Mehmedalija (Ne zaboravimo, u Sarajevu – barem još uvijek! – nikom ne pada na pamet da ulicu u kojoj se nalazi Likovna akademija proglasi Obalom Mehmedalije Maka Dizdara). Naime, Mak Dizdar se onomad znao “izjasniti” (i) hrvatskim književnikom te je povremeno objavljivan i u edicijama i antologijama hrvatske književnosti, pa valjda u kiseljačkom SDA misle da ga “mehmedalijaiziranjem” stoprocentno vraćaju samo sebi. Ne hajući ni sekunde za književnost, za pjesnikovu individualnost, za pravo da pjesnik sam odluči kako će se u književnosti zvati (a upravo je književnost razlog zbog kojeg se po Maku Dizdaru ulice i nazivaju), u SDA Kiseljaka su ga “kolektivizirali” (uz odobravanje lokalnog HDZ-a) u tužnom pokušaju smirivanja te vječne dubinske nesigurnosti, iste one o kojoj je tako lijepo pisao Meša Selimović kojeg isti ti nesigurnici više vole zvati – Mehmed.

(Oslobođenje)

Podelite ovu stranicu!